Gore, visoko, više, u orlovskim poljima, nad Blagajem bdije Stjepan-grad. Stoljećima, još odonda kada je u podnožju, na izvoru Bune, mostarski muftija Ahmed Zijaudin, sin Mustafin, gradio tekiju, i dalje, još od doba kada je ovdje povelje pisao bosanski vojvoda Sandalj Hranić, i još dublje, još otkad je ovdje humski knez Miroslav sastavljao račune za Crkvu svetog Kuzme i Damjana, i još davnije, još kada je bizantski car Konstantin Porfirogenet pisao svoje Spise o narodima pa se takao Zahumljana i njihovih gradova – Bona i Huma, ovdje, oko kula ovog grada letjeli su bjeloglavi supovi. A onda je, kazuje se, 1991. godine čobanin kojem su vukovi napali stado mrtvu ovcu posuo otrovom i bacio je u krš da se osveti četveronogoj zvijeri. Supovi bjeloglavi, navikli da čiste zemlju od svake truhleži i mrcine…, razvezaše svoje kolo nad kulama Stjepan-grada i stuštiše se na gozbu. Otad ih nema. Otad, kazuju neki stariji Blagajci, Stjepan-grad kao da se smanjio, pogurio se, kao da ga je stid pa samo virka nespokojno, odozgo, s litice, na njih.

Kazivalo se da je posljednji vladar ovog grada, Stjepan Vukčić Kosača, u ćudi imao nečeg supovskog. Neprijatelji ga često nazivahu 'ticom grabljivicom i upiraše mu prst u lice i govoraše da na njemu bdije čehra lešinarska. Najvjerovatnije iz tih priča, ali i iz slike dvora uzdignutog na stijeni iz koje hukti voda, a nad njim po cijeli dan premeću se i grakću bjeloglavi supovi, među humskom sirotinjom raširi se priča kako je njihov gospodar u dosluhu s crnim vragom. Za 'tice-prokletnice koje lete nad njegovim dvorima rekoše da su pismonoše pomoću kojih se dopisuje sa svojim sotonskim gospodarima i bijele im se listovi hartije oko vrata. Te priče svojim ponašanjem podgrijavao je i sam Stjepan. Osim što je volio crninu, san ga je zaobilazio pa je u noćima punog mjeseca izlazio na kulu i sašaptavao se sa supovima. Tada bi se strašno uznemirili i tako sumanuto lepetali krilima da je ljude okivao paralizirajući strah pa u krovne grede zatiskivahu glogovo kolje i opasavahu njime kuće.

FIRENTINSKA KURTIZANA

Silan bijaše taj Stjepan, sin Vukca Hranića Kosače, nećak Sandalja Hranića, vladara Huma i Konavala i još nekih posjeda. On nakon stričeve smrti preuze vlast nad svim ovim krajevima i osili se do nebesa i, pod švapski, prozva se hercegom. Šikljaše iz njega desetljećima divlja i nezatomljiva energija puna užagrele strasti i ratničkih odjeka iz davnina. Povrh tih surih vatri, koje izbijaše iz njegove prirode, kazuje se, nosio je o vratu hamajlije koje udvostručavaše njegove začudne moći, a u njedrima zlatne tablice proklinjanja, rimske – u njih je zakivao prokletstva prema neprijateljima i iz njih crpio sotonsku seksualnu snagu. O tome, čini nam se, i sam govori u svojoj oporuci, kada najmlađem sinu, miljeniku Stjepanu, koji poslije pređe na islam i postade Ahmed, a nakon toga i veliki vezir Ahmed-paša Hercegović, ostavlja svoje najintimnije religiozne predmete pa veli: “Moći moe i ikone, koe su pri meni nošene okovane zlatom i srebrom i biserom načinjene.”

