Vehabizam se počeo spominjati u zapadnim medijima tek od porasta cijene nafte 1973. godine koji je uslijedio nakon Jom Kipurskog rata u oktobru te godine. Vehabizam, oblik islama koji teoretski prevladava u Saudijskoj Arabiji, tada je bio gotovo nepoznat na Zapadu, osim među nekolicinom stručnjaka.

Čak i 2001. godine, kada je otkriveno da su 15 od 19 terorista koji su sudjelovali u napadima 11. septembra bili Saudijci, u zapadnim zemljama nije bilo dovoljno svijesti o tom pokretu. Od tada se akademska pažnja počela usmjeravati na vahabizam, ali nije bilo knjige koja temeljito obrađuje njegovu historiju i teologiju. Sada se pojavljuje u djelu Colea Bunzela pod naslovom „Wahhābism: The History of a Militant Islamic Movement“, piše History Today.

Bunzel je mukotrpno i temeljito istraživao pokret (uključujući pristup rukopisima u privatnim bibliotekama u Saudijskoj Arabiji koje nikada prije nisu vidjeli zapadni naučnici), on je izvrstan poznavalac islamske i historijske pozadine selefijskog pokreta, u neumornoj potrazi za onim što će se mnogim čitateljima činiti kao tajanstveni teološki sporovi.

Ipak, ovo je vrsta teološke historije koja je neizmjerno važna jer su ideje koje je razvio Ibn Abd al-Wahhab tokom 18. stoljeća igrale veliku ulogu u inspiriranju djelovanja Osame bin Ladena, takozvanog ISIL-a i drugih samozvanih džihadističkih pokreta. U svom zaključku, Bunzel ističe kako su od 1980-ih naovamo ideje preuzete iz vehabizma, u većoj mjeri čak i od onih Sayyida Qutba, egipatskog ideologa koji je zagovarao revolucionarno nasilje u okviru učenja Muslimanskog bratstva, osigurale ideologiju za militante pokreta.

Vjerovanja Ibn Abd al-Wahhaba bila su u suštini popularizacija i brušenje određenih ideja preuzetih od Ibn Taymiyyaha i njegovog najbližeg učenika Ibn Qayyima al-Jawziyye. Bunzel detaljno ispituje veze između dvojice učenjaka iz 14. stoljeća i Ibn Abd al-Wahhaba. Ovo je važan posao, budući da je proučavanje Ibn Abd al-Wahhaba i njegovih sljedbenika bio put kojim su mnogi džihadisti došli do ova dva ranija učenjaka i njihovih krutih pogleda.

Kao što Bunzel ističe, Ibn Abd al-Wahhab nije bio intelektualno ravan Ibn Taymiyyi, ali je možda bio bolji komunikator (i, stoga, učinkovitiji propovjednik). Također je bio spreman proglasiti 'ogromne dijelove' muslimana nevjernicima i voditi džihad protiv njih, što Ibn Taymiyya nikada ne bi učinio.

Temeljna poruka islama je 'nema boga osim Boga i Muhammed je njegov poslanik'. Ali za Ibn Abd al-Wahhaba nije bilo dovoljno priznati jedinost Boga; također je potrebno pokazati neprijateljstvo i mržnju prema mušricima koji poriču Božansko jedinstvo, te ratovati protiv njih sve dok ne prime pravi islam. Njegova tvrdnja da su većina muslimana mnogobošci bila je slična izjavi da je muslimanska zajednica napustila islam. To je izazvalo bijes i bijes. Neki učenjaci su odgovorili tvrdeći da se Ibn Abd al-Wahhab predstavio kao lažni poslanik, te da je samim tim napustio okrilje islama. Niti je, tvrdili su, studirao dovoljno da se kvalificira da izrazi stav koji bi drugi muslimani mogli slijediti.

Bunzel sam to ne tvrdi, ali bi se moglo sugerirati da je širenje vehabizma u određenoj mjeri bio rani primjer onoga što se ponekad naziva 'demokratizacija šerijatskog rezoniranja', stjecanje utjecaja na obične muslimane od strane populističkih propovjednika bez postizanja potrebne razine dubokog vjerskog znanja da bude prihvaćen kao učenjak.

Bunzel pokazuje kako su vehabijski propovjednici samo vehabije smatrali dostojnima naziva 'musliman' - čak su se i osmanski Turci mogli smatrati nevjernicima. Sugeriralo se da je, kao mnogobožac, osmanski sultan bio dalje od islama nego kršćani i Jevreji, za koje se smatra da obožavaju jedinog pravog Boga, iako na pogrešan način.

Utemeljitelj Saudijske Arabije u njenom modernom obliku, karizmatični, ali pragmatični kralj Abdul-Aziz (1876.-1953.), u potpunosti je iskoristio vehabijski inspiriran džihad protiv 'mnogobožaca' da izgradi svoje kraljevstvo. Zatim, kada su vehabijski borci poslužili svojoj svrsi, Abdul-Aziz je vješto promijenio smjer i nemilosrdno slomio njihove pobune. Ideja da su samo vehabije pravi muslimani tiho je napuštena, a drugi muslimanski i nemuslimanski vladari su priznati kao legitimni, unatoč tome što je to protivno vehabističkoj doktrini.

Abdul-Aziz je 'pripitomio' vahabizam, koji se potom razvio u kvijetistički, iako netolerantan, oblik islama koji je, kako piše Bunzel, 'podučavao ispravnom bogoslužju, nadzirao saudijsko društvo i naglašavao poslušnost vladaru'. Unatoč tome, saudijski naftni novac proširio je nerekonstruirane vehabijske ideje u muslimanskim zajednicama širom svijeta.

Ovo nije lahka knjiga za čitanje onima koji nisu upućeni u teologiju. Bunzel je rigorozan kada utvrđuje značenje arapskih tekstova, uvijek citirajući važne ili tehničke pojmove u izvorniku uz vlastite, promišljene, prijevode. Nažalost, ponekad će oni koji nemaju dobro znanje arapskog izgubiti suptilnosti koje on prenosi. Poznavanje islamskih studija gotovo je sine qua non da bi se ova knjiga cijenila na pravi način. Postoji koristan glosar, ali izostavlja mnoge stručne izraze koji se koriste u knjizi (autor osvrta primijetio je nedostatak 'Hanbeli', 'Ibadi', 'Mu'tazila', 'Shafi'i' i 'Zejdi' – i siguran sam da ih ima više).