Nedžad Abdić, novinar Media centra Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini i Radija BIR, u Vitezu je, u okviru obilježavanja 30. godišnjice zločina Hrvatskog vijeća obrane nad Bošnjacima Ahmića, Donje Večeriske i drugih mjesta općine Vitez, a u organizaciji Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“ – Općinsko društvo Vitez, premijerno predstavio svoj dokumentarni film „Bedem“ te upriličio promociju svoje knjige „Memoari iza bedema“.

Kako je sam autor naveo, osim direktnih ispovijesti učesnika u odbrani ovog mjesta u centralnoj Bosni, u filmu su korišteni i brojni do sada neobjavljeni, autentični arhivski snimci i prisluškivani razgovori koji su vezani za period od 16. aprila 1993. do 25. februara 1994. godine, kada je nastupio Vašingtonski sporazum. Nastanku dokumentarnog filma „Bedem“ prethodilo je objavljivanje priča Nedžada Abdića na društvenim mrežama o dešavanjima na teritoriji Viteza tih, može se slobodno ustvrditi, presudnih 316 dana. Njemu se upravo putem društvenih mreža dosta ljudi javilo s prijedlogom da napravi dokumentarni film, a s obzirom na to da je novinar po zanimanju, ideja da u jednom multimedijalnom formatu zabilježi period od 1992. do 1994. godine učinila mu se logičnom. Snimatelj je bio Adis Paković, dok su muziku i aranžman uradili Arel Češljar i Meho Radović.

Knjiga „Memoari iza bedema“, nastala kao kompilacija prethodno spomenutih objava s društvenih mreža, zbirka je sjećanja Nedžada Abdića koju je, kako kaže, spontano sabrao u ovu formu. Knjiga se sastoji od ukupno 32 priče koje slikovito opisuju vrijeme opsade, pogibiju dragih ljudi, granatiranja i snajperisanja, dane bez vode, struje, hrane, uz neprestani strah za svoj i život svojih najmilijih. O knjizi su na promociji u Vitezu govorili dr. Amir Kliko, naučni saradnik u Institutu za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, te mr. Hasan Hasić, novinar IIN Preporod, a nakon promocije i filmske projekcije upriličen je i zajednički iftar.

Nedžad Abdić je Stavu dao nešto detaljniji uvid u njegov nedavno predstavljeni film i u sadržaj knjige, a također smo razgovarali i o motivima za upuštanje u jedan ovakav poduhvat, o njegovom tada dječačkom pogledu na horor koji se odvijao pred njegovim očima, ali i o ratnim zločincima koji danas slobodno šetaju gradovima susjedne nam Hrvatske, pa i same BiH.

STAV: Sadržajno, postoje li razlike između filma „Bedem“ i knjige „Memoari iza bedema“?

ABDIĆ: Film „Bedem“, kao što su gledaoci imali priliku vidjeti, govori o događajima u Vitezu u periodu od 1992. do 1994. godine i pokušaju planskog istrebljenja Bošnjaka s prostora srednje Bosne kako bi se u konačnici ostvario velikodržavni projekt stvaranja tzv. Velike Hrvatske. U filmu govore protagonisti koji su direktni učesnici u društveno-političkim i vojnim događajima tog perioda.

S druge strane, knjiga je skup mojih sjećanja, tada dvanaestogodišnjaka, o ljudima iz moje neposredne blizine o kojima sam pisao s puno emocija i mnoštvo detalja, tačnih informacija o vremenu i mjestu njihove pogibije.

Film je rađen u proteklih godinu dana, dok sam svoja sjećanja zapisivao u proteklih pet godina te na kraju objavio u knjizi pod nazivom „Memoari iza bedema“.

STAV: Svi oni koji su pogledali film „Bedem“ i koji su imali priliku pročitati knjigu „Memoari iza bedema“ mogli su se upoznati sa značenjem termina „bedem“ u kontekstu dešavanja u Ahmićima i generalno Vitezu tokom 1993. godine. Za sve one koji ne znaju, šta je podrazumijevala ta riječ i zašto ste baš nju stavili u središte naslova Vaša oba djela?