Pričalo se da je u svakom zamku i tvrđi, kojih na njegovom prostranom vladaniju bijaše pregršt, imao po jednu ljubavnicu. Zbog toga je, vele, bio u stalnom pokretu, iz sedla taj nije silazio. Pa opet, ne bijaše to dovoljno da zatrne ni pola divlje strastvenosti što je kuljala u njemu i tjerala ga da postane kralj. Stalno je Stjepan, herceg, začikavao svoje suparnike i nikada im mira ne bi dao, ulazio u ratove i s Dubrovčanima, i s drugom rusaškom gospodom bosanskom, i s kraljem Tomašem, i s vlastitim sinom, nikad mu mača, krvi i boja ne bijaše dosta. I na žensko taj bijaše nezasitan. Iako je, kako pričaju, u svakom dvoru imao po jednu ljubavnicu, usput bi salijetao čobanice, a često bi se, u godinama kada ne bi bio u zavadi s Dubrovčanima, znao spustiti kod njih pa je tamo posjećivao kurtizane koje su trgovački brodovi dovozili sa svih strana Sredozemlja, a neke dolaziše ovamo, kako mu, mameći ga, laskavo govorahu lukavi dubrovački trgovci, samo zbog toga jer čuše za njega i njegovu divlju i neutaživu strast, pa da se oprobaju. Jedna mu skoro glave dođe i zametnu se rat i rasu mu se porodica, sva.

Zvala se Elizabeta, ili, kako je njegovom sinu Vladislavu predstaviše dubrovačke provodadžije, “donna Helisabeta”, a živješe u Firenci. Mjesecima su Dubrovčani donosili Vladislavu vijesti o crnoj panterici, kukova zanosnih, a kad se njišu, uzburka se cijelo Tirensko more. Kosa joj je crna kao zift i ni jedna pomračina s njom nije uporediva. Oči joj kao u princeza iz Hiljadu i jedne noći, krupne, da se obnoć u njima mogu gasiti zvijezde i mornari pronalaziti puteve. A mlađahni se Vladislav svako malo spuštaše u Dubrovnik, ne osvrćući se na oca i njegove sukobe s Dubrovčanima i zabrane i pripreme za rat, o kojem se sve više govorkalo. Svaki put darivao bi provodadžije kesama novca i svilom iz Damaska – novac je bio za njihove troškove i trud, mada oni govoraše da ništa ne treba i da naprosto ne mogu da odole a da ne budu veza između tako jake ljubavi koja se kuje na daljinu i preko mora, prezirući sve pučine – a svila bijaše da njome obgrnu ramena njegove ljubljene. Za nju mu sustavno govoraše da je sva rasplamsala od ljubavi, da ga sanja i samo o njemu priča i tjera ih da joj opisuju njegov stas i posjede i gradove njegovog oca i zemlje koje će naslijediti i da jedva čeka da je zaprosi i da je povedu sa sobom u tu mističnu Bosnu, kod njega, na Hum. Bili su tako slatkorječivi i tako miljaše oko Vladislava da rasplamsaše njegovu maštu do usijanja te se on, bijedan, vraćaše kući sav zanesen i samo je šaputao “domina Helisabeth de cherzech”, brojeći zvijezde po nebu i u svaku utiskujući njen zamišljeni lik.

Na kraju joj Vladislav posla prosidbeni prsten, dragocjen, od fojničkog zlata. Tada se već sasvim otvoreno spuštao u Dubrovnik i po cijeli dan stajao u luci pogleda prostrtog po jadranskim valovima, koji mu donose njegovu vječnu ljubav. Ni sanjao nije, jadan, da je priča o njegovoj zaljubljenosti već došla do oca, s kojim je već mjesecima bio u sukobu, suprotstavljajući mu se svaki put kada bi Dubrovčane nazvao probisvijetima, ljudima lažljivim i prevarantima koje jednom zauvijek treba zgnječiti kao muhu, i bojao se: ako njegov otac zarati s Dubrovnikom, od njegove ženidbe neće biti ništa. Jedne noći dok je, sav zabrinut, bezmisaono buljio u crnu pomračinu mora, njegov je otac negdje na Mljetu, drugi kažu na Korčuli, treći u vili u Konavlima, a četvrti kažu na lađi na otvorenom moru, već svlačio svilene mahrame s ramena Firentinke Elizabete, koje joj je Vladislav slao u pregrštima, ljubio joj skute i sasvim je raspojasao i uslijedio je tako strastven vrisak da kurtizana u istom času zaboravi Vladislava i prigrli njegovog oca.

