Kao i svakog devetog novembra, i ove su se godine u mađarskom mjestu Nagyharsány kod Pečuja brojni okupilim kako bi odali počast vojnicim Austro-Ugarske monarhije, pokopanima na tom groblju. Među njima je najveći broj Bošnjaka, građana BiH svih nacionalnosti koji su svoj život skončali na raznmim frontovima a pokopani tu u mađarskoj Baranji. Na groblju je pokopano gotovo 1800 vojnika iz četrnaest različitih naroda.

Govor na komemoraciji održao je László Őri, predsjednik lokalne samouprave, koji je rekao da ovi grobovi evociraju sjećanja na strahote i besmislena razaranja Prvog svjetskog rata. Ali ti su grobovi i danas upozorenje da Evropa može živjeti samo u miru, samo u miru može opstati.

Jedan od govornika bio je i brigadni general Lóránd Szűcs koji je rekao da su ovi poginuli vojnici bili različiti, vjerovali u mnogo toga, ali na kraju su svi jednaki i svi propovijedaju isto, svi poručuju da je mir bolji od rata, ali ako do rata i dođe, ipak treba ostati pri svom, ali ostati čovjek.

Komemoraciji su prisustvovali, kao i svake godine, predstavnici Islamske zajednice Mađarske koje je predvodio Zoltan Bolek. Herojima iz Bosne i Hercegovine proučena je dova.

Na tlu Mađarske počiva oko hiljadu naših Bošnjaka Prvog svjetskog rata. Bošnjački vojnici bili su među najhrabrijim vojnicima u trupama Monarhije. U Mađarskoj se na oko 24 groblja nalazi više od hiljadu bošnjačkih grobova a mnoge je od bošnjačkih mezara obnovila sama Islamska zajednica Mađarske.

Povodom obilježavanja devetog novembra, donosimo neznatno skraćen jedan od brojnih radova Zoltana Boleka o posljednjim danima Bošnjaka u Austro-Ugarskpoj vojsci krajem 1918. godine.  

Sve vojnike Austro-Ugarske Monarhije, koji su bili unovačeni u Bosni i Hercegovini, a čiji je maternji jezik bio jedan od južnoslavenskih, nazivamo Bošnjacima. Jer monarhija nije definirala tamošnje stanovništvo prema nacionalnosti, nego prema vjeri: katolicima, muslimanima i pravoslavcima kao jedinstvenom državotvornom narodu. Monarhija je vojnike Bosne i Hercegovine tretirala kao jedinstvenu nacionalnost.

Posljednje godine Prvog svjetskog rata, početkom 1918. godine, jedinice u Bosni i Hercegovini imale su velike gubitke u ljudstvu, što se pokazalo po broju herojskih pogibija, broju ratnih zarobljenika i broju vojnika nesposobnih za borbu zbog bolesti i ranjavanja. Tako je iz Bosne i Hercegovine, kao i općenito iz drugih zemalja i pokrajina Monarhije, regrutiran jedan broj rezervista, a nekoliko formacija prebačeno je unutar carstva.

Austro-Ugarska Monarhija je 1878. nakon teških borbi vojnom silom napala i anektirala pokrajinu, a nakon sklapanja separatnog ugovora 1908. i de jure pripojila Bosnu i Hercegovinu Carstvu. Od 1879. počinje organiziranje unutrašnje odbrane pokrajine s posebnim dopuštenjem i odobrenjem vladara, a formacija nastala kao rezultat toga raspoređena je uglavnom protiv hajdučkih bandi. Dana 4. novembra 1881. Zakon o privremenoj odbrambenoj vojsci Bosne i Hercegovine stupio je na snagu. U četiri dodatne vojne oblasti u Banjoj Luci, u Mostaru, Sarajevu i Tuzli, počelo se ustrojavati po jedan bataljon.

Godine 1882. u četiri okruga najprije su organizirana četiri eskadrona, koji su se do 1885. proširili na četiri pješačke brigade. Do 1893. godine četiri brigade pretvorene su u 4 pješadijska puka od kojih je po jedna brigada služila kao rezerva u svakom kotaru. Od 1891. počinje stacioniranje pješadijskih pukova izvan Bosne. Carski i kraljevski 1. bosansko-hercegovačka pješadijski puk imao je sjedište u Beču, drugi puk u Grazu, treći u Budimpešti, a četvrti u Trstu. Do kraja rata ustrojeno je još osam brigada.

U prvoj godini rata, 1914., Treći bosansko-hercegovački pješadijski puk u Budimpešti upućen je na srpski front, a potom je, kao i postrojbe 1. bečkog, 2. graškog i 4. bosansko-hercegovačkog puka upućen na ruski frontu. Godine 1915., neposredno prije talijanske objave rata, 2. i 4. bosansko-hercegovački puk upućeni su na talijanski front. Godine 1916. nakon rumunske invazije, u Transilvaniju su poslani prvi i treći pješadijski puk iz Bosne i Hercegovine, koji su ulestvovali u okupaciji Rumunije.

