Ponukana bliskošću njihovih imena, palestinsko-britanska autorica NS Nuseibeh često razmišlja o Nusayb bint Ka'ab al Khazraji (ili Umm Umara), jednoj od prvih žena koje su prešle na islam. Autorica istražuje ovu vezu i širi odjek Nusaybinog naslijeđa u svojoj prvoj knjizi eseja „Namesake, refleksije na ženu ratnicu“.

Ona se bavi složenošću palestinskog, arapskog i muslimanskog identiteta u nizu isprepletenih eseja. Zajedno, oni kontekstualiziraju čežnju za ponovno zamišljenim mitologijama i uzvišenim porijeklom.

Nuseibehini eseji dotiču se pitanja "šta je to biti ratnica, biti religiozna, biti muslimanka, arapska feministkinja", usvajajući sekularni pristup bavljenja Nusaybinim životom, koji ponovo otkrivamo kroz spoj tradicije i književne reinterpretacije.

Nusayba predstavlja idealiziranog pretka i oličenje “važne protofeminističke figure”. Ne samo Poslanikova a.s. saputnca, Nusayba se u nekoliko navrata istakla i na bojnom polju.

Živeći u Jesribu (Medini), zaklela se na vjernost direktno Poslaniku a.s. i borila se zajedno s njim i svojim sinovima, na primjer, u bici na Uhuda (625. n.e.), koja je suprotstavila rane muslimane protiv mekanskih armija predvođenih Ebu Sufjanom iz plemena Kurejšija.

Svojim mačem i lukom stekla je historijsku reputaciju hrabrosti i vojničke vještine zadobivši povrede dok je branila Poslanika a.s., zajednicu vjernika i islam.

Njena šaka (ili ruka) je navodno bila odsječena tokom bitke kod Yamame (632. n.e.), što je doprinijelo njenoj legendi - onoj koja pokazuje nepokolebljivu hrabrost čak i u starijoj dobi.

Nusayba je cijenjena kao uzor i simbol odlučnosti među muslimanima.

Druge priče ukazuju na to da je Nusayba jednom upitala poslanika Muhameda a.s. zašto se u Božijim porukama do tog trenutka ne spominju žene. Nekoliko trenutaka kasnije, Poslanik a.s. je primio objavu o mjestu žene u islamu, s Nusaybom pored njega.

Eseji u „Namesake“ povezuju prošlost i sadašnjost kroz kulturu, uključujući jezik, religiju i zajednicu na raznolik, ali kohezivan način. U skladu s Nawalom El Saadawijem i Leilom Ahmed, Nuseibeh smatra emancipaciju i feminizam alternativama patrijarhalnom poretku koji, podsjeća, nije nastao iz islama.

Ona ne samo da nudi kontranarativ zapadnom diskursu o ženama u islamu, već i način da se vrati na nešto autentičnije, nešto što nije obojeno orijentalističkim sočivima.

Nuseibeh nastoji “dezorijentalizirati” predrasude Zapada prema arapskim ili muslimanskim ženama, koje ih uglavnom smatraju žrtvama zaostale religije koja se smatra mizoginom u svojoj suštini.

Naravno, ovo je netačno, kao što pokazuje Nusayba – multidimenzionalna, osnažena i priznata žena – kao i bezbroj drugih.

Ona preko Nusaybe sugerira da može postojati drugačija vrsta Wonder Woman, ona koja nije povezana s američkim vojno-industrijskim kompleksom i veličanjem nasilja koje su nanijeli bijelci, poput Marvelovog lika, već ona koja pripada drugom univerzumu.

Kao mainstream superheroje, ona ističe njihovu "privilegiju nasilja" rezerviranu za ove moćne protagoniste, koja je istovremeno uskraćena za smeđe ili muslimanske likove koji su isključivo svedeni na elemente vezane za njihovu rasu ili religiju.

Nuseibehina razmišljanja je uvijek odvode u njen rodni Jerusalem, u kuću njene nane i neizbježnost da razmišlja "izvan" Palestine.

Ona usredsređuje ono što mnogi odbijaju da priznaju: neometano pravo na postojanje i pripovedanje.

Kao arhetip ženske snage, Nusayba je sila, mogućnost da se na kraju prevaziđe trauma stalnog prisilnog raseljavanja i bezbrojnih zločina.

U svakom eseju ponovo se pojavljuje Nuseibehina želja da živi bez islamofobije, antiarapskih osjećaja i srama.

Autoricina razmišljanja odvode nas u Arabiju iz sedmog vjeka i Britaniju 21. vjeka preko Palestine 20. veka.

Nuseibeh miješa lično i povijesno kako bi prikazala borbu za postojanje i dostojanstvo. Ona nije bila u vrevi pregovora u Oslu (kao ni u mnogim rundama pregovora prije i poslije), ali Nuseibeh osjeća ovu historiju u svom tjelu - i njen neuspjeh.

Jednako nije važno ni to što je Kur'an učila akademski u Oksfordu umjesto na drvenim pločama u tradicionalnim medresama. Nuseibeh prihvata i rehabilituje ideju o kolektivnoj historiji koja preživljava sadašnjost.

Nuseibeh se suočava sa svojim odrazima u razbijenom ogledalu, istovremeno podržavajući važnu ideju: rijetko postojimo bez drugih i potrebni su nam mitovi koji će nas tjerati naprijed i više.

Nusayba je prvo bila kćerka prije nego što je bila žena i majka. Sjećanje je način na koji prenosimo priče i i borimo se protiv brisanja. „Arapi su narod dubokog korijena“, napominje ona.