RAT OCA I SINA

Taj vrisak, koji protrese Konavle, ili Mljet, ili Korčulu, ili nadignu valove Jadranskoga mora, dovest će do rata između oca i sina i bit će uvučeno nekoliko država i kraljeva. Neki historičari kazuju da je Herceg namjerno zaskočio zaručnicu svoga sina kako bi ga ponizio i održao mu lekciju, drugi tvrde da se jednostavno nije mogao suzdržati kada je vidio ljepotu firentinske kurtizane, a treći vele da je riječ o dubrovačkom maslu i da su oni zaveli sina ljupkim riječima, naveli ga da se zaljubi, a onda kurtizanu doveli ocu kako bi između njih izazvali rat. Bilo kako bilo, svađa bijaše tako snažna da se Vladislavu pridruži i mati Jelena, povrijeđena do koštane srži – iako je znala za muževe ljubavnice, nikada stvar nije otišla ovako daleko i svom snagom buknula u javnosti. I ona pobježe u Dubrovnik i odbi da se vrati, ovamo, na Blagaj.

Uvjeren da Dubrovčani ne žele da vrate njegovu odbjeglu suprugu, Stjepan Vukčić Kosača optuži ih da je drže kao taoca i najavi im rat do istrebljenja. Lukavi Dubrovčani, znajući da se divljoj prirodi i strasti Kosačinoj može suprotstaviti samo ista takva – i zato su je njihove provodadžije rasplamsale u njegovom sinu – staviše na čelo vojske Vladislava, te otac i sin zakrviše kao najljući neprijatelji.

Rat potraja, kazuju historičari, pune tri godine i poprimi karakter međunarodnog. Vladislav nastojaše da sklopi koaliciju pomoću koje će svrgnuti oca i sjesti na njegovo mjesto, kao rusagski gospodin i vladar Huma, herceg. Uskoro svoje interese u sukobu potraži i kralj Stjepan Tomaš, malo zatim javi se i srpski despot Đurađ Branković i oni sjedoše i raspravljaše o podjeli sve zemlje koju je baštinio Stjepan Vukčić Kosača. Procijeniše je na 150.000 dukata i zasigurno bi je i prodali, najvjerovatnije Osmanlijama, da se uspješe međusobno dogovoriti oko podjele ili da u međuvremenu herceg Stjepan Kosača na svoju stranu ne privoli Osmanlije. Kao odgovor na stupanje Osmanlija u rat na strani hercega Stjepana, njegov sin pridobi Mlečane, koji silno željaše da se domognu Konavala i da se usprse uz Dubrovnik. Ovi, Dubrovčani, odgovoriše Ugrima i na kraju, zakitivši ga silnim poklonima, pridobiše i papu. Elizabetu niko ne spomenu, nju historija, dignuvši oko sebe silnu prašinu, zveketanje sablji i hrzanje konja, sasvim zametnu u nespomen.

U jeku rata umrije Jelena Balšić, a pred samu smrt izmiri se s mužem. Ta naprasna smrt žene osramoćene pred cijelim svijetom, majke primorane da gleda kako njena djeca s mržnjom jurišaju na oca, a ovaj im poručuje da će im se glave kotrljati niz Konavle, odjednom ohladi ushuktale glave i oni se pomiriše. Rat s Dubrovčanima potraja još koji mjesec pa i on sasvim splahnu kada se herceg Stjepan Kosača izmiri i s kraljem Tomašem i kao pečat tom izmirenju dade mu kćerku Katarinu.