ABDIĆ: Sama riječ po sebi ima značenje „brana nečemu ili protiv nečega“ i upravo ta riječ opisuje Stari Vitez, mjesto u kojem je oko 300 vojnika i oko 1.000 civila 316 dana odolijevalo žestokim napadima HVO-a i Hrvatske vojske, te na kraju, kako znamo, uspjelo da se odbrani od pokušaja istrebljenja na jednoj neznatnoj teritoriji površine jedne trećine kvadratnog kilometra.

Stari Vitez, zapravo, predstavlja paradigmu današnje Bosne u malom, jer smo okruženi neprijateljima koji ne prestaju u pokušajima pripajanja njene teritorije svojim državama. I upravo Stari Vitez, iako na prvi pogled lokalna priča, jeste najbolji primjer onoga što je BiH, jer se u Starom Vitezu tokom tih 316 dana opsade i odbrane nalazilo nekoliko porodica hrvatske nacionalnosti koje nisu htjele napustiti svoje domove, kada su za to imali priliku, pa čak i jedna porodica srpske nacionalnosti je ostala na svom ognjištu bez obzira na sve nedaće kroz koje smo prolazili.

Bedem, sam po sebi, ima više značenja, ali istog smisla – prepreka osvajanju Bosne i istrebljenju njenog najbrojnijeg naroda.

STAV: Šta Vas je motiviralo da napravite jedan ovakav film i napišete jednu ovakvu knjigu? Je li to čista želja da se i novi naraštaji upoznaju s onim što se dešavalo u prošlosti ili postoji možda još nešto osim toga?

ABDIĆ: Osnovni motiv i podstrek jeste čuvanje od zaborava svega što se dešavalo na toj maloj slobodnoj teritoriji pod kontrolom Armije RBiH. Kako sam već rekao, u knjizi govorim o ljudima i događajima tokom opsade i odbrane Starog Viteza bez pokušaja pisanja književnog djela, bez puno jezičkih ukrasa, ali uz puno historiografskih podataka, tako da će knjiga u budućnosti pomoći istraživačima da shvate psihologiju tih ljudi, ali i način funkcioniranja jedne zajednice zbijene u geto. Mislim da je i to jedna od vrijednosti knjige.

Film je došao kao logičan slijed mog novinarskog i istraživačkog rada, pokušaj da ispričam priču o tom vremenu i svemu onome što se dešavalo kao posljedica udruženog zločinačkog poduhvata susjedne nam Hrvatske i njenih satelita u BiH.

Da, složit ću se da je jedan od motiva upoznavanje novih naraštaja s tim događajima, s obzirom na to da u našem obrazovnom sistemu, nažalost, djeca još uvijek ne izučavaju taj period agresije na našu domovinu. 

Uvjeren sam da će ova knjiga kao i film doprinijeti suzbijanju relativizacije događaja i onemogućiti izjednačavanje agresora i žrtve. Sasvim je jasno da je Hrvatska izvršila agresiju na BiH.

STAV: Kako je Nedžad Abdić, kao dječak u predtinejdžerskom životnom dobu, gledao na dešavanja tog aprila 1993. godine, pa i na cjelokupnu agresiju na BiH? Šta je na Vas ostavilo najveći utisak?

ABDIĆ: Teško je reći da jedno dijete može razumjeti dešavanja u ratnom vihoru. Iz tog razloga, iz moje knjige se jasno očitava utjecaj hrabrosti tih ljudi koji su, slobodno mogu reći, bili moji heroji i heroji mojih vršnjaka.

U knjizi ne govorim o političkim zbivanjima, niti sam ih tada razumio, ali sam odlično zapamtio i na svojoj koži osjetio šta znači biti progonjen.

