Noć je. Ljetna. Ako bismo mjerili po godišnjem dobu, kratka. Nekoliko je sati od pomrčine do svitanja. Noć je. Ratna. Teška. Tegobna. A te, takve noći sve su drugo, samo nisu kratke. To je poput dionice, dijela puta, za koji se čini da se brzo i lahko može savladati. Ipak, putovanje često postane izuzetno teško i izvan predviđenog vremenskog okvira ako na nogama imate utege, ili ako na njemu naiđete na neočekivane prepreke...
Takav je upravo naš sadašnji život. Rat je! Već duže od godinu! Smjenjuju se loše i lošije vijesti! Komšinica Vesna S. poginula je. Vesna je bila dio naših života, svakodnevice, radosti i tuge, jutarnje kahve, neko s kime su se dijelile tajne, ko je bio duboko utkan u našu porodicu, skoro da je i bio dio te porodice...
Mama je plakala. Nisam mogao spavati. Za divno čudo, bilo je struje. Ovdje na ovim prostorima, kada ste u žalosti, u znak poštovanja ne gleda se TV, ne pali se radio. Ipak, atmosfera je bila suviše mučna. Ubacio sam u videorekorder VHS kasetu vadeći je nasumice iz kartonskog paketa u kojem su bile poredane. Paket je bio spušten ispod dvadesetak centimetara dugih nogara donjeg dijela vitrine, na kojem je umjesto gornjih elemenata sada stajao televizor. To je ono što smo od namještaja uspjeli spasiti iz Olova, a da je moglo stati, moglo biti prilagođeno, što je bilo funkcionalno u improviziranom poslovnom prostoru u kojem je nekada bila prodavnica, a koji smo sada koristili kao stambeni prostor... Sve je tu, u tih nešto više od dvadeset kvadrata, dnevni boravak, koji se transformira u spavaću tokom noći, i kuhinja i kupatilo u manjem dijelu prostora, gdje je mali lavabo, gdje je dovedena voda, gdje je popločan pod... Mnogo je to više od kolektivnog smještaja, a mnogo manje od onoga na što smo navikli u svom prijeratnom domu.
Neko je iz rasturene videoteke donio vrpce, holivudske akcione filmove, trilere, komedije, i one ratne filmove... Možda baš Vesna. Svi ti predimenzionirani uraci s ratnom tematikom, s holivudskim specijalnim efektima, izgledali su mi sada poput bajki. Malo krvi, malo borbe, ali uvijek dobri momci pobjeđuju. Dovoljni su Schwarzenegger ili Stallone. Mi smo živjeli rat. U tom našem ratu agresor ubija, protjeruje, pali naselja, granatira... Žrtve su, uglavnom, civilne. Dosadašnji bilans žrtava, samo u mahali u kojoj sam živio: Nermin M. poginuo u dobi od sedam godina, Džemail Š. u trideset i nekoj, sada i Vesna S. u tridesetčetvrtoj... Poginuo je i rođak Džavid, sedamnaest godina, kao i braća Adem i Enes u svojim kasnim dvadesetim... Vukovarska četvrt. Najopasnije mjesto u Olovu. Ništa više nije bilo kao prije. Sve je pretumbano, sve je izmješteno, sve je premješteno. Sva je Bosna u boli i patnji. S druge strane, kad razmislim, sva je Bosna u plamu, u prkosu, u inatu, u narastanju... Duša je puna ožiljaka. A zar teškoće ne oplemenjuju, ne čine nas čvršćim, stamenijim? Nisam siguran. Čas mi se čini da su ovo najveličanstveniji trenuci koje živim, čas zavidim rođacima u Njemačkoj, Švedskoj, diljem bijelog svijeta.
Gledam film. Džungla. Pucačina. Odjednom nisam mogao više posmatrati tu lakrdiju. Gasim TV. Izlazim. Tek što sam kročio napolje, zapuhnu me topao vjetar. Noć je na izmaku. Druga je polovica juna devedeset i treće. Mjesečina. Pogled mi dopire do Bukovog Dola i dalje, desno i lijevo. Pogašena su svjetla u većini kuća. Spava Konjuh. Spava Zvijezda. Svojom hukom javlja mi se Krivaja. Ona je uvijek budna.
