Nikola Šop, bosanskohercegovački pjesnik, koji je rođen u Jajcu, 19. augusta 1904. Godine, umro je u Zagrebu na današnji dan 1982. godine.
Iako kritičari prepoznaju različite faze u njegovom pjesništvu Šop se ističe spram svojih savremenika, ali i kasnijih pjesnika, kao autor pjesama posvećenih Isusu. Rječnikom enciklopedije, u ovom slučaju Hrvatske enciklopedije, “stavljajući u središte lirskog interesa statične, kontemplativne slike, pastoralni repertoar motiva, asketski senzibilitet, duhovni ideal siromaštva i božansku antropologiju Isusa u dnevnim situacijama, u najboljoj zbirci toga razdoblja Isus i moja sjena (1934) Šop afirmira 'čedni katolicizam', jednostavna izraza, bez ukrasa i retoričkih bravura.“ Njegova poezija, za razliku od drugih religijskih poetskih ekspresija, Isusa spušta među ljude, očovječuje ga i smatra ga bliskim prijateljem i sagovornikom kojeg ne persira. Pored svih detalja i predmeta, kojima će u drugim pjesmama udahnjivati dušu i graditi jedno transcedentalno pjesništvo, Nikola Šop Isusu opisuje Bosnu, svoju zemlju i povijesne epizode njene sudbine.
Lik Nikole Šopa, za razliku od njegovog književnog opusa, dobro je poznat u Bosni i Hercegovini, zato što se nalazi na novčanici od 100 konvertibilnih maraka.
U nastavku pročitajte njegovu pjesmu “Isus u posjeti kod nas”.
O Isuse, kad dođeš, u koliko bilo sati,
u naš propali i opustjeli dom,
dobrodošlicu tebi ću zapjevati,
skupa sa svojom vedrom sestricom.
Pjevajući, od tvoje blizine sva bijela,
iznijet će ona preda te sô i kruh.
Po starom običaju naših sela,
kada im u kuću stigne mio duh.
Tada će te moja sestrica odvesti
do skromnog jela, koje krasi stol.
– O Isuse dragi, izvoli samo sjesti
i odložiti svoj šešir i oreol. –
Tako će ti ona reći i nato će
stati preda te, u svetom bolu.
I puna čiste, nebeske samoće
o klin će objesiti tvoju aureolu.
Neka nam svu noć sija, mjesto uljenice,
koju palimo pred svaki mrak.
Od sjaja ćemo kriti svoje lice.
Tako će njen blijesak biti jak.
II
Poslije ćemo te povesti u dvorište, noseći
ispred nas tvoje aureole žar.
I pri toj, od nebeskog sjaja svijeći,
pokazat ćemo ti pusti naš hambar.
I staje prazne, u kojima se suše
otkosi davni, ko cvijeće na groblju.
U ponoći tu dođu mrtvih konja duše.
Čuješ ih, kako nevidljivu zob zoblju.
Pokazat ćemo ti i stado magle bijele,
koje se provlači kroz živicu svježu.
O Isuse, to naše ovce izgorjele,
mrtve dolaze i u tor liježu.
Onda ćemo konja jedinog upregnuti,
da te provozamo kroz naš mali grad.
Nad njim se nebo nisko uvijek muti.
Pod njim prigušeno tutnji vodopad.
O ako me upitaš, dok naše staro kljuse
bude plašila kraj puta šaš,
– Koja je ovo zemlja? Kazat ću: O Isuse,
pa to je Bosna, ti to znaš.
III
A poslije, kad i pijetlima bude sneno,
osjetit ćemo kako tvoja glava
spušta se čas na moje rame, čas na njeno,
I silno nas obasjava.
I u to doba zemaljskih kasnih sati
pjevat će ti moja sestrica blagim glasom.
O Isuse, ti ćeš tada zadrijemati,
izmoren konja tromim kasom.
I koji put, kad magla bude snježno
sipila na tvoje sveto ruho,
stavit će ti na glavu, sasvim nježno,
oreol, koji ti je pao na jedno uho.