Teško bi bilo izdvojiti samo jedan trenutak koji je obilježio moj život u opkoljenom Starom Vitezu, ali svakako da je to eksplozija cisterne-bombe koju je HVO poslao u svom terorističkom pokušaju osvajanja Starog Viteza. Tu su i pogibija mog rođaka Faruka, po kojem sam dao ime svom sinu, pogibija mog amidže Mirsada, nadlijetanja helikoptera Hrvatske vojske i napadi na Remizu 17/18. jula 1993. godine, poruke ratnog zločinca Darija Kordića preko ozvučenja da se predamo ili da pripremimo bule na silovanje te u konačnici tri najteža dana žestokih napada HVO-a pred samo stupanje na snagu primirja, a nakon potpisivanja Vašingtonskog sporazuma. Puno je tih detalja koji su ostavili dojam na mene i o čemu na koncu i pišem u svojim „Memoarima iza bedema“. 

 

STAV: Kako su i govornici na samom početku filma „Bedem“ naglasili, odnosi s komšijama Hrvatima u predratnom periodu bili su i više nego dobri. Interesantno ja da to često čujemo i od Bošnjaka za Srbe, s kojima su zajedno živjeli u pojedinim dijelovima BiH u kojima su upravo komšije srpske nacionalnosti počinile stravične zločine. Šta mislite, šta je njihovo pravo lice – predratno ili ratno? Da li rat probudi zvijer u čovjeku ili su neki ljudi oduvijek zvijeri, a rat samo razotkrije njihovu pravu ćud?

ABDIĆ: Mislim da je rat jedno veliko zlo i moje želje su da niko nikada i nigdje ne bude u situaciji u kojoj smo mi bili u BiH. Svaki normalan čovjek želi da ima dobre komšije, to je prirodno stanje svakog dobronamjernog čovjeka.

Ljudi po sebi nisu zli, ali uvijek su loši đaci bili glasniji, pa tako i danas imamo na sceni loše đake koji okupljaju tu kritičnu masu koji procjenjuju da im se više isplati raditi za tuđe interese. Dakle, rat često probudi zle demone u mnogima, ali zbog toga mi koji smo bili najveće žrtve agresije ne smijemo biti naivni i uspavani kako nam se historija ne bi ponovila.

Dobronamjernost je vrlina, ali moramo uvijek biti na oprezu, ne dozvoliti ljudima poput Kordića, Karadžića, Mladića da ikada više okupe kritičnu masu koja će ponoviti genocid nad Bošnjacima.

 

STAV: Agresija na BiH bila je takva da je izrodila i mnoga (ne)prirodna savezništva. Znamo da su u pojedinim dijelovima BiH ARBiH i HVO bili saveznici u borbi protiv srpskočetničkog agresora, dok su u drugima ARBiH i HVO bili na suprotnim stranama. Čini li Vam se da HVO u centralnoj Bosni uopće nije imao vojni niti strateški interes napadati odbrambenu ARBiH, da ne govorim o civilnom stanovništvu? Ako da, šta vidite kao razloge terora koji su provodili u tom periodu?

ABDIĆ: HVO je planski i sistemski, pod utjecajem politike iz Zagreba, provodio agendu stvaranja Herceg-Bosne i tzv. Velike Hrvatske. Iz toga je jasno da im je strateški bilo važno protjerati Bošnjake iz srednje Bosne. U prilog tome su zločini koje je HVO počinio u Ahmićima i Donjoj Večeriskoj kao poruka svim Bošnjacima da nisu dobrodošli na tim prostorima.

 

STAV: Pripadnici i Hrvatske vojske su također bili uključeni u masovna ubijanja i progone bošnjačke populacije u Vitezu, što je i više nego jasan dokaz o njihovoj umiješanosti u agresiju na BiH?

ABDIĆ: To je više nego jasno. U prilog tome govore i presude Međunarodnog krivičnog suda u Hagu, gdje su Franjo Tuđman i Hrvatska vojska označeni kao agresori na RBiH. Međutim, danas se pokušavaju relativizirati ti događaji, pa se proganjaju žrtve, a ratni zločinci dočekuju kao heroji.

 

STAV: Osjećate li da se nekako manje govori o zločinima HVO-a koje su činili u BiH u odnosu na one koji su počinili pripadnici Vojske Republike srpske?

