Na sastanku visokog nivoa strateške saradnje između Turkiye i Egipta, održanom 4. septembra u Ankari, potpisano je 16 sporazuma i izdana je zajednička deklaracija od 36 tačaka. Ankara i Kairo bili su u sukobu skoro cijelu deceniju nakon krvavog vojnog udara koji je predvodio egipatski predsjednik Abdel Fattah el-Sisi 2013. godine, kojim je s vlasti svrgnut Mohamed Morsi, jedini demokratski izabrani vođa Egipta.
Tokom ovog perioda napetosti, dvije prijestolnice koristile su oštru retoriku i bile uključene u agresivno rivalstvo, što se posebno vidjelo u slučaju Libije. Dok je Kairo pokušavao da uravnoteži uticaj Ankare u Libiji, zauzeo je anti-turski stav u energetskoj konkurenciji u istočnom Mediteranu. Ankara je, s druge strane, nastojala suprotstaviti se egipatskim politikama usvajanjem asertivnije vanjske politike i u Libiji i na Mediteranu. Ove dvije zemlje bile su uključene u djelomično ideološku i geopolitičku borbu na Bliskom istoku.
Međutim, osnova za dijalog nikada nije bila potpuno prekinuta. Ekonomski odnosi služili su kao vitalna poveznica tokom ovog perioda napetosti, a odnosi su nastavljeni na nivou ministara vanjskih poslova i obavještajne diplomacije. Tokom Svjetskog prvenstva u Kataru 2022. godine, psihološka prepreka je prevaziđena kada su se predsjednik Recep Tayyip Erdoğan i el-Sisi sastali pod posredovanjem Katara. Ovaj susret rezultirao je time da su obje zemlje odlučile ponovo imenovati svoje ambasadore.
Nakon Erdoğanove historijske posjete Egiptu u februaru 2024. godine, napravljen je važan korak u procesu normalizacije, čime su se odnosi između Turkiye i Egipta vratili na racionalne temelje koji su postojali prije 2013. Posjeta el-Sisija Ankari 4. septembra čini se da je u potpunosti inicirala novu eru u odnosima.
PROMJENA DINAMIKA
Odnosi između Turkiye i Egipta strateški su važni u mnogim aspektima u ovoj novoj eri. U poređenju s periodom prije 2013. godine, nove dinamike sada definišu strateški okvir njihovih odnosa. Ovaj novi strateški okvir i geopolitičko okruženje ključni su faktori iza normalizacije odnosa između Turkiye i Egipta.
U poređenju s 2013. godinom, regija Bliskog istoka i sjeverne Afrike (MENA) značajno se promijenila u pogledu svog strateškog okruženja. Dok je dinamična i konfrontacijska atmosfera koja je proizlazila iz Arapskog proljeća uglavnom izblijedila, postoje značajne razlike u regionalnom pozicioniranju obje zemlje od kraja Arapskog proljeća. Iako Libija nije ključna strukturna dinamika u odnosima između Turkiye i Egipta, sada je jedno od najvažnijih pitanja u ovoj novoj eri. Nasuprot snažnoj vojnoj i diplomatskoj poziciji Egipta u istočnoj Libiji, Turkiye se pojavila kao ključna vojna sila i politički akter u zapadnoj Libiji. Korozivno vojno i političko rivalstvo između ove dvije nacije moglo bi dovesti do sukoba bez jasnog pobjednika u Libiji. Kao rezultat toga, ni Ankara ne može voditi strategiju koja zanemaruje Kairo, niti Kairo može ignorisati Ankaru u Libiji.
U istočnom Mediteranu, regionalno okruženje se značajno promijenilo. Turkiye se pojavila kao mnogo utjecajniji akter u pogledu vojne, ekonomske i političke moći. Egipat, s druge strane, igra ključnu ulogu u energetskoj geopolitici. Posebno u pogledu pomorskih jurisdikcija na Mediteranu, obje zemlje su ključni akteri. Isključujući Izrael, odnosi između Turkiye i Egipta moraju se prilagoditi u novom okviru oblikovanom regionalnom normalizacijom koja je započela 2020-ih. U tom kontekstu, normalizacija odnosa Turkiye s UAE-om i Saudijskom Arabijom olakšala je normalizaciju između Ankare i Kaira.
Slično tome, uključivanje Katara u proces intergolfske normalizacije i kraj konfrontacionih perioda katalizirali su odnose između Ankare i Kaira. Nakon 7. oktobra 2023. godine, destabilizirajuća uloga Izraela u regiji iznijela je na vidjelo vojni i diplomatski značaj Egipta i Turkiye u arapskom geopolitičkom bazenu. Prije 7. oktobra, palestinsko pitanje imalo je drugačije strateško značenje za obje zemlje nego što ga ima danas. Stalni izraelski genocid u Gazi nije samo pitanje granične sigurnosti za Egipat, niti je samo humanitarna kriza za Ankaru; obje nacije izraelsku agresiju u Gazi i Palestini vide kao pitanje regionalne i nacionalne sigurnosti.