Evo kako u svojoj Sejahatnami Evlija Čelebija dvjesta godina poslije priča o ovom događaju, iskrivljujući ga sasvim, i u centar zbivanja stavljajući najmlađeg Hercegovog sina, Stjepana – Ahmed-pašu Hercegovića: “Po kazivanju mudrih grčkih historičara, Ahmed-paša Hercegović, osvajač grada Mileševa, bio se oženio još dok je bio hrišćanin, kćerkom španjolskog kralja. I kad je Ahmed-begov otac, ban Herceg, prve bračne noći vidio djevojku, skrenuo je pameću i oduzeo joj nevinost bez ikakva obzira. To je bolno utjecalo na njegova sina, pa je iste noći, s ranom u srcu, sa svojih tri stotine konjanika nestao iz šehera Mileševa i otišao u šeher Skopje. Došavši Gazi Fatihu, ispričao mu je svoj slučaj od početka do kraja. On je tada u prisustvu njegove preuzvišenosti Ak-Šemsudina i Veli Mahmud-paše primio islam. Dali su mu ime Ahmed-beg. Istog dana dobio je od Fatiha 50.000 odabranih vojnika i nekoliko šahi-topova i u brzom maršu otišao iz grada Skopja, prevalio konake i opsjeo grad Mileševo. Kad je konačno osvojio grad tukući ga topovima, njegov je otac pomoću varke pobjegao, a Ahmed-beg je ključeve grada sa radosnom viješću poslao njegovom veličanstvu Fatihu. Prljavi nitkov, vajni Ahmed-begov otac, umakao je i uzeo sebi za prijestonicu glasovitu tvrđavu zvanu Blagaj, blizu Dubrovnika. Kad se on, Ahmed-beg, tu učvrstio, njegovo visočanstvo Fatih mu je od radosti poklonio grad Mileševo, zastavu s jednim tugom i rekao: ‘Koliko god osvojiš zemlje od vilajeta tvoga oca, neka bude tvoja.’ Na to mu je dao i svečani carski berat. Na osnovu toga je Ahmed-beg postao jakrukbeg, koji je, vodeći dan i noć borbu, napokon potpuno osvojio zemlju Hercegovinu.”

U knjizi Herceg Stjepan Vukčić Kosača i njegovo doba srbijanski historičar Sima Ćirković piše da je do izmirenja između hercega Stjepana, njegove žene Jelene i starijeg sina Vladislava, u prisustvu drugog sina Vlatka i dvorjana, došlo 19. jula 1953. godine na goletnoj planini Pišći u Pivi, starodavnom sastajalištu balkanskih vjetrova, koji joj ne dadoše da izraste viša već je svojim stalnim napadima izravnaše i pretvoriše u visoravan. Povelja izmirenja, koju je Ćirković držao u rukama, obavezuje hercega Stjepana da će još za života podijeliti zemlju i predati je na upravu sinovima, ali pod uslovom da ostanu vjerni njemu, njihovom ocu i Hercegovu velikom gospodaru, sultanu Mehmedu.

TROSTRUKA SVADBA

Izgleda da bez žene herceg Stjepan nije mogao ni časa. Odmah po smrti Jelene Balšić, iscrpljene njegovom zastrašujućom energijom, on baca udicu prema udovici hrvatsko-dalmatinskog bana Petra Talovca, koji ispusti dušu iste godine kada i Jelena, ostavivši iza sebe prostrane zemlje, dva nejaka sina i mladu ženu Jadvigu Gorjansku. Jelena se nije čestito ni ohladila u grobu, a on šalje zaruke Jadvigi, kuje je u zvijezde, obećava joj brda i doline i cijeli Hum. Ali glas o nezajažljivosti i divljoj prirodi bijaše uvjerljiviji od slatkih riječi. Njegovi neprijatelji, Venecijanci, prije nego je Judviga i mogla da odgovori, već su poslali svoje izaslanike i oni je odvedoše u mletačko skrbništvo.