ABDIĆ: VRS je sigurno počinila mnogo više i mnogo teže zločine nego HVO i stoga je sasvim logično da se o tim zločinima u javnom prostoru govori više. Međutim, mislim da je osnovni problem to što se ti zločini ne procesuiraju jer još uvijek imamo brojne počinjene zločine koji nisu procesuirani, a počinioci uživaju na slobodi. Nadam se da će se to promijeniti i zločinci biti izvedeni pred lice pravde.

 

STAV: Za zločine u Ahmićima osuđeni su neki pripadnici HVO-a i HV-a od kojih su mnogi danas na slobodi jer su „odslužili“ svoje kazne. Koliko preživjelima i porodicama ubijenih stvara boli činjenica da su ratni zločinci danas slobodni ljudi, da se uglavnom šetaju gradovima susjedne nam Hrvatske, pa čak i BiH?

ABDIĆ: To nam govori da su kazne koje su izrečene zločincima bile premale, preniske, a ujedno potvrđuje da Hrvatska nije odustala od svojih velikodržavnih planova, jer je presuđenim ratnim zločincima pružila utočište i sigurna je luka za sve one koji su činili ratne zločine.

Politike 1990-ih su danas budnije više nego ikada do sada u postratnom periodu i bojim se da se ovakvim postupcima ohrabruju budući naraštaji koji odrastaju na lažima i mržnji. Pravosuđe i političari u našoj zemlji snose najveću odgovornost što i danas žive politike koje su činile zločine nad Bošnjacima tokom agresije na našu zemlju.

 

STAV: Vidimo da su glavnokomandujući, poput Darija Kordića, danas i vrlo cijenjeni u pojedinim političkim krugovima. Kako na to gledate? Je li se protiv toga uopće moguće boriti?

ABDIĆ: Možda je već istrošeno ponavljati da treba očekivati katarzu. Katarza je jedino moguća  u zdravim društvima, što, nažalost, ne možemo reći za ovaj dio Evrope. Borba je moguća istinom i dijalogom. Teško je razgovarati s onima kojima su i danas ideološki uzori ratni zločinci i čije agende slijepo slijede.

Ovdje je rješenje, prije svega, provođenje zakona po kojem bi svi oni koji veličaju ratne zločince i zločine bili adekvatno kažnjeni. Nama su potrebne evropske vrijednosti. Sve dok javnost odobrava takvo nenormalno ponašanje, to je znak slabosti društva. Jačanje pravosudnog sistema bi vjerovatno bio prvi korak ka suzbijanju takvog ponašanja. Ako pogledate kako je taj problem riješen u Njemačkoj, vidjet ćete da smo mi još uvijek društvo koje u tom smislu nije daleko od srednjeg vijeka.

Jedan od prioriteta mora biti i jačanje svijesti mladih kroz obrazovni sistem gdje smo opet, nažalost, kao društvo zakazali.

 

STAV: Šta bi danas, u našim okolnostima, bila pravda u kontekstu svih dešavanja 1990-ih godina? Kako krenuti naprijed?

ABDIĆ: Mislim da je nerealno očekivati zadovoljenje pravde, posebno danas, tri decenije poslije počinjenih zločina. Pravda danas može biti to da slobodno govorimo o počinjenim zločinima. Pravda može biti uspostava sistema u kojem će javnost osuditi svaki vid diskriminacije žrtava i na kraju krajeva stvaranje društva koje će se suočiti sa svojom prošlošću kako bi naša djeca živjela u slobodnom, modernom i uspješnom društvu. Sve dok to ne postignemo, valja nam javno iznositi istinu i javno osuđivati sve one koji žele podijeliti BiH.

Naša borba za pravdu i mir u ovoj zemlji ne smije prestati sve dok i jedna osoba u našem društvu trpi posljedice nepravde. Možda zvuči utopijski, ali sve dok ne budemo imali generacije koje neće biti vođene politikama 1990-ih teško da možemo očekivati sretno društvo.