Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ
Hrušta su skoro pa na kraju Nevesinjskog polja. Ili na početku, ovisi s koje strane neko gleda. Iz njih se dalje može ka Rujištu, ali je put loš, makadamski, pa se malo ko usudi „s malim autom“ krenuti zimi njime. Može se, kažu, i preko Boraka pa dalje ka Konjicu, ali valjda je taj drum uništen, njime se izvlači šuma pa se ne ide ni tamo. Zima je i u Hrušta malo ko dolazi. Dok je studeni u ovom selu, desetak kilometara udaljenom od Nevesinja, u svega tri kuće noću gore svjetla. Tri su povratničke porodice stalno tu, ostali dođu ljeti. Zato, kad nepoznato vozilo zaluta u selo, Džemal Mušinović uspori s poslom i izviri da vidi ko ide.
Džemal i njegova supruga Anisa jedini su koji u Hruštima žive s djecom, imaju dvije djevojčice i dječaka. Ali je tokom sedmice kod nane u Mostaru, tamo ide u školu. Dalal i Lamia same su kod kuće, same se igraju, same gledaju crtiće, same sebi spreme užinu dok su Džemal i Anisa u poslu. Mušinovići su farmeri, u štali imaju 44 goveda i nemaju previše vremena za bilo šta osim posla od kojeg žive. „Nemam ti se ja kad slikati a ni presvlačiti“, Džemal će nakon što smo tražili da ga snimimo. „Trebam odvući neko đubre a dovući sijeno. Kratak je dan zimi, nema se kad.“ Ipak, gasi traktor i silazi. Pokazuje nam s ponosom štalu i grla u njoj, mašine i alate od kojih žive. Anisa zove na kahvu, kratku, da i njih dvoje malo dođu do daha.
„Nama ti je ovdje dobro. Jeste teško, krava ne čeka i ne zanima je jesi li umoran, jesi li se naspavao, moraš li poslom u čaršiju. Nema stajanja, nema odmora, ali se od ovoga može lijepo živjeti“, priča nam Džemal, koji je ovdje, kaže, došao na imanje Anisine porodice iz sela s drugog kraja Nevesinjskog polja. Kao dijete, izbjegao je s porodicom ka Mostaru, ostao je bez jednog brata tokom Agresije, ali su se vratili prije skoro 20 godina. „I živimo u svom, na svom, bez problema. Odnos s komšijama je dobar, sarađujemo, zaista bih slagao kada bih rekao da je drugačije.“
Isprva je bilo teško, no vrijedan je čovjek i nije ga bila sramota tražiti ni pomoć vlasti. „Čuo sam jednom da tadašnji ministar za povratak Edin Ramić dolazi u susjedno selo. Svako malo čuješ dijeli se neka pomoć, a nama nikad ništa. I ja ti se spremim i pred ministra. I bogami sasluša me i pozove da dođem u Sarajevo. Meni je to poduhvat, valja ostaviti imanje i zaputiti se, treba ti pola dana da odeš i da se vratiš, ali odem. I zaista dobijemo dva puta pomoć, i u novcu i u materijalu. I obišao nas je kasnije.“
Dok pokazuje novu štalu, ispred imanja Mušinovićevih puca pogled na široko polje po kojem su raštrkani brojni stećci. U Hruštima je, nakon nedalekih Krekova, druga najveća nevesinjska nekropola. A ta nekropola u Krekovima, Kalufi, najveća je nekropola u Bosni i Hercegovini. U Hruštima je puno manja, ali su svud okolo sela stećci. Niko od seljana ne zna ni odakle su ni ko su bili preci koji su ih podizali. „Ono što mi znamo je što je narod vazda pričao, da su tu išli svatovi pa se sreli i potukli. Pa neki izginuli i ostali spomenici“, kazat će nam Anisa.
Ta priča nije kuriozitet vezan za Hrušta, u gotovo svakom mjestu postoji priča da se neka nekropola zove svatovsko groblje. I veliki je Šefik Bešlagić pisao o tome. On kaže kako narod priča da su se susreli svatovi i pobili se pa svi izginuli, da su negdje svatovi bili kršćanski, a negdje muslimanski, negdje i kršćanski i muslimanski. Bešlagić spominje verziju te priče koja se odnosi na Nevesinje.
„Umihanu bega Čengića iz Zagorja (okolina Kalinovika) zaprosio beg Ljubović iz Odžaka kod Nevesinja. Umihanu, međutim, voli i Mostarlija Mujo, koji pozove bega Ljubovića na megdan. Pošto ga je majka zaklela, beg Ljubović se nije odazvao pozivu Mostarlije Muje i nije mu izašao na megdan. Po djevojku je otišao Mujo, ali s konjem i slugom bega Ljubovića. Mujo je u međuvremenu odlučio da mladu, ipak, dovede Ljuboviću. Ali, kada su svatovi bili na Morinama, iznenada je nastala nezapamćena snježna oluja i užasna hladnoća, tako da su se svi svatovi smrzli, osim mlade, koju je konj, ipak, donio do Ljubovića. O ovome postoji i narodna pjesma u kojoj se, između ostaloga, kaže: „Braćo moja, to j’ istina bila, I danaske to se groblje znade, Gdje j' ukopan Mostarlija Мuјо i njegovi kićeni svatovi...“
Krstača na kojoj je predstavljena ljudska glava najupečatljiviji je dio tog svatovskog groblja u Hruštima. Na krstači je lice sredovječnog muškarca, dugih brkova, a na krstači su još uklesani kružni vijenac i polumjesec. Neki su stručnjaci smatrali kako je riječ o mogućem kopiranju pravoslavnih freski, dok su drugi, pak, mislili da su to „rudimenti portreta umrlih“.
