Milan Kundera (Brno, Čehoslovačka, 1929.) umro je u srijedu ujutro u svom pariškom domu. Bio je jedan od prvih i najvećih disidenata protiv komunizma nakon Drugog svjetskog rata. Književnik, pjesnik, dramatičar, humorista, esejist, Kundera je rođen u prosvijetljenoj i dobrostojećoj porodici. Njegov otac, pijanist i muzikolog, otkrio mu je umjetnost kompozicije, majka ga je uvela u otmjeno društvo koje će uskoro potonuti u pakao, što se poklopilo s dolaskom nacizma a nakon toga i komunističkom okupacijomk domovine.

Mladi Kundera studirao je estetiku i književnost na Univerzitetu u Pragu. Pridružio se češkoj Komunističkoj partiji, gdje su ga njegove "političke ludorije" relativno brzo pretvorile u heretika. Njegov smisao za humor, smješten između apsurda i ironije, omogućio mu je da u svojim ranim djelima kombinira nejasno poštovanje socijalističkih kanona i crni humor. Kunderin genij je postao poznat tokom Praškog proljeća (1968.).  Prema Kunderi, Češko proljeće bilo je vrlo dubok kulturni proces usmjeren na obnovu kulturne i duhovne matrice Evrope koja je postala žrtvom komunističkog totalitarizma.

Vojna obnova komunističke vlasti u augustu 1968. učinila je Kunderu opasnim likom za novi režim. Knjige su mu bile zabranjene, a izgubio je nastavnički posao na Institutu za više filmske studije. Trebalo je preživjeti. Nastavio je pisati s okrutnom ironijom. Sve dok nije uspio napustiti domovinu automobilom sa suprugom Verom Grabankovom kako bi se sklonio u Francusku, u Rennes, gdje se nikada nisu uspjeli integrirati.

Dvije godine kasnije, Kundera je dobio mjesto u pariškoj i vrlo elitnoj školi visokih studija društvenih nauka (MP). Već poznat, Kundera je nastavio trpjeti progon komunista, a svjetska književna elita, od Philipa Rotha do Salmana Rushdieja, stala je u njegovu odbranu. Njegova su djela prevedena na osamdeset jezika.

Kundera je odlučio postati Francuz 1981. godine, što se poklopilo s dolaskom na vlast Francoisa Mitterranda, prvog socijalističkog predsjednika Francuske nakon Narodne fronte (1936-38). Lišen državljanstva od strane komunističkog režima, progonjen kao osoba bez državljanstva, Kundera je na kraju pisao na francuskom.  Između 1967. i 1980. napisao je desetak romana na češkom, među najpoznatijim su "Nepodnošljiva lakoća postojanja" i "Besmrtnost". Između 1995. i 2013. objavio je četiri romana na francuskom jeziku.

Kao esejist napisao je stotine članaka a 1983.godine je objavio esej pod nazivom "Oteti Zapad" u časopisu "Le debat" Ovaj tekst, ponovno objavljen prije nešto više od godinu dana, možda je najbolji uvod u razumijevanje historijske tragedije carskog projekta Vladimira Putina u Ukrajini. Kundera podsjeća da su male srednjoevropske zemlje velike evropske, zapadne zemlje, žrtve otmice i neprijateljstva između Zapada i Rusije.

Muzikolog, ugledni poznavatelj historije filma i filozofije, Kundera je napisao sjajne tekstove o Heideggeru, Felliniju, Janaku, Stravinskom, Kafki i Brochu, među ostalim velikanima službenog kanona naše civilizacije. Govorio je u odbranu Romana Polanskog, optuženog za seksualne radnje počinjene prije nekoliko desetljeća.

Priznat u cijelom svijetu, Kundera se nije mogao i nije želio vratiti u Prag, bio je "izbjeglica" u svom pariškom domu, gdje je dugi niz godina živio daleko od javnog života. Svoj posljednji roman objavio je 2014. godine.