Od jutarnjih sati teška artiljerija sa srpskih položaja tuče po nama. Javljaju, čujemo ispred komande, da je žestoko na položajima oko Omerbegovače i Dizdaruše. Augustovska vrućina jednako nas je izmorila koliko i silni četnički napadi. Kolona vojnika iz Gračanice uputila se prema kamionu odakle će na liniju kao ispomoć. Iako znaju kuda idu, na licima im se ne primijeti ni trunka straha ili nespokoja. Naprotiv, većina ih je nasmijana i u šali jedan drugog zadirkuju. Čudan je taj naš inat bosanski. Što nas više stežu i napadaju, mi smo sve jači i sve hrabrije odgovaramo na njihove napade.

Pod stablom velike jabuke čekamo raspored. Na Radiju “Semberija i Majevica” slušamo neke njihove generale kako prijete i daju obećanja o vraćanju i zauzimanju “vekovne srpske zemlje”. Oko osam sati kamionima krećemo na položaje kod Omerbegovače.

Čim smo stigli, uočili smo da se dio linije dodatno osigurava. Iako je noć, dok prolazimo tiho pored posljednjih kuća prema položajima, vidimo strahovite učinke teške artiljerije od nekoliko posljednjih dana.

Noć nije najpogodnija za postavljanje linije, ali mi ovaj put moramo tako. Po pričama naših vojnika, koji su ovdje već peti dan, niko više nije sumnjao da će četnici poraniti, da ispune obećanje koje su njihovi komandanti javno dali.

Barem smo imali dugu i tihu noć. Malo smo se bolje organizirali, a i položaj se činio nešto boljim od prethodnog.

Naša četa i dio domaćih ljudi je u šumi, a livadom prema kućama su Gračanlije, također izmiješani s domaćim vojnicima. I oni su svoj desni kraj zalomili kako bi barem nekako bili s nama uvezani.

Tek je počelo svanjivati kada se začula pucnjava s rovova iskopanih lijevo od nas. Puškaranje se pretvorilo u duge rafale, a onda je proključalo. Fikretova motorola je zašuštala. Javljaju nam da je otpočeo napad na naš lijevi bok. Svi smo uprli poglede na tu stranu. Odjekuju detonacije ručnih granata.

Iz uvale ispred nas vidimo grupa agresorskih vojnika kako pretrčava livadu i raspoređeni u strijelce idu prema nama. Još jedna veća grupa dolazi nam s naše desne strane. Otpočinje žestoka pucnjava. Vidljivost je i dalje smanjena, ali uočavamo da idu na naša tri rova. Razmjena vatre sve je jača.

Fikret se sa svojim mitraljezom prebacio kod nas, odavde ima bolju preglednost. Meci prolijeću iznad naših glava i zvrče na sve strane. Detonacija nas baca unazad. Ništa ne vidim. Osjećam samo jak udar u prsa od kojeg padam nazad. Ustajući, vidim da je Fikretov mitraljez s redenikom na meni. Fikret ga je uzeo, a onda me uhvatio za pancirku i podigao.

“Jesi li dobro”, upita dižući me. Nabrzinu sam razgledao po sebi i potvrdno kimnuo glavom. U onoj zbrci čuo sam da neko jauče, ali mi pažnju odvuče Fikretova galama: “Evo ih s lijeve strane, prišli su nam blizu.” Svi smo zapucali. Nešto je sijevnulo ispred nas i još jedna detonacija potresla nam je rov. Raketa iz ručnog bacača ovaj je put podbacila. “Maloprije su nas pogodili iz ručnog bacača”, viknu Fikret.

Okrenuo sam se, vidim dvojicu Gračanlija kako podižu ranjenog momka. Glava mu je potpuno krvava, a lijeva ruka gotovo otkinuta, potpuno izokrenuta iza njegovih leđa. Pucajući, gledam sad tamo, sad ovamo.

Četnici se desno od nas povlače. Vuku za sobom svoje ranjene. Odlučili su se da pronađu zaklon, da se konsolidiraju za novi napad.

Još jedan udar i detonacija. Sada iza naših leđa. Treći projektil, koji su četnici ispalili u povlačenju, pogodio je iza nas.

Dim se razilazi. Bećir dotrčava kroz tranšeju iza mojih leđa. “Šta se desilo, ko to jauče”, pita. Čučnuo sam bespomoćan da bilo šta učinim za tog momka koji je, očito u šoku, jaukao. Suad mu je bezuspješno pokušavao previti ruku. Ona se svaki put lomatala, sad na lijevu, sad na desnu stranu. Suad je bio sav u znoju i krvi.

