Krajem jula 2023. godine Kina i Gruzija potpisale su sporazum o strateškom partnerstvu. Rezultati ovog važnog bilateralnog sporazuma između druge najveće ekonomije svijeta i tehnološke, vojne i industrijske supersile na istoku Azije i male, ali najviše prozapadno orijentirane južnokavkaske države, koja je uslijed svojih upornih aspiracija da se pridruži Evropskoj uniji i NATO paktu, te zbog protivljenja i intervencije Ruske Federacije u korist separatističkih regija, izgubila dijelove svoje teritorije u etničkim ratovima (Abhazija na zapadu i Južna Osetija na sjeveru), mogli bi biti dalekosežni za obje zemlje potpisnice sporazuma. Spomenuti sporazum ukazuje na činjenicu da Peking sve više napušta svoju tradicionalno prepoznatljivu, opreznu vanjsku politiku neutralnosti i počinje se ozbiljno pozicionirati na Južnom Kavkazu kao važan igrač. Na prostoru Južnog Kavkaza, pored domaćih igrača, Azerbejdžana, Gruzije i Armenije, nadmeću se moćne regionalne sile; Rusija, Türkiye, Iran, ali i Sjedinjene Američke Države, Evropska unija, Velika Britanija, kao izvanregionalne sile, kojim se odnedavno priključila i Kina.
Bilateralni odnosi Gruzije i Kine time ulaze u novu fazu potpisivanjem ovog sporazuma o strateškom partnerstvu između dvije države. Razlozi kineskog interesa za aktivniji angažman na Južnom Kavkazu su slojeviti i kompleksni. Ipak, Kina je potaknuta da se angažira u ovoj od Pekinga dalekoj i nestabilnoj regiji, globalnim geopolitičkim procesima koji se dešavaju na Južnom Kavkazu. Za Kinu, geoekonomija igra ključnu ulogu kao motivacioni faktor, ali Peking naprosto ne može izbjeći ulazak u geopolitičku igru ako želi provesti svoje ciljeve vanjske politike i postati relevantan igrač i zaštititi svoje interese. Era posthladnoratovskog unipolarnog svjetskog poretka koju je Charles Krauthammer nazvao unipolarnim trenutkom, u kojem je dominirala jedna jedina supersila, SAD, koja je mogla svijetu nametati svoje vrijednosti, ako treba i putem sile, pod različitim pretekstima, prošla je i svijet je ušao u novu (tranzicijsku) fazu koju karakterizira poredak balansa moći, nepredvidivost, fluktuacija i svijet svojevrsnog geopolitičkog haosa u kojem dominira goli interes i realpolitika, dok ideologija (ljudska prava, demokratija i liberalizam), vrijednosti koje kolektivni Zapad još uvijek cijeni i drži kao centralni element svoje vanjske politike (barem u retoričkom smislu), sve više gubi na snazi.
U središtu novih globalnih geopolitičkih i geoekonomskih odnosa danas je oštra utakmica i pozicioniranje oko izgradnje alternativnih i efikasnijih trgovinskih puteva, posebno energetskih (naftovodi i plinovodi), ali i kopnenih transportnih ruta kao i pomorskih koridora do najvećih svjetskih tržišta, u cilju bržeg, sigurnijeg i jeftinijeg transporta i plasiranja roba, te sigurnijeg pristupa lokacijama za eksploataciju ruda, energenata, minerala i hrane za industrijsku proizvodnju. Pomenuti alternativni putevi i koridori sve više postaju predmetom sporova i naduravanja velikih sila, a mogli bi izazvati i nove oružane sukobe.
Ruska agresija i invazija Ukrajine i razarajući rat koji ne prestaje, a koji je istovremeno izazvao do danas najveći sukob Rusije za Zapadom, te se otuda ukrajinski rat smatra posredničkim ratom Zapada i Rusije, zatim rastuća konkurencija između Kine i SAD, potaknuli su političke stratege u Pekingu u pravcu vođenja aktivnije vanjske politike širom svijeta, uključujući i u široj regiji Crnog mora. Upravo zbog toga, Gruzija, kao novi partner Kine, pojavljuje se kao centralna tačka u ovom novom kineskom strateškom promišljanju.
Danas je svakom iole informiranom posmatraču međunarodnih odnosa jasno da je u interesu Kine uspostavljanje novog svjetskog poretka u kojem će Kina moći igrati značajniju ulogu, i to u skladu sa svojim ambicijama koje se temelje na ekonomskoj, tehnološkoj i vojnoj moći, kojom ova istočna supersila raspolaže. Globalni poredak za koji se Kina zalaže lišen je ideoloških odrednica i one vrste klišeiziranih univerzalnih vrijednosti koje je Zapad nastojao nametnuti ostatku svijeta. Kina se zalaže za pluralistički civilizacijski pristup u međunarodnim odnosima. Peking svoju viziju svijeta ne temelji na sistemu vojnih saveza, što karakterizira ideološki pristup Washingtona, niti pak na bilo kakvom rigidno-ustrojenom sistemu čvrstih multilateralnih institucija (iako Kina podržava multilateralizam u općem smislu).
