Kao da rukovodstvu "Preporoda" nije bilo dovoljno što su toj zajednici kulture promijenili ime (makar je nisu ukinuli kao što su to uradili nakon Drugog svjetskog rata oni čije vrijednosti danas baštine novi politički zaštitnici dua Sanjin Kodrić – Šaćir Filandra), zajednici su promijenili i logo i u upotrebu vratili bezlični “sokolski” amblem nastao u vrijeme dok je Gajret bila samo ispostava velikosrpske politike među Bošnjacima Kraljevine Jugoslavije.
Taj su amblem, koji danas nameću Kodrić i Filandra, umiljavajući se nametnutoj vlasti, inaugurirali “Srbi muhamedanske vere”, tadašnji zvaničnici Gajreta od koji su neki bili čak i dobrovoljni pripadnici srpske vojske tokom Prvog svjetskog rata.
Naime, početkom prošlog stoljeća u Ukrajini su ratovali muslimani iz Hercegovine, tijesno vezani uz rad društva „Gajret“, kao pripdanici Prve srpske dobrovoljačke divizije. Prema nekim izvorima, bilo ih je dvjestotinjak, a najviđeniji među njima, mahom Gačani, Prvi svjetski rat su okončali kao oficiri srpske vojske.
„Zametci srpskog nacionalizma među bosansko-hercegovačkim muslimanima nastali su na podlozi protuaustrijske političke suradnje muslimanskog autonomnog i srpskog političko-nacionalnog pokreta u Bosni i Hercegovini prije 1908., a imali su nekoliko žarišta“, objašnjava korijene povezanosti muslimana sa srpskim organizacijama Zlatko Hasanbegović u svom kapitalnom djelu „Jugoslavenska muslimanska organizacija“.
Dodaje kako je najstarije žarište „nastalo u krugu muslimanske političke emigracije u Istanbulu i Beogradu poslije protuaustrijskog muslimanskog ustanka u istočnoj Hercegovini 1882, a potom se dalje razvija u Mostaru, uz Sarajevo, najsnažnijem građanskom uporištu srpske političko-nacionalne i kulturne akcije u Bosni i Hercegovini, koja je utjecala i na dio tamošnjih mlađih muslimana“.
Nastavlja kako upravo mostarski srpski muslimanski omladinski krug ulaskom u savez s muslimanskim autonomnim pokretom, a zatim s MNO-om, strankom bez vlastitoga političkog uporišta u inteligenciji, usmjerava „Gajret“ prema srpsko-jugoslavenskom nacionalizmu koji će ga, više ili manje postojano, obilježavati sve do 1941. godine.
„Mostarski srpski muslimanski krug, u kojem su najistaknutiji pojedinci Šerif Arnautović, izvorno hrvatski nacionalist i pristaša Stranke prava Osman Đikić i Smailaga Ćemalović, postupno ostvaruje jak utjecaj u MNO-u koji vodi muslimanska zemljoposjednička elita (begovat) bez smisla za moderno kulturno-prosvjetno i stranačko djelovanje. Smailaga Ćemalović 1906. pokreće i uređuje neslužbeno stranačko glasilo Musavat, a Osman Đikić, uz potporu vodstva MNO-a, 1909. postaje Gajretov tajnik i urednik društvenog glasila Gajret.“
Poslije aneksije Bosne i Hercegovine sukobi u Gajretu ulaze u novu fazu, obilježenu rascjepom između nove ujedinjene muslimanske političko-stranačke akcije, nastale stapanjem MNO-a i Mešićevih „naprednjaka“ u Ujedinjenu muslimansku organizaciju, i srpske muslimanske omladinske struje koja uspijeva zadržati presudan društveni utjecaj sve do 1914, kada je nakon sarajevskog atentata odlukom Zemaljske vlade u Sarajevu društvo raspušteno.
Slom Austro-Ugarske i stvaranje Kraljevstva/Kraljevine SHS zamišljene kao nacionalne države „jednog troimenog naroda Srba, Hrvata i Slovenaca“, sastavni dio kojega su i bosanskohercegovački muslimani, formalno je ostvaren onaj političko-nacionalni program koji je zagovarala i predratna srpska muslimanska omladinska kulturno-politička akcija u „Gajretu“.