Nakon decembra 1917. godine, nakon što je nova boljševička vlast sklopila primirje, tri bataljona svakog bosanskog puka borila su se na talijanskom frontu. A jedan njihov bataljon služio je u pomoćnim kotarima u Bosni i Hercegovini. Jedinice tzv. "Orijentkorpsa" borile su se na Balkanu i sudjelovale, između ostalog, u okupaciji sjeverne Albanije.

Položaj i nemjerljiva patnja bosanskih vojnika bila je slična sudbini vojnika bilo koje druge nacije Monarhije. Dobar primjer za to je izvještaj jednog od istražnih odbora, koji je napisan na jednoj od bosanskih vojničkih postaja u Mađarskoj. Zadatak odbora bio je da 29. januara 1918. izvrši inspekciju terenskih boraca rezervnih postrojbi Bosne i Hercegovine stacioniranih u Nagyharsányu u Mađarskoj.

Prilikom ispitivanja stanja bataljona, odbor je evidentirao 196 prisutnih vojnika. Od 724 bosansko-hercegovačka vojnika, pripadnika Druge rezervne brigade, 701 je uspio pobjeći iz logora. Ukupno 516 svih sposobnih za službu bilo je u kasarnama, ostali su bili smješteni u privatnim kućama u obližnjim naseljima, kao što su Siklós ili Németbóly. Pacijente se nije moglo transportirati i žalili su se istražnoj komisiji na tuberkulozu. Situaciju je dobro okarakterizirao podatak da je šestero ljudi umrlo u kasarni 25. januara - za vrijeme ručka, između 12.30 i 13.30 sati, kada je komisija vršila oviđaj. Mrtvi su ležali jedni na drugima.

Utvrđeno je da je potrebno poduzeti hitne medicinske mjere. Komisija je utvrdila okolnosti koje je trebalo uzeti u obzir. Rekli su da jedinice u BiH nemaju rezervi hrane i da mnogo ljudi boluje od tuberkuloze. Budući da je nedostajalo hrane, kao što je to obično bio slučaj s drugim jedinicama monarhije, prehrana nije mogla popraviti stanje. Nedostatak obuće, odjeće i donjeg rublja onemogućio je poduzimanje čak i najosnovnijih sanitarnih mjera. Osim toga, bosanski vojnici na straži također su korišteni kao građevinski radnici. Pred njih su postavljeni čak i veći zahtjevi nego pred trupe koje su se borile na frontu.

Poseban problem predstavljala je groznica od koje su dnevno umirala tri ili četiri vojnika. Opskrba vojske iz dana u dan je bila sve gora. Od 9. januara 1918. dnevna doza kuhinjske soli smanjena je na 1 gram, a od 6. marta vojnici su imali jedan dan bez mesa u svojim sedmičnim obrocima, a od 1. augusta broj dana bez mesa povećan je na dva. Porcija mesa smanjena je na 100 grama. No, ni oni se nisu mogli pridržavati dnevne doze. Obrok kruha borbenih jedinica iznosio je samo 350 grama po osobi, a neboraca 200 grama.

Broj vojnih dezertera i onih koji se nisu vratili sa slobode rastao je u zaleđu, Bosni i Hercegovini, između ostalog i zbog predugog trajanja službe, nedovoljnih zaliha i čežnje za domom. Nazivali su ih "zelenim kadrom", jer su se skrivali po šumama, borili u bandama i pljačkali okolna naselja kako bi se prehranili. Ali pomoć su im pružale i njihove porodice. U nekoliko su slučajeva ulazili u oružane sukobe s carskim i kraljevskim trupama koje su ih tražile, tako su kod Avtovca 31. jula 1918. vojni bjegunci napali jedno selo, ubili dvojicu mještana i oteli stoku. Izvidnička patrola uspjela je locirati napadače, te su se u zoru 7. i 8. augusta sukobili sa razbojnicima i s njima vodili dvosatnu bitku. Nekoliko dana su ih jurili zajedno s naoružanim mještanima, da bi na kraju odbjegli vojnici pobjegli na područje Crne Gore.

U augustu 1918. bosanskohercegovačka žandarmerija uhapsila je 6800 dezertera, onih koji se nisu vratili sa slobode i odbjeglih ratnih zarobljenika. U januaru 1918. 60 posebnih rezervnih eskadrila dopunjenih austrijskim i bosanskohercegovačkim trupama poslano je u Mađarsku radi održavanja javnog mira. Svaka jedinica sastojala se od 100 vojnika a činilo ih je nekoliko jedinica iz različitih pukova.

Od jula 1918. započela je oružana akcija protiv vojnih bjegunaca u Galiciji. Vojno područje Przemyśl dobilo je kao pojačanje tri jedinice iz Budimpešte i Siklósa. Vojno područje Kraków dobilo je pomoć od Bratislavskog vojnog područja: dvije jedinice iz Győra te jedna jedinica iz Graza. Krajem oktobra 1918. dvije jedinice prebačene su u Jungbunzlau kao pomoćna snaga u zaleđu, a dvije iz Győra upućene su u Beč.