Postoji vjerovanje da je ljekovito, da je odmor za dušu, boraviti u prirodi, po mogućnosti gledati u tekuću vodu. Voda je život, okrepljenje, na ovim prostorima bogomdani resurs u izobilju. Bio sam tužan. Bio sam utučen. Vesna je poginula. Daleko sam od kuće. Sačekat ću jutro. Svanut će za sat ili dva. Uzet će štap za pecanje i cijeli dan hodati kanjonom Krivaje, od ploče prema Crnom potoku, ondje gdje nema kupača, gdje je mir, gdje me niko ništa neće pitati...
Društvo će mi činiti kamen i voda, stijena i četinari što se uzdižu od obale do planinskih vrhova. Sagovornici će mi biti stare jele i smrče, pokoji bor ili možda bukva. Svi su oni vidjeli više ratova. Možda će mi koji savjet dati!? Predat ću se šumi i rijeci sa zorom.
Mati se pojavila na vratima zabrinutog izraza lica. “Sine, dođi”, blago me dozivala. “Dođi, vrijeme ti je spavati.”
Ušao sam i tek što sam položio glavu na vuneni dušek, prije nekoliko dana očešljan, još mirišljav, čini mi se da sam zaspao. Izbjeglička djeca mnogo sanjaju. Sanjaju dom. Porodicu. Prijeratno okruženje. Nestalu rodbinu. Poginule rođake. Poginule komšije. Sanjaju dok spavaju, sanjaju na javi. Sanjaju slobodu. Sanjaju mir i povratak, nečije raširene ruke, čokoladu ili punu teglu “Eurokrema”, sve one slatke i slatkaste momente. Sanjaju igračke...
Tu sam noć usnio moju najdražu igračku. Donio ju je daidža. Bio sam u dobi od pet godina. Zaluđen vojskom. Donio mi je maketu pravog tenka. Oklopa zelenkaste boje, crnih gusjenica, s crvenom petokrakom... I cijev na feder u koji se mogla ubaciti minijaturna granata... Vrhunska plastika. Redao sam kocke i gađao iz tenka. Sada sam bio na stadionu Fudbalskog kluba “Stupčanica”. Srušena je bila svlačionica. Tenk je bio nevjerovatno velik. Gusjenicama je parao tek svježe uređenu travu. Umjesto kocki, gađao sam Beka ravan. Ondje gdje su agresorski položaji. Otpadali su komadi brda, nestajali u dimu i vatri. Odjednom sam mogao vidjeti Kladanj. Smijali su se rođaci. Smijao sam se s rođacima na brani, na Drinjači. Sve je bilo puno kajaka. U zrak su letjele konfeti...
“Budi se. Smiješ se već nekoliko minuta”. Otvorio sam oči i ugledao mamu. Vratio sam se u realnost. A tako je bilo slatko sanjati kako “rokamo” četnike.
Već je bilo podne kada sam izašao. Svejedno, dan je dug. Danas ću se družiti s ribama. Valjda koju uspijem uloviti. Ponio sam štap. U dosadašnjoj “ribolovnoj karijeri”, osim nekoliko pliski (u Kladnju ih zovu šoke) i krkaca, najsitnijih riba, ne mogu se pohvaliti nekim ulovom.
U susret mi idu Fahro, Emir, Edin... Mašu mi. Izazivaju me, pantomimom navijaju mašinicu na štapu, izvlače ribu, kofol mjere i smiju se. Imam najbolju opremu! Daidža je pasionirani ribolovac, donio sam iz Olova njegove štapove, ali ulov je i dalje mršav. Pojavit će se i Anera.
Opet mi namotavaju mašinicu. Anera mi maše. Ljut sam. Danas ću promijeniti paradigmu! Dokazat ću im da i ja mogu izvući škobalja, pastrmku, ako se posreći, i mladicu. Savršen je dan za druženje s prirodom, da pokažem kako se riba lovi!
Odmahnuo sam im rukom, izašao na cestu, spustio se niže ploče i počeo zabacivati. Nije išlo. Pokušao sam se spustiti niže, ući u kanjon. Voda je bila suviše duboka, a obala nepristupačna. Odlučio sam krenuti u drugom smjeru. Za dvadesetak minuta bio sam na dijelu Krivaje iznad Vasvinog restorana, negdje na pola puta do banje. Ugledao sam jato škobalja. Prevrtali su se svjetlucajući na popodnevnom suncu. Ima ih dovoljno. U blizini nije bilo ribara. Sad je prava prilika!
