Na kraju jedne i početkom druge kalendarske godine ljudi obično svode račune i prave planove, tražeći odgovore na uobičajena, običnom čovjeku esencijalna pitanja: hoće li porasti cijena goriva, koliki će biti doprinosi na plaće, gdje je najpovoljnije ići na godišnji odmor? A mi u Bosni i Hercegovini, osim ovih dilema, nosimo se s još barem nekoliko – hoće li nam država opstati, hoće li biti rata, ako ga bude, kako ćemo se braniti, da li ćemo preživjeti?
Na ta pitanja mi u Bosni ne možemo dati ni izbliza precizan odgovor jer nikada nije zavisilo od nas. A oduvijek smo “na ledu”, što zbog geografske pozicije na kojoj se nalazimo, što zbog interesa zemalja i politika iz bliže i dalje okoline. I danas je tako, s pravom se pitamo šta će biti sutra, hoće li država opstati, da li će biti secesije, kako ćemo reagirati u tom slučaju, šta će na to reći Svijet, hoće li nam neko pomoći?
Ni prije tri decenije, kada smo se donekle uspjeli odbraniti, historijski tokovi nisu mnogo zavisili od nas, a ništa se značajnije nije promijenilo. Ranije su se pitali vanjski faktori: Srbija, Hrvatska, Evropa, Amerika. Akteri i protagonisti bosanske (ne)stabilnosti ostali su isti, a gledajući kako se njihovi međusobni odnosi slažu i razvijaju, mogli bismo kazati da stvari Bosni i Hercegovini ne idu naruku.
AMERIKANCI OKRENULI LEĐA SRPSKOJ OPOZICIJI
Nakon pobjede Vučićevih “progresivaca” u Srbiji i protesta opozicije koja tvrdi da je aktuelna vlast pokrala volju birača, a onda i reakcija zapadnih diplomata i na jedno i na drugo, mi bismo se u Bosni morali, u najmanju ruku, zabrinuti. Sa Zapada ponovo stižu poruke da je Srbija njihov najozbiljniji partner i da je njena politička i pregovaračka pozicija ojačala. Naime, nekoliko dana nakon što su glasovi izbrojani, dok su u Beogradu plamtjeli protesti opozicije (tokom kojih je Vučićeva policija uhapsila na desetke aktivista), američki ambasador u Srbiji Christopher Hill s ushićenjem je najavio da će “nastaviti sarađivati sa srbijanskim vlastima”, nastojeći pomoći zemlji domaćinu da ostvari svoj cilj, a to je da “u punom smislu i kapacitetu postane članicom zapadne porodice država”, čime je istovremeno zacementirao Vučićevu pobjedu i obesmislio proteste. Jasno je dao do znanja da će Amerika nastaviti s pokušajima, do sada jalovim, da Vučićevu Srbiju istrgne iz ruskog zagrljaja i pridobije je na svoju stranu. Šta su im za to spremni ponuditi, ostaje nam da nagađamo. Znamo samo da politika “udovoljavanja” do sada nije dala očekivane rezultate. Srbija i dalje “sjedi na dvije stolice”, vješto balansirajući između Rusije i Zapada, dobro svjesna uloge koja joj je na Balkanu pripala, ili dodijeljena.
Analitičar The New York Timesa Andrew Higgins primijetio je da su nedavno održani izbori “Vučića još više približili Moskvi”. Poslije sukoba između demonstranata i policije u Beogradu, premijerka Srbije Ana Brnabić, bliska Vučićeva saradnica, zahvalila je ruskim sigurnosnim snagama što su podijelile “informacije” koje ukazuju da je Zapad imao svoje prste u protestima opozicije. “To verovatno neće biti popularno kod onih sa Zapada, ali večeras posebno osećam da je važno da se založimo za Srbiju i da se zahvalimo ruskim bezbednosnim službama koje su imale te informacije i podelile ih sa nama”, rekla je Brnabić i time jasno pokazala kakve je efekte imala američka taktika podilaženja srbijanskoj politici.
Srbija nije okrenula leđa Rusiji nakon invazije na Ukrajinu ni u trenucima kada je izgledalo da je Rusija uzdrmana ekonomskim sankcijama i snažnim protuudarima ukrajinske vojske. Pogotovo je nerealno očekivati da bi se to moglo desiti sada, kada je sasvim očigledno da je Rusija izdržala ogroman pritisak, konsolidirala stanje na frontu i stabilizirala unutrašnje prilike. Tačno je da Moskva nije uspjela ostvariti sve svoje kratkoročne ciljeve u Ukrajini, ali ni zapadni saveznici nisu pronašli način da slome Rusiju i njene partnere, ni vojno ni ekonomski. Niti su milijarde dolara uložene u ukrajinsku odbranu postigle željeni cilj, niti su ekonomske sankcije prema Rusiji polučile značajnije rezultate.