Potez Mlečana Stjepana ne potrese nimalo. On udicu i svoj ljubavni zov zabaci dalje i već moli političkog saveznika Urliha II Celjskog, hrvatsko-slavonskog bana i zeta srpskog despota Đurađa Brankovića, da mu on gore pronađe vrijednu i jednog hercega dostojnu ženu. Rezultati rada Urlihovih provodadžija pomaljaju se iz jedne povelje izdate u humskom Ključu 1. marta 1455. godine. Herceg Stjepan obraća se Georgu od Lihtenštajna i jamči njegovoj kćerki Barbari sva supružnička prava, čak i nakon njegove smrti. Piše da je sve utanačio i sa sinovima i “sa savjetnici moji”, i jamči joj da može slobodno ostati u katoličkoj vjeri i da može povesti i katoličke svećenike jer ovdje je tako, u pitomom Kraljevstvu Bosanskom. Ali uzalud, Barbara mu očito ništa nije povjerovala, ona mu se zahvaljuje na dobrodušnosti i iskazanoj ljubavi.

Ništa, ni za trun, ne može pokolebati nezaustavljivog Hercega. Nije prošlo ni nekoliko nedjelja od dana pisanja pisma u Ključu, a historijska ponornica u Napulju izbacuje njegovog vjernog viteza i komornika Pribisava Vukotića. On aragonskom kralju Alfonsu V predaje pismo u kojem herceg Stjepan moli da mu pomogne oko dovođenja njegove buduće supruge, Barbare, “kćerke presvijetlog vojvode od Bavarske”.

Kažu da su o istom trošku, na istoj lađi, iz Mletaka do Drijeva na Neretvi dovezene princeza Barbara, buduća supruga hercega Stjepana, i kćer Urliha Celjskog, koju ovaj šalje za suprugu Vlatku, mlađem sinu Hercegovom. Provodadžijski trokut na čijim uglovima stajaše herceg Stjepan, Urlih Celjski i Đurađ Branković, funkcionirao je, po svoj prilici, besprijekorno, pa je pronađena žena i za starijeg Hercegovog sina Vladislava. Za to se pobrinuo Đurađ Branković. Gotovo u isto vrijeme kada su iz Venecije putovale Barbara i neimenovana kći Urliha Celjskog, iz Smedereva je na put ka Bosni krenula gospođica Ana Kantakuzin, nećakinja Irene Kantakuzin Branković, supruge Đurđeve, koja u narodu ostade poznata kao prokleta Jerina i za nju se još i danas priča kako je gradeći Smederevo nemilosrdno rasipala živote radnika.

Trostruka svadba održana je početkom maja 1455. godine u gradu Sokolu, na međuriječju na kojem se sastaju Tara i Piva. Deset narednih godina, ne bez zajažljivosti, ljubomore, podsmijeha i cinizma, po salonima svih evropskih dvorova, po vlastelinskim zamcima od Lombardije do Lihtenštajna, od Moravske od Bavarske, i po najzabačenijim palankama sitne vlastele, govorilo se o ovom nečuvenom događaju. Zli jezici naredne godine šaputaše kako je i erdeljski vojvoda Janko Hunjadi, netom što je rastjerao osmanske trupe pred Beogradom, ležeći u postelji u Zemunu, satrven kugom, već zahvaćen samrtnom groznicom, zamolio svoje dvorjane da mu još jednom, prije nego se pozdravi s ovim svijetom, ispričaju najsmješniju priču koju je za života čuo, kako su se u tom kužnom i heretičkom Bosanskom kraljevstvu, u tom Humu, u Sokolu, u istoj svadbi oženili otac i njegova dva sina. Hunjadijev smijeh još dugo je razgonio teške dunavske magle iz kojih izvire nož njegovog sina Ladislava i zadaje smrtonosan udarac Đurađu Brankoviću i ovaj umire u Smederevu, odnoseći sa sobom zauvijek slike s trostruke svadbe u Sokolu kojoj je i sam svjedočio.