Došao sam do plićaka, pažljivo izvrnuo dva-tri kamena da bih došao do kućica u kojima se kriju vodeni moljci. Otvorio sam kućicu, izvukao žućkasto tijelo moljca i nataknuo ga na udicu. Zabacio sam jednom, dva puta, pet puta... Nije trzalo. Prolazi su sati. Već su se vraćali i kupači s kupališta kod banje. Bio sam odlučan. Ne vraćam se u selo bez ribe! Neću ponovo biti predmet poruge. Makar morao i rukama loviti!
Već je moglo biti pet ili šest sati. Bio sam spreman priznati poraz. Bio sam gladan. Spremao sam se kući. Ostao sam zabaciti još tri puta. Pojavila su se dva vojnika. “Živiničke ose”. Drugačije su pričali, naglasak je bio “sprečanski”. Već sam ih sretao. Znao sam da su stacionirani u Solunu. Možda nepuna dva kilometra odavde. Kasarna je bila u prostorijama nekadašnje Osnovne škole “Hasan Kikić”.
“Ribar, smotaj štap i hvataj se krivine”, obrati mi se, poprilično drsko, jedan od vojnika. Bilo mi je krivo. Otjerali su me. Izašao sam na cestu. Nedugo zatim, začule su se detonacije. Jedna, a ubrzo potom druga. Vojnicu su imali savršen “lovački pribor” – ručne bombe, kašikare. Ubrzo se na površini rijeke našlo na desetine škobalja.
Jedan od vojnika skinuo je čizme, potom pantalone, majicu i zaplivao. Plivao je do sredine rijeke da bi izbacio polumrtve ribe dok ih je drugi vojnik kupio u vreću. Pokupili su ribe, a potom se uspeli na cestu i krenuli natrag ka Solunu. Za nekoliko minuta izgubili su se iz vidokruga. Bio sam ljut na vojnike, ali ta ljutnja nije mogla dugo trajati. Došli su iz daleka, a možda će i živote položiti ovdje.
Krenuo sam u selo. No već na sljedećoj krivini ugledao sam vrlo velikog škobalja, koji je ošamućen plovio na površini, u viru. Vojnici ga, očito, nisu stigli pokupiti. Spustio sam se s ceste na obalu i odložio štap. Uzeo sam polomljenu granu, dovoljno duga da mogu dosegnuti ribu. Nakon niza pokušaja, uspio sam dovući škobalja u plićak. Uhvatio sam ga golim rukama! Doduše, uz pomoć “Osa” i detonacije. Svejedno. Cilj opravdava sredstvo. Neću praznih ruku doći u selo! Konačno, neću biti predmet izrugivanja!
Odlomio sam grančicu račvastog oblika, uvukao je kroz usta ribe, tako da sam račvasti dio zakačio za škrge i ponosno krenuo ka selu.
Na platou kod “arana” stajali su dječaci. Isturio sam grančicu sa škobaljem ispred sebe. Ponosno sam koračao. Konačno sam imao trofej “za pokazati”. Dječaci su se smijuljili. Očito su bili zavidni. “A, gdje ti to ulovi takvu komadinu?”, upita me Fahir. “Tu, ispod banje.” “Aha”, u znak odobravanja reče Fahir. “A, koji si mamac koristio?”, nastavi sa zapitkivanjem Fahir. “Moljca.” “Aha... A koliko dugo si ga izvlačio?”, upita Emir. Dječaci su se i dalji smijuljili. Postalo je čudno. Otkud toliko pitanja? Objašnjavao sam, trudio se rekonstruirati situaciju, da bi u jednom momentu svi počeli zujati: “Zzzzzzzzz!” Oponašali su ose. Znao sam. Šegačili su se. Neko me vidio. Potrčao sam kući, osramoćen, u nekom razdražljivom raspoloženju.
Mati me dočela. Počeo sam brzo pričati, objašnjavati, činilo mi se da, ako dovoljno dobro objasnim, možda mogu i “popraviti” taj nemili događaj od maloprije... Pogledala me blago, zagrlila onako kako to samo mati može i tiho šapnula: “Nek’ smo zdravo. Ne brini! I to će proći...”