Putinova Rusija mnogo je otpornija i stabilnija nego što se očekivalo, i što je posebno važno, unutar ruskog društva nije došlo do ozbiljnijih podjela i sukoba, usljed rata i sankcija koje je rat proizveo. Da li je riječ o homogenosti njihovog društva ili o sistemskom autokratskom djelovanju Putinove vlade nije toliko važno. Ankete su pokazale da popularnost ruskog predsjednika i njegove ratne politike ne samo da nije opala nego je i značajno porasla i danas iznosi više od 80 posto. A za dva i po mjeseca bit će održani predsjednički izbori, na kojima će, prilično je izvjesno, jer ozbiljne konkurencije nema, Vladimir Putin osvojiti peti predsjednički mandat. Ovoga puta pravo glasa imat će i Rusi u okupiranim područjima Ukrajine. Ovo će biti prvi izbori na kojima će glasati stanovnici Donjecke, Luganske, Zaporoške i Hersonske oblasti, koje je pripojila Rusija.
BALKAN IZMEĐU RUSKIH I AMERIČKIH INTERESA
Zašto je to važno za Balkan, a za nas u Bosni i Hercegovini posebno? Kada je u februaru pretprošle godine, dakle prije dvadesetak mjeseci, Rusija izvršila agresiju na Ukrajinu, Bosna se našla na prekretnici. Oni dobro upućeni u regionalne i svjetske prilike pretpostavljali su da, ako Putin uspije za kratko vrijeme okupirati glavni ukrajinski grad Kijev ili munjevitom padobranskom akcijom eliminirati izabranu ukrajinsku vlast a postaviti svoju, Milorad Dodik bi izveo policiju Rs-a na entitetsku liniju i time administrativnu liniju pretvorio u granicu, koju bi onda proglasio međudržavnom. Uspješna odbrana Ukrajine u prvim mjesecima te je namjere samo usporila ili odgodila, a oni koji javno i transparentno najavljuju podjelu Bosne i Hercegovine privremeno su se primirili, čekajući bolju priliku. Da li je sada došlo vrijeme za antidržavni terorizam, procijenimo sami.
Sve vrijeme rata u Ukrajini Putinov čovjek na Balkanu tijesno je sarađivao s Moskvom, a svojim je “pravom veta” sprečavao da Bosna i Hercegovina uvede sankcije Rusiji i tako se pridruži “porodici evropskiih zemalja”. Ohrabren situacijom na istoku Evrope, ali i više nego tolerantnim odnosom Amerike prema njemu, Dodik intenzivira svoje namjere. “Nisam iracionalan, znam da će odgovor Amerike biti upotreba sile... ali nemam razloga da se plašim toga i žrtvujem (srpske) nacionalne interese”, izjavio je za AP krajem decembra Milorad Dodik, predsjednik Rs-a.
Dodik je naglasio da će svaki pokušaj korištenja međunarodne intervencije za daljnje jačanje “zajedničkih, multietničkih institucija Bosne i Hercegovine” biti dočekan odlukom bosanskih Srba da ih potpuno napuste i vrate zemlju u stanje razjedinjenosti i disfunkcionalnosti u kojem je bila na kraju brutalne oružane agresije devedesetih. “U sljedećoj fazi bit ćemo prisiljeni da proglasimo punu nezavisnost. Sviđalo se to SAD-u i Britaniji ili ne, mi ćemo administrativnu granicu između entiteta pretvoriti u našu nacionalnu granicu”, zaprijetio je Dodik.
Na Zapadu već dugo govore o tome kako Rusija pokušava destabilizirati Bosnu i ostatak Zapadnog Balkana kako bi skrenula barem dio svjetske pažnje sa svog rata u Ukrajini. A sam rat u Ukrajini došao je u jednu novu fazu. Nakon što kontraofanziva njene vojske nije polučila željene rezultate, Ukrajina prelazi u defanzivu i pokušava spriječiti dalje napredovanje ruskih snaga. Ukrajina je zapala u vojnu i finansijsku krizu jer pomoć sa Zapada više ne pristiže u skladu s očekivanjima. Američki je kongres na samom kraju godine odbio odobriti pomoć za Ukrajinu. U isto vrijeme, Ukrajina je dobila status kandidata za članstvo u Evropskoj uniji. Šta će to konkretno značiti za odbranu od Rusije? Vjerovatno ništa.
I Bosna i Hercegovina nalazi se na razmeđu interesa, ruskog i američkog, a i ona očekuje kandidatski status koji, ako do njega i dođe, za sigurnost Bosne i njenog stanovništva također neće značiti ništa.
S osnaživanjem ruske pozicije u Ukrajini, kao i s izvjesnom pobjedom Vladimira Putina u martu naredne godine, pregovaračka i politička pozicija Srbije u odnosu na Zapad sve je povoljnija, a to za Bosnu i Hercegovinu, ovakvu kakva jeste, ne može značiti ništa dobro. Dođe li do konkretne akcije iz Rs-a, i pored rezolutnog stava američke administracije da neće dozvoliti secesiju, u vremenu ratova u Gazi, Ukrajini, naglašenih napetosti na Dalekom Istoku, i predsjedničkih izbora u Sjedinjenim Američkim Državama, rasplet stanja na terenu bio bi, u najmanju ruku, vrlo neizvjestan.