Ipak, Šefik Bešlagić smatra da je riječ o pokušajima shematskog prikazivanja portreta zakopanih ličnosti. Dodaje da je motiv očiju proučavao etnolog P. Ž. Petrović. Mrtvoj osobi oči se zatvaraju kako ne bi, kako se vjerovalo, nekoga od svojih povukli u grob dok oči, mislio je, na nadgrobnim spomenicima ostaju otvorene kao upozorenje i opomena nasilnicima da će ih stići osveta i kazna. Treba reći i da motivi ljudskih glava nalaze gotovo isključivo na stećcima oblika krsta koji vremenski pripadaju kraju perioda stećaka, zatim da su ustanovljeni na krstačama kasnijeg vremena, kao i na najstarijim muslimanskim nišanima, i to u istočnim krajevima Hercegovine i Bosne.
Tik uz nekropolu mali je harem, ograđen niskom plastificiranom ogradom. Unutar ograde dvadesetak ispremiješanih nišana i stećaka, neki oboreni, neki nakrivljeni, oko nekih mezara ostaci kamene ograde. Čiji su, niko od mještana ne zna. „Možda bi mogao znati Mućo“, kaže nam Džemal pokazujući rukom ka zelenoj kući u središtu Hrušta. Tu sa suprugom živi Mustafa Šendro, danas u penziji, najstariji povratnik u selo.
„Ja ti nemam pojma ni ko su ni čije su kosti u haremu, ali sam ga ogradio sam i pazim na njega“, priča nam dok gledamo u harem, pokušavajući razabrati šta je uklesano na nišanima i stećcima. „Pored harema su prolazili kamioni, išla stoka, ljudi su počeli bacati svašta i ja odlučim da harem ogradim. Sevap je. Tolike su godine u miru i sad da tutnja oko njih. A ko tamo leži, ja ti ne znam. Nekad su prije rata dolazili neki Slovenci, istraživali nešto ovuda, stećke valjda. I ja ih zamolim da pogledaju. Tada su mi rekli da su iz 14. stoljeća. Da li je baš tako, ne znam, ali ja računam od tada da su toliko stari.“
Prema studiji koju je sredinom ’80-ih godina prošlog stoljeća objavio Tomislav Anđelić, Nevesinje se pominje još u XII stoljeću, u Ljetopisu popa Dukljanina, kao jedna od podgorskih župa. U dubrovačkim dokumentima pominje se tokom XIII vijeka, dok je u XIV i XV vijeku često evidentirano. Kao i ostalo stanovništvo zaleđa, tako je i stanovništvo Nevesinja bilo usmjereno ka Dubrovniku i njegovim poslovnim ljudima.
Nevesinjci su prevashodno razmjenjivali i prodavali agrarne i stočne proizvode jer su bili orijentisani na ove dvije privredne grane, koje su bile u uzajamnoj vezi s trgovinskim poslovanjem. Na ovom području bile su izražene pljačke i razbojništvo, što je u velikom broju ostavilo traga u dubrovačkim knjigama. Također je veliki broj Nevesinjaca notiran u kancelarijskim i notarskim knjigama vezano za zanate i sluge koji su u Dubrovniku sklapali ugovore o službi.
Sve do osmanskog osvajanja srednjovjekovno Nevesinje predstavljalo je župu. Dolaskom Turaka urušava se župno uređenje, a stari administrativni sistem zamijenjen je novim, pa se župa Nevesinje transformiše u nahiju. Turskim zaposjedanjem pomenuto područje ulazi u sastav Bosanskog sandžaka, gdje će se nekoliko godina kasnije oformiti Hercegovački sandžak, u čiji sklop ulazi nahija Nevesinje.
Maja mjeseca 1463. godine, preko Skoplja, Kosova i Sjenice, Turci su prodrli do Drine u oblast Pavlovića i Kovačevića, osvajajući bez većih poteškoća teritorije srednjovjekovne bosanske države. Tokom osvajanja naruku su im išle porodične nesuglasice oblasnih gospodara Kosača. Već 22. juna 1463. godine turski štab se nalazio u Nevesinju, da bi nekoliko godina kasnije ovo područje u potpunosti stavili pod svoju kontrolu.
Tako su u aprilu mjesecu 1469. godine evidentirani Dubrovčani u Nevesinju na dvoru turskog vojvode Mahmuta, a u junu 1469. godine pominje se nevesinjski vojvoda Husein, a u augustu 1470. Dubrovčani su mu slali darove u Nevesinje. Iste se godine spominje nevesinjski kadija. (Cijeli tekst pročitajte u novom, 466. broju magazina Stav koji je u prodaji)
