Dio neozbiljnih medija u Bosni i Hercegovini, naklonjen trenutno vladajućim partijicama iz trojke, već duže vremena nastoji etablirati sintagmu „bošnjačka duboka država“. Iako je ta sintagma sama po sebi kontradiktorna jer „duboka država“ po definiciji pretpostavlja paralelan sistem vlasti i moći u državi, a ne u narodu. Nigdje se na svijetu ne govori o etničkoj ili etnički određenoj dubokoj državi.
Postojanje navodne „duboke države“ ustvari je derivat ranije inauguriranih propagandnih narativa – od „neformalnih sijela“ na kojima se tobože odlučivala sudbina države, do „SDA mafije“, „mafijaških porodica“, „begovata“ itd. No, pokazuje se trend daljnjeg radikaliziranja, posebno u najnovijem proizvodu – „Bakirovi odredi smrti“. Najgore i najopasnije je što se takvi navodi ničim ne potkrepljuju, nikakvim materijalnim dokazima, a mogu stvoriti odijum i opasnu atmosferu straha te nesigurnosti koja itekako dobro služi politikama koje nastoje Bosnu i Hercegovinu prikazati „nemogućom državom“ i time proizvode nestabilnost.
Sintagmu je na FACE TV nanovo inaugurirao navodni stari obavještajac, a zapravo najobičniji nasilni policijski isljednik Munir Alibabić, što je kontinuitet njegovih podvala koje je sistemski provlačio kroz stranice nekadašnje Slobodne Bosne kroz pero Senada Avdića. Svoju snažnu vezu ova dva lika nisu nikada niti krila, pa tako niti kanale komunikacije, od jednog prema drugome za vrijeme ugodnih ćaskanja u SDB-u, u zgradi Centralnog komiteta ili, kasnije, u najbližoj birtiji.
U tim je ćaskanjima Alibabić punio i uokvirivao Avdićeve tekstove u kojima su se plasirale izmišljotine i spinovi o SDA, Aliji Izetbegoviću, zlatnim kašikama, trezoru Narodne banke, Hasanu Čengiću i finansiranju Al Kaide, što ili nije nikada sudski procesuirano (jer nema nikakvu pozadinu koja bi čak i za naše sudstvo bila relevantna) ili je, ako jeste, u slučaju recimo Hasana Čengića, završilo oslobađajućom presudom.
Od Avdića, koji očito osjeća zamor materijala, štafetnu palicu preuzeo je mali Latić, poznat u čaršiji i kao Minhauzen. Taj se domislio sastaviti neku kupusaru pod naslovom Sarajevski armagedon, koja, sudeći po reklami njegovog portalčića, promovira kao obračun s „bošnjačkom dubokom državom“. Ni manje ni više. Mali se Latić, uz sponzorstvo Munira Alibabića, koji je očito našao novog Avdića za plasman izmišljotina u cilju dezinformiranja Bošnjaka i njihove destabilizacije usred novih prijetnji, poduhvatio za svoj intelektualni kapacitet prezahtjevnog, ali za svoj moralni kapacitet itekako prispodobivog posla kompilacije i ponovnog plasmana Alibabićevih dezinformacija, i to baš sada kada su ponovo aktualni nasrtaji na Bosnu i Bošnjake. Nije to ništa novo, ali je tajming značajan.
Dnevni avaz je također intenzivno koristio tu apsurdnu sintagmu, posebno dok je njegov vlasnik imao političke ambicije, potpuno u neskladu s vlastitim kapacitetima. Tako, zapravo, mali Latić baštini dvostruki emanet, od Avdića i Radončića, čiji je izvor, bit će, isti – Služba državne bezbjednosti, jedna bosanska, a druga srbijanska. Poduhvatio se dečko teškog zadatka da afirmira obavještajne spletke ljudi koji su bili dio sistema političke opresije, medijskog terora, negacije dijela temeljnih ljudskih prava i sloboda. Sistema čija je žrtva bio i njegov rođeni, stariji, iako ne nužno i pametniji brat. Ljudi iz toga sistema danas zloupotrebljavaju slobode demokratskog društva i bez posljedica šire lažne vijesti, obmane, opasne izmišljotine, huškanja. I to je, po definiciji, prava duboka država. Dakle, ne bošnjačka, već nešto puno gore – mreža interesno povezanih ljudi unutar i izvan sistema državne uprave koja nastoji upravljati procesima, posebno onima koji bi mogli naštetiti njihovim interesima, političkim, pravnim, finansijskim.
Osim pomenutih medija, tu su i Face TV, u vlasništvu državi na ime poreza i doprinosa dužne nekadašnje novinarske zvijezde Senada Hadžifejzovića, kao i još neki beznačajniji smutljivci koji s vremena na vrijeme dobiju svojih 5 minuta destruktivne slave. No, zanimljivo je kako mali Latić u opsežnom i na momente stvarno nadrealnom razgovoru (kakvi su inače svi razgovori na toj TV koji postaju pretežito monolozi voditeljske starlete) nije u tri navrata uspio odgovoriti Hadžifejzoviću na jednostavno pitanje o dokazima postojanja „bošnjačke duboke države“. Šta to znači? Kako je moguće da ne iskoristiš javni prostor koji ti je dan da dokazima potkrijepiš svoje tvrdnje, i to pred blagonaklonim „novinarom“? I to one koje ti je podmetnuo Munir Alibabić. Munja od milošte, koji, kako mu oduševljen jednom reče isti Hadžifejzović, „sve zna“.
Dva su moguća odgovora. Ili te dokaze zapravo nemaš ili sintagmu koristiš kao javnu galamu za alibi katastrofalnim rezultatima vlasti koju podržavaš. Razumom obdareni mogli bi se upitati kako to da ta etnička duboka država ne štiti niti svoje navodne istaknute pojedince kojima se n-ti puta sudi za već presuđeno, poput Fikreta Muslimovića. Ili kako to da svoje pipke nije iskoristila da zaštiti još jednog navodno istaknutog člana Bakira Alispahića. Kao što od sudskog procesa nije zaštitila niti Hasana Čengića.
Uostalom, kako sada djeluje ta duboka država ako su na vlasti neki drugi koji postavljaju ili su već postavili sebi odane kadrove na ključne pozicije. Kojim to polugama? Odnosno, djeluje li neka druga, prava, a ne „bošnjačka“, duboka država koja se učahurila još od propasti socijalističkog režima i Jugoslavije, koja nije lustrirana, već nastavila postojati i njegovati nove kadrove za nova vremena sa starim ideologijama? I posebno starim vezama i kanalima.
Od iskusnih Radončića i Avdića, do nove kadrovske akvizicije – klaunovske pojave malog Latića. Ne prikriva li ova farsična Munjina akvizicija, mali Latić baš tu, stvarnu duboku državu koja bi se mogla smatrati, u najbolju ruku, pseudobošnjačkom, odnosno Munirovom?
