Handan Kayakoku turska je likovna umjetnica čiji je otac Tatar s Krima, a mama čerkeska izbjeglica s Kavkaza. Odrasla je, kako kaže, sa svojim tatarskim i čerkeskim porijeklom u jednoj velikoj porodici u kojoj se govorio i tatarski jezik.
“Jedna od najljepših uspomena iz mog djetinjstva jeste slušanje i praćenje tatarskih pjesama koje je pjevao moj otac. Rodila sam se u Ankari, gdje sam odrasla, školovala se, udala i postala majka. Studirala sam ekonomiju. Kako bih se mogla više posvetiti slikanju, nakon rada u Centralnoj banci Republike Turske, ispunila sam svoj radni staž i otišla u penziju.
Za mene je slikanje jednako važno kako i disanje. To je tako sve od djetinjstva pa do danas. U svojoj radionici, zajedno sa svojim učenicima, u određenim danima u sedmici u okviru projekata društvene odgovornosti radim sa ženama žrtvama nasilja koristeći umjetnost kao lijek. Međutim, zbog COVID pandemije, posljednjih godinu i po morala sam obustaviti ove aktivnosti. U ovim danima izolacije većinu svog vremena provodim slikajući”, kaže Kayakoku, dodajući da su joj neizostavni dijelovi života djeca, sport, knjige i umjetnost.
Njen susret sa slikarstvom započeo je s indigo-plavom bojom koju je njena nana koristila dok je prala odjeću kada je Handan imala pet ili šest godina. U različita doba dana tajno je posmatrala djelić veličanstvene indigo-plave boje...
“Zajedno sa svjetlom koje se mijenja, tonovi plave boje bili su očaravajući. Kasnije sam i sama počela s izumima boja. U svojoj maloj krađi indigo-plave bio je uključen i jogurt koji je moja nana pravila. Divila sam se tonovima plave boje koje sam sama pravila mijenjajući proporcije indiga miješajući ga s jogurtom. Poslije su na red došli lišće, trava, pločice, cigle i komadi uglja. Boju bih dobivala ostavljajući lišće u vodi pod suncem i dobiveni ekstrakt miješala s drugima”, priča Kayakoku. Za nju je, kaže, svaka nova boja veliko otkriće. Dok je komade pločica i cigle drobila kamenom, pa njihov prah miješala s indigom dobijajući ljubičastu boju, osjećala se kao da putuje svijetom i svemirom upijajući tonove svojih boja.
Ovakav poduhvat i njemu slični napori učinili su da postane fascinirana bojama. Smatra da njezino razumijevanje kolorističnog slikarstva proizlazi iz ovoga. Jer, kako kaže, slikanje za nju predstavlja boju.
“Moja inspiracija su prvenstveno veličanstvene boje prirode. Zatim, ti veličanstveni motivi cvijeća s mirisom Krima i Kavkaza, tulipani, ruže koje su vezle moje nane, ljubičice i još mnogo toga. Stari turski pečati, mistika, šamanizam, mitologija, to su također teme koje utječu na mene. Tu je i priča o ženama s kojima sam nedavno radila, o ženama koje su se u bliskoj i dalekoj prošlosti razmjenom i migracijom ukorijenile i opstale u mojoj zemlji. U određenom smislu, mogu reći da su to čežnja i poštovanje u znak sjećanja na borbu ljudi s Balkana, Krima i Kavkaza, za koje možemo reći da su ‘Fatihovi sinovi’”, kaže Kayakoku.
Inspirirale su je žene i njihova borba za opstanak. Žene koje su sačuvale svoj identitet i zaštitile prošlost tkajući vezove na odjeći i tepisima, prikazujući svaki motiv tih prostora. Govoreći o borbi žena, ističe da je svaki etnografski fenomen koji su koristile služio kao most od prošlosti do budućnosti. U svojim posljednjim radovima Kayakoyu je, uglavnom, proučavala žene krimskih Tatara. Odrasla je slušajući priče migrantica koje je pričala njezina nana. Suočavajući se s najtežim teretima, one su ujedinile anadolsku geografiju.
“Žene s mojih slika obogatile su svoju kulturu miješajući se s kulturom ove zemlje. One dolaze iz prošlosti i iz budućnosti. Nemaju jedno vrijeme zato što su napori i borba za opstanak bili isti prije hiljadu godina i bit će isti i u budućnosti. Njihove su zajedničke tačke iste, bez obzira na to gdje se nalaze i pod kojim teškim uvjetima žive – trud i suze su jednaki. Međutim, moram reći da je ženska figura snažnija i aktivnija na turskim prostorima. Žene su osnažene svim vrstama boli i traume”, pojašnjava Kayakoyu.
Prije same godišnjice Genocida u Srebrenici Kayakoyu je posjetila Ambasadu Bosne i Hercegovine u Ankari i poklonila svoja djela o Srebrenici. Ambasador Adis Alagić ove slike poslao je majkama Srebrenice.
Na pitanje kako su nastala njena djela o Srebrenici, govori o jednoj svojoj umjetničkoj viziji – pojavi plavih leptira – te o pronalasku masovnih grobnica uz njihovu pomoć. “Stotine, hiljade nevinih žrtava... Kao oči na laticama cvijeća... Žene, djeca, muškarci koji su se stopili sa zemljom. Postali su oči i promatrali nas stabiljkama. Uši su očekivale zvuk u lišću ljubičica. Samo su čekali da budu pronađeni. Čekali su da budu u mezaru koji mogu posjetiti njihovi voljeni. Plavi leptiri čuli su njihove glasove i rekli su drugima da su njihovi voljeni baš tu. To sam pokušala da zamislim”, kaže Kayakoku.
Ističe da vjeruje da će “lijepa Bosna” zaliječiti svoje rane, ali i da “časni lijepi ljudi te zemlje nikada neće zaboraviti bol svojih najmilijih koje su izgubili”. Sigurna je da će oni u budućnosti hodati puno jačim i čvršćim koracima. “Kada shvatimo da svijet može disati samo s ljubavlju i dobrotom, sve će se promijeniti. Umjetnost i umjetnik dužni su svjedočiti o vremenu u kojem žive. Nikada neću izgubiti vjeru u ljubav i dobrotu”, govori Kayakoku.
Svoje slike pravi za sebe i smatra ih stilski originalnim. Reakcije koje dobije, analize i kritike to potvrđuju. Ne očekuje da će se ono što radi svima svidjeti, niti gleda na to hoće li njezina djela biti prodana. “Kada tako radite, imate slobodu i možete se usredotočiti na temu koju odaberete. Kao na portrete Tatarkinja koje radim. Ti su radovi daleko od klasične portretne tradicije. Prema mom razumijevanju slikarstva, žene su na mojim slikama slične bajkama. Žene prikazujem s poštovanjem u izrazima lica, one stoje uspravno, mrze, boje se, nadaju se... A u odjeći i kosi imaju cvijeće iz zemlje u kojoj su nekada nikli. Pokušala sam objasniti etnografske karakteristike kroz ovo cvijeće. Boje i narodne pjesme moj su put kojim pratim umjetnost”, kaže Kayakoku.