Takav pristup Pekinga podrazumijeva da je Kina manje zainteresirana za unutrašnje političke sisteme drugih zemalja i fokusirana je na ekonomsku i opću političku saradnju. Ovaj pristup, koji neki eksperti nazivaju „agnostičkim“, već je objeručke prihvaćen i pozdravljen u mnogim zemljama, uključujući i arapske i muslimanske države Zapadne Azije (Bliskog istoka) i Afrike. Broj država koje prihvataju ovakav pristup i organizaciju svjetskog poretka sigurno će se povećati paralelno s rastućom geopolitičkom moći Kine, što zauzvrat otvara brojna pitanja glede globalnog stajališta SAD-a, bilo da se radi o viziji poretka odnosa na Bliskom istoku, u istočnoj Evropi ili pak u jugoistočnoj Aziji, gdje je Washington prisutan i gdje još uvijek ima dominantnu moć i utjecaj koji ne želi prepustiti ni jednoj drugoj sili i gdje želi očuvati dominantan utjecaj.
U novije vrijeme, posebno nakon uspješno okončane vojne operacije od Azerbejdžana 2020. godine i konačnog oslobođenja okupirane regije Nagorno-Karabah i susjednih teritorija, koju vlasti u Bakuu još uvijek nisu uspjele u potpunosti vratiti pod puni suverenitet Azerbejdžana, a koja je više od tri decenije bila pod okupacijom susjedne Armenije, Južni Kavkaz sve više postaje poprište geopolitičkog nadmetanja u kojem su različite regionalne i globalne ekstrateritorijalne konkurentske sile intenzivirale svoje napore kako bi proširile svoj utjecaj u ovoj strateški značajnoj regiji. Povećani interes Kine za Južni Kavkaz, posebno za Gruziju, uvjetovano je prvenstveno geografskim značajem i lokacijom regije. Zapravo, Južni Kavkaz predstavlja najkraći koridor od najzapadnije kineske provincije Xinjiang do teritorije Evropske unije.
Srednji koridor, koji se proteže od Crnog do Kaspijskog mora, a zatim do Srednje Azije, od ključnog je interesa za Kinu. To se moglo zaključiti na osnovu izjave kineskog ambasadora u Gruziji prije nekoliko mjeseci, u kojoj je ovaj kineski diplomata jasno istakao nužnost razvoja Srednjeg koridora. Dakako, planirana izgradnja dubokomorske luke Anaklija, na gruzijskoj obali Crnog mora, koje je planirano u sklopu sporazuma, izravno je povezano s pitanjem Srednjeg koridora. Analitičari predviđaju da bi oko finansiranja i logističkih radova na razvoju pomenute crnomorske luke u nekom momentu moglo doći do sukoba zapadnog i kineskog kapitala, jer će sigurno biti velika konkurencija i pomama za ulaganjem i kontrolom ove strateške luke, budući da Anaklija predstavlja krajnju tačku na Srednjem koridoru.
Povećani kineski interes i aktivnosti na Južnom Kavkazu također treba posmatrati u kontekstu drugih geopolitičkih promjena u regiji Crnog mora. Naime, poznato je da je to regija u kojoj Rusija želi dominirati i već duže vrijeme pokušava uspostaviti svoj vlastiti geopolitički poredak na Južnom Kavkazu. S druge strane, ono što u kolokvijalnom žargonu nazivamo kolektivni Zapad (SAD, EU i Velika Britanija) istovremeno nastoji proširiti svoj utjecaj na ovu za Zapad ekonomski važnu regiju. Zapad to čini prije svega politikom postepenog širenja NATO-a i EU (privlačenjem zemalja Južnog Kavkaza u sistem vrijednosti koji bi u konačnici trebao rezultirati članstvom zemalja regije u evroatlantskim integracijama). Kina je duboko svjesna tih procesa i slijedi sličnu logiku kako bi protežirala svoje interese. Upravo zbog toga, borba za utjecaj u regiji Crnog mora igra važnu ulogu u široj utakmici za oblikovanja novog svjetskog poretka, što Peking, sasvim prirodno, potiče u pravcu vođenja aktivističke vanjske politiku prema ovoj regiji.
Međutim, Sporazum Kine o strateškoj saradnji s Gruzijom također treba posmatrati iz šire, srednjoazijske perspektive. Naime, ozbiljni infrastrukturni projekti Pekinga s Kazahstanom i Uzbekistanom uopće ne bi postigli svoju punu svrhu, pa čak ne bi mogli imati niti nekog posebnog šireg smisla, ako se sličan posao ne protegne i na regiju Južnog Kavkaza. Zbog toga uopće nije slučajnost da Kina užurbano unapređuje odnose s Gruzijom. Ova strateška politika Kine, koja je poznata po dugoročnom planiranju, poklapa se i s dinamičnim promjenama trgovinskih puteva u široj Evroaziji, posebno u regiji Srednje Azije. U ovoj geografski zatvorenoj regiji, bez izlaza na more ili okean, koji je historijski i tradicionalno ne samo povezan s Rusijom već je stoljeće i više bio pod dominacijom Moskve, i danas je u infrastrukturnom pogledu orijentiran u pravcu (jug-sjever), te je sve vrijeme bio ovisan o transportnim koridorima preko Rusije. Stupanjem Kine na geopolitički, ali prvenstveno geoekonomski poligon Srednje Azije i Južnog Kavkaza, ova se slika iz temelja mijenja u interesu zemalja regije, a na štetu dominacije Moskve.