Možda najvažnija strateška varijabla u odnosima između Turkiye i Egipta je uloga Turkiye u Africi, posebno na Rogu Afrike. Kako je Turkiye prilagodila svoju ulogu u sjevernoj Africi, istočnoj Africi i regiji Sahela, produbila je svoj strateški doseg. Egipat je, zauzvrat, morao redefinirati svoje strateške prioritete, posebno u sjevernoj Africi i na Rogu Afrike. Sudanski građanski rat, sporovi između Egipta i Etiopije te povećan rizik od vojnog i političkog sukoba između Somalije i Etiopije su strukturne dinamike koje strateški utiču na odnose između Turkiye i Egipta. U tom pogledu, saradnja između Ankare i Kaira ističe se kao strateška nužnost.
STRATEŠKI OKVIR
Uzimajući u obzir nove regionalne dinamike, odnosi između Turkiye i Egipta postali su strateški. Zajednička deklaracija od 36 tačaka, izdana tokom posjete el-Sisija Ankari, odražava stratešku prirodu bilateralnih odnosa. Jasno je da su odnosi između ove dvije zemlje oblikovani višestrukim strateškim okvirima, uključujući diplomatiju, ekonomsku i trgovinsku saradnju, sektorsku saradnju, inicijative za okoliš i klimu, sigurnost i odbranu, socijalne politike, regionalnu stabilnost i rješavanje sukoba.
U ekonomskim odnosima, cilj trgovinskog volumena od 15 milijardi dolara (508 milijardi TL) nudi obje zemlje prilike za rješavanje svojih finansijskih izazova. Ekonomska snaga Turkiye stvara mogućnosti za ulaganja u Egiptu i pruža potencijal za širenje turske ekonomije. U oblasti sigurnosti i odbrane, obje zemlje rangiraju se među dvije najjače vojne sile u regiji. Napredak Turkiye u odbrambenoj industriji povećava njene vojne sposobnosti i nudi drugim zemljama mogućnost da iskoriste vojnu inovaciju i transfer tehnologije. Regionalne zemlje koje nastoje povećati svoju stratešku autonomiju u odbrani koriste konkurentnu odbrambenu industriju Turkiye za svoju nacionalnu sigurnost i direktnu nabavku. Svaki novi diplomatski angažman omogućava Ankari da učvrsti svoju poziciju i na globalnom i na regionalnom tržištu odbrane.
Najkritičniji aspekt višedimenzionalne strateške prirode odnosa između Turkiye i Egipta je regionalna stabilnost i rješavanje sukoba. Bilateralni odnos isprepleten je kompleksnim regionalnim pitanjima, kao što su ona u Libiji, Sudanu, Somaliji, Etiopiji, Gazi, Siriji i Iraku.
NUŽNOST SARADNJE
S posjetom el-Sisija Ankari, završna faza normalizacije između Turkiye i Egipta je dovršena. Međutim, pravo pitanje je kako dvije prijestolnice mogu sarađivati u rješavanju gore pomenutih regionalnih izazova kroz pristup rješavanja problema koji okuplja njihove interese. Libija ostaje jedan od najznačajnijih izazova u njihovim odnosima. Kairo gleda na ulogu Ankare u Libiji s skepticizmom, posebno na prisustvo njenih trupa. U međuvremenu, Ankara vidi Egipat kao ključnog aktera u rješavanju libijskog pitanja, ali ne favorizira bilo koje rješenje koje bi umanjilo njen diplomatski i vojni uticaj. Obje nacije teže postizanju političke stabilnosti i očuvanju teritorijalnog integriteta Libije što je prije moguće, što zahtijeva da usvoje formulu dobitka za obje strane i da učine međusobne ustupke.
Drugo područje fokusa su aktuelna dešavanja na Rogu Afrike. Pitanje Somalilanda između Somalije i Etiopije omogućava Ankari i Kairu da sarađuju. Turkiye olakšava rješavanje sukoba između Somalije i Etiopije dok održava uravnoteženu politiku u svojim odnosima s obje zemlje. Nasuprot tome, Kairo podržava Somaliju suočenu s tekućim projektom Renesansne brane u Etiopiji i njenom strategijom dobijanja pristupa Crvenom moru. Vojni i odbrambeni odnosi između Somalije i Egipta također bi mogli produbiti u bliskoj budućnosti. Stoga, Ankara i Kairo mogu doprinijeti rješavanju sukoba zajedničkim djelovanjem na rješavanju pitanja na Rogu Afrike.
Jednako važan problem je rješavanje stalnog rata u Gazi. Obje zemlje dijele stav da genocid u Gazi mora prestati, da se mora proglasiti održivo primirje, da humanitarna pomoć mora stići u Gazu, da se regija mora obnoviti, da se Izrael mora povući iz Gaze i da se mora uspostaviti nezavisna palestinska država na osnovu granica iz 1967. godine. Egipat je također aktivan igrač u pregovorima o Gazi. Diplomatski napori obje zemlje da izvrše pritisak na Izrael da proglasi primirje mogli bi uskladiti Ankaru i Kairo ka zajedničkom cilju. Pravi test bit će do koje mjere će sarađivati u formiranju novih regionalnih partnerstava i savezništava usredotočenih na palestinsko pitanje nakon primirja.
U zaključku, novi strateški okvir odnosa između Turkiye i Egipta zahtijeva od obje nacije da djeluju oprezno, razviju mehanizme za zaštitu svojih odnosa od regionalnih kriza i uspostave novu arhitekturu vanjske politike, sigurnosti, odbrane i obavještajnih službi kako bi institucionalizirali svoje partnerstvo.