Tokom austrougarske ofanzive izvedene na talijanskom frontu u junu 1918. godine, bosanskohercegovačkim vojnicima također su bili ograničeni dopusti i slobode. Nadalje, bila je redovna pojava da su se vojnici raznih nacionalnosti (poput Čeha i Slovaka) predavali neprijatelju. Međutim, razlog dezerterstva više treba tražiti u nedovoljnoj i slaboj opskrbi, nego u neprijateljskoj propagandi. Sve vojnike koji su se borili na frontovima mučila je glad.

Načelnik Stephan Sarkotić je 5. septembra 1918. u svom izvještaju upućenom Carskom i Kraljevskom ministarstvu rata istakao da vojnike muči opća ogorčenost, te se raširilo mišljenje da su žrtvovali sve, a bogati postali još bogatiji u ratu. Svi su vojnici negirali da namjeravaju dezertirati, ističući da ih na to može natjerati samo teška situacija u kojoj se nalaze njihove porodice.

U carskoj i kraljevskoj vojsci do kraja rata služilo je  ukupno devet pješadijskih pukova i osam borbenih bataljona. Od ljeta 1918. na talijanskom frontu bilo je smješteno 29 bataljona iz Bosne i Hercegovine. U to vrijeme već su postojali ozbiljni nedostaci u opskrbi municijom.

Prosječna starost bosanskih vojnika u to vrijeme bila je preko 40 godina, a njih 20% već je bilo barem jednom ranjeno. Gubici su bili veliki, naprimjer, 8. bataljon 3. bosanskohercegovačkog pješadijskog puka imao je 92% gubitaka. Gubitak nije značio samo mrtve, nego i ranjene, ratne zarobljenike i nestale. Najteže borbe su su vođene na talijanskom frontu, naprimjer, na planinskom vrhu Monte Solarolo, gdje je 4. bosanski pješadijski puk branio svoje položaje na visini od 1672 metara.

Drugi bosanski pješadijski puk bio je smješten na njihovom desnom krilu, između Fontana Secca i Monte Solarolo. Bili su izloženi stalnoj neprijateljskoj vatri, a na prvoj liniji u septembru 1918. godine Talijani su nekoliko puta probijali naprijed, ali su se nakon toga bosanski vojnici tvrdoglavo držali i svaki put potiskivali neprijatelja.

U oktobru su odbrambeni položaji 1918. Trećeg bosanskohercegovačkog pješadijskog puka bili kod Montella i pretrpjeli su najveći gubitak. Njihovih je sedam oficira poginulo herojskom smrću, 25 ih je ranjeno, 406 vojnika je poginulo herojskom smrću, 602 su ranjena, a 32 su nestala.

Kao i općenito u vojsci Monarhije, i bosanskohercegovačke jedinice imale su golemih poteškoća u opskrbi uniformama. Vojnici nisu imali ogrijeva, imali su zimsku odjeću i košulje. Uniforme i čizme bile su im izrađene od pogrešnog materijala, a potplati čizama bili su od papira, što je također bilo, nažalost, uobičajeno. U Albaniji i Piavi malarija je uzela danak, a kasnije se pojavila i španska gripa. Jedinica koja se sastojala od 100 zdravih vojnika mogla se nazvati sretnom.

Užas mogućeg izgubljenog rata pojačan je neprijateljskim pamfletima, pa je i to utjecalo na borbeni moral. Propaganda Antante, kao i teškoće na frontu, gotovo beznadežna borba protiv gladi, pohabana odjeće, bolesti i druga stradanja također su pokrenula mali val dezerterstva među bosanskim vojnicima koji su služili na talijanskom frontu. U augustu 1918. bosanski vojnici pravoslavne vjeroispovijesti prebjegli su silama Antante. Za ovaj se korak više nije mogla kriviti isključivo neprijateljska propaganda, budući da se pojavljivala neviđena glad među vojnicima na prvoj liniji.

Iako je propisan stalno smanjeni minimalni obrok kruha i druge hrane, vojnici često danima nisu dobijali ništa. Za doručak i večeru često su dobijali samo kahvu, i to često bez šećera. U takvim okolnostima vojnici su morali stajati, odbijati neprijateljske napade, a nerijetko i sami napadati kako bi povratili zauzeta manja područja. Mučial ih je nostalgija za domom, čeznuli za svojim porodicama od kojih su primali loše vijesti.

Prestala je i nabavka duhana, nisu dobili ni novu odjeću ni deterdžent za pranje rublja. Nakon što se povećao broj dezerterstava, stvaraju se vojni odredi za osiguranje mira u zaleđu (Bosna i Hercegovina), a protiv počinitelja vojnih zločina. kaznenih djela i zločina, vojna policija je krenula u akciju. U Budimpešti su u jesen 1918. godine, do uspostave Károlyijeve vlade, bosanski vojnici smatrani najpouzdanijima, pa su bili raspoređeni kao snaga protiv demonstranata. Oružje su položili krajem oktobra.