Kina danas gradi nove puteve i željeznice od Istoka ka Zapadu. Kineski iskorak ka Zapadu, prije svega na tržište EU, strateška je politika Pekinga inicirana 2013. godine u Kazahstanu, a koju najbolje izražava Inicijativa „Pojas i put“ (BRI). Karakteristično je da transportne rute BRI-a geografski ne prolaze kroz Rusiju već kroz zemlje Srednje Azije. Na gotovo identičan način, u antičko doba i kasnije, u vrijeme procvata islamske civilizacije, putevi svile bili su posve prilagodljivi promjenjivim političkim i vojno-strateškim situacijama, što bi se moglo reći i za moderni kineski Put svile (BRI). Evidentno je da ova moderna kineska inicijativa nije statična, već prilagodljiva i podložna adaptaciji, promjenama i prilagodbama u skladu s novim geopolitičkim realnostima.
Pored gore navedenog, ulazak Kine na geopolitičku i geoekonomsku pozornicu Južnog Kavkaza također bi se mogao posmatrati u duhu još jednog neobičnog trenda. Naime, Južni Kavkaz i Srednja Azija, iako se općenito smatraju geografski odvojenim regijama, u novije vrijeme se sve više percipiraju kao jedno jedinstveno geografsko područje. U suštini, razvoj i politička dinamika događaja u Srednjoj Aziji ima direktan utjecaj i reflektira se na Južni Kavkaz i obrnuto. Povezivanje i spajanje ove dvije strateški važne regije Evroazije potiče na oblikovanje imaginativnog diskursa, ali i kreiranje realnosti Kavkaske Azije. Ovi procesi, koji se odvijaju pred našim očima protekle decenije, predstavljaju vjerovatno jedan od najznačajnijih geopolitičkih procesa našeg vremena, ali se o tome frapantno malo, površno i nedovoljno ozbiljno izvještava u našoj regiji, ili su naša akademska zajednica, medijska scena i javnost općenito opterećeni nekim našim lokalnim bizarnim, ili fabriciranim pojavama, vjerovatno kako bi se pažnja javnosti namjerno odvratila od ovih za globalni poredak posebno važnim fenomenima.
Ne treba zaboraviti činjenicu da, koja god sila bude kontrolirala puteve od Xinjianga na zapadu Kine do Anaklije i Batumija u Gruziji, na obalama Crnog mora imat će odlučujuću prednost u oblikovanju globalne geopolitičke utakmice. Ne radi se uopće o tome da se Kina ovdje pojavljuje kao neosporno dominantna država na Južnom Kavkazu. Kina to nije. Ustvari, Kina nema niti namjeru, ali ni potencijal da postane glavni geopolitički igrač u južnom Kavkazu, kao što takve namjere nema niti na Balkanu, i tzv. maligni utjecaj Kine o kojem ponekad naklapaju ovdašnji mediji tendenciozno se namjerno precjenjuje u našim medijima, i to za sitne dukate.
Prije bi se moglo kazati da je napor Pekinga da igra aktivniju aktivnu ulogu na Južnom Kavkazu više u skladu s geopolitičkim trendovima koji su se nadvili nad ovom regijom. Rat u Ukrajini, i fokusirana pomoć Zapada odbrani te zemlje, primorao je Rusiju da svoje snage i resurse usmjeri u tom pravcu. To praktično znači da je era ekskluzivne ruske dominacije u regiji Južnog Kavkaza sada već vjerovatno završena. Eru ruske dominacije u regiji zamijenio je novi trend ili poredak u kojem se šest glavnih igrača (EU, SAD, Rusija, Türkiye, Iran i Kina) istovremeno nadmeću za utjecaj i što bolje pozicioniranje, jer potpunu dominaciju ne može ostvariti ni jedna od njih pojedinačno. Posebno je Peking do sada gledao na Južni Kavkaz više kao na rusku sferu utjecaja. Shodno toj percepciji, kao i obično, Peking se suzdržavao od preduzimanja bilo kakvih drastičnih vanjskopolitičkih koraka koji bi se mogli protumačiti kao podrivanje utjecaja Rusije u regiji. Potpisivanje sporazuma između Pekinga i Tiblisija o strateškoj saradnji indikacija je da Kina svoje odnose s Gruzijom i Južnim Kavkazom želi temeljiti na posve novoj perspektivi.