Dio njezinih istaknutih nositelja, podsjeća Hasanbegović, još prije 1914. pristupa srpskoj vojsci i četničkim odredima u balkanskim ratovima ili sudjeluje u „mladobosanskom“ gibanju i pripremi sarajevskog atentata. Neki su iz tog kruga nakon 1914. godine, kao politički nepoćudni, upućeni u internaciju izvan Bosne i Hercegovine, pojedincima je suđeno u više „veleizdajničkih“ procesa, a dio je 1915. pristupio Prvoj srpskoj dobrovoljačkoj diviziji u Odesi, sastavljenoj od prebjega i zarobljenih austrougarskih vojnika.
Za osnivanje dobrovoljačke vojne organizacije, uz velikodušnu logistiku Carske Rusije, najzaslužniji su bili pripadnici organizacije „Crna ruka“ te nekolicina Srba i muslimana iz Hercegovine.
Nekolicina je muslimana okončala Prvi svjetski rat u Srpskoj dobrovoljačkoj diviziji s oficirskim činom, tačnije njih devetorica. Riječ je o Hamidu Kukiću, Avdi Hasanbegoviću, Azizu Sariću, Asimu Šeremetu, Šukriji Kurtoviću, Ibrahimu Hadžiomeroviću, nakon rata pomoćniku bana Drinske banovine, žestokom protivniku Mehmeda Spahe, čije je hapšenje zagovarao, zatim Rešidu Kurtagiću, Fehimu Musakadiću, kasnijem upravitelju sarajevske policije te Aliji Džemidžiću.
Dakako, najpoznatiji od njih bio je Avdo Hasanbegović, predsjednik Gajreta. Hasanbegović je u Galiciji dezertirao iz redova Austrougarske vojske i predao se Rusima, a ubrzo postaje dijelom srpskih dobrovoljaca u Odesi, a prema nekim podacima, postojala je čak cijela jedna jedinica, sastavljena isključivo od muslimana, koja je brojala oko 200 vojnika. Nakon rata, poslije formiranja banovina, u oktobru 1929. godine Hasanbegović je postavljen za podbana Drinske banovine u Sarajevu, a u septembru 1931. godine imenovan je za ministra bez portfelja u državnoj vladi, kasnije je i zastupnik u Jugoslovenskoj skupštini. Umro je u Beogradu 1945. godine.
Jasno je kako je krug koji je iznjedrio „Gajret“ dao najveći broj pripadnika Srpske dobrovoljačke divizije, što nije nimalo čudno ako se zna kako je ta humanitarna organizacija bila potpuno pod utjecajem Srbije, kralja i Beograda.
„Gajret“ je snažno isticao svoje srpsko nacionalno društveno obilježje, a to se isticanje podudarilo s ponovnim dolaskom na čelo „Gajreta“ Avde Hasanbegovića. On je još kao gimnazijalac sudjelovao u radu mostarske srpske muslimanske omladinske akcije, a kao student prava u Zagrebu i Beču pripadao je srpskim akademskim udrugama, napominje Zlatko Hasanbegović.
Na početku oblikovanja muslimanskog stranačkog života u Kraljevini SHS pripadao je sarajevskoj muslimanskoj političkoj skupini povezanoj s Narodnom radikalnom strankom, okupljenoj oko lista Domovina. Zbog izbornog sloma svih muslimanskih političkih struja povezanih sa srpskim strankama, 1920. napušta stranačku politiku i ulazi u državnu upravnu službu, a društveno djelovanje prenosi u „Gajret“.
U julu 1929. godine, uoči „Gajretove“ skupštine, Hasanbegović je članovima Glavnog odbora predložio promjenu društvenog imena kako bi se i formalno u nazivu istaknulo srpsko nacionalno obilježje. Prema njegovu obrazloženju, „Gajret“ od početka djeluje u jednom i nepromijenjenom smjeru koji je poznat cijeloj javnosti. Zato su njegovi politički protivnici iz JMO-a utemeljili suparničko i „frankovačko-hrvatski“ usmjereno Muslimansko kulturno društvo Narodna uzdanica, uz opravdanje da „Gajret“ odgaja muslimansku mladež u srpskom nacionalnom duhu. Odluka o izmjeni društvenih pravila po kojoj društvo od tada do 1941. nosi naziv Srpsko muslimansko kulturno i prosvjetno društvo Gajret nekoliko dana kasnije jednoglasno je potvrđena na redovnoj skupštini društva.
Nije zgorega naglasiti kako je 1923. godine prestolonasljednik, a kasnije kralj Petar postavljen za pokrovitelja Gajreta. Između ostalog, i zato što tih godina jačaju ideje o ujedinjenju južnoslavenskih naroda, a među pobornicima prevladava stav da do njega treba doći pod srpskom kraljevskom dinastijom.