Dim se potpuno razišao.

U jednom momentu vidim nema momku ruke. Zapravo, ima je, ali nema od nje ništa. Zavraćena je, samo što ne otpadne.

Prišao bih. Ne mogu od Bećira. Tranšeja je previše uska. Pogledam preko grudobrana da nas četnici ne iznenade. Od njih ni traga ni glasa. Dolje lijevo čuje se pucnjava i ponovo nekoliko detonacija. Vidim u momkovoj desnoj ruci bombu. Stišće je. Vjerovatno se neće sjećati kako ju je i zbog čega izvadio iz džepa. Možda ju je htio baciti na četnike u trenutku eksplozije. U šoku ju je stisnuo i nije je ispuštao. Srećom, iz bombe nije bio izvađen osigurač.

– Uzmi mu tu bombu iz ruke – viknem onom momku ispred.

Brzo i spretno, on mu je iščupa i baci iza sebe.

Vidim i na Fikretu krv kao i na Suadu. Ne znam je li ranjen. Čučnuo sam iz Bećira.

– Ko je to? – okrenem se, vidim i Nihad je tu.

– Momak od domaćih ovdje – reče Ibro.

– Dajte, šaljite ljude sa strana. Obezbijedimo bokove – Fikret se ispravio na koljena i brzo komandovao Nihadu.

– Dajte mi pobogu velike zavoje, nema od ovoga ništa – viče Samir gotovo galameći.

Prebiram po jakni ispod pancira i vadim dva američka prva zavoja. Bacio sam ih dolje preko Ibre, koji je sjedio ispred njih. Sve mi se odvijalo usporeno iako nije prošlo više od nekoliko minuta kako su krenuli da zbrinu ovog momka. Njegova ruka i dalje je nekontrolirano mlatarala.

– Žuti – viknu Samir pružajući ruku prema meni! – Daj onaj tvoj nož!

Izvukao sam nož iz korica na mom panciru. Zanimalo me zašto je tražio moj nož, zavoje su mogli i rukama pootvarati.

– Šta ćeš to? – pita Ibro zbunjen kad je vidio da Samir okreće momka na bok.

– Moramo mu ruku sjeći – odgovori Samir. U njegovom je glasu bila sva ozbiljnost kojom je čovjek mogao raspolagati u takvom trenutku.

– Ti si lud, šta ti pada na pamet – ne dadoh se odmah složiti s njim – đe ćeš mu ruku sjeći, još nožem!?

– A šta ćemo drugo? Vidiš da je ne možemo spasiti, samo se na koži drži.

– Vidim, ali, zbog krvarenja... Kako ćeš…

– Polahko ću mu je odsjeći.

Momak koji je čučao do njega prevrnuo se na leđa.

– Evo, i ovaj se onesvijestio, viknu Ibro vukući momka ispod pazuha uz tranšeju.

Prešao sam preko njega i došao da Samira. Mahnuo je i jednim potezom noža odvojio ruku koja je pala pored mojih nogu. Bio sam sav utrnuo i nisam ništa osjećao. Gledao sam u lice ovog jadnog momka koji je ležao tresući se u šoku. Već je bio izgubio mnogo krvi.

Njegovo lice bilo je u grču. Blijed, kao da u njemu kapi krvi nema. Ali nema ni bolnog izraza, samo molećivog.

U tranšeju su uskočili Mirza i još dva momka s nosilima. Samir je sada već završavao previjanje. Dolje desno proključalo je od pješadijske pucnjave. Ustali smo i skočili na grudobran i ja i Fikret. Izvijao je dolje crni dim na dva mjesta. Podigli su momka na nosila i tranšejom ga odnijeli prema izlazu.

“Idemo se, momci, dobro rasporediti”, viknu Samir kao da je tek stigao ovdje. Naslonjen na zid tranšeje, prebacio sam okvire bliže sebi.

Danas je prvi august, moj rođendan. I čini mi se da nikad nisam bio bliže smrti nego što sam sada. Osjetim je da lebdi iznad nas, čas nas posmatra iz šumice, čas je tu iza naših leđa.

Okrenuo sam se još jednom i pogledao niz krvavu tranšeju: u izbočini je i dalje ležala amputirana ruka. Augustovsko sunce je pržilo, mi smo čekali sljedeći napad.