Svi sadašnji problemi države Bosne i Hercegovine i Bošnjaka u njoj u najvećoj su mjeri nastali sklapanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma. Bosna i Hercegovina ovim je sporazumom zapravo izgubila ogromno naslijeđe koje smo 1.000 godina baštinili kao država ili kao teritorija koja je u raznim carstvima bila tretirana kao corpus separatum. Bosna je postojala 1.000 godina, ona i dalje postoji, ali je Dejtonskim sporazumom mnogo izgubila time što je rascijepljena na dva entiteta. Dogodilo se to u režiji vanjskih sila – ne bih pritom osudio samo istočnu stranu, samo Rusiju i druge destruktivne sile, apsolutno ne amnestiram ni Zapad.
Dakle, već Dejtonskim sporazumom nešto je učinjeno da se Bosna i Hercegovina zdrobi, da se njeno autohtono većinsko stanovništvo, a to su Bošnjaci, stavi u podređen položaj. To je dio višestoljetnog projekta da se islam i muslimani, u ovom slučaju Bošnjaci, maknu s evropskog teritorija.
Dakle, evropska politika, evropska orijentacija jeste da se islam i sve što su Osmanlije donijele u Evropu, i nekada Arapi, na neki način eliminira. U tom smislu, od Dejtonskog sporazuma do danas djeluju i međunarodna zajednica i visoki predstavnici – svi izuzev Paddyja Ashdowna, koji je imao neke konstruktivne poteze – provodeći u manjoj ili većoj mjeri projekt svođenja Bošnjaka na beznačajnu skupinu.
To je učinjeno na izvjestan način i s Albancima, s muslimanima u Bugarskoj i Makedoniji, koji su svedeni na beznačajan faktor, a što se tiče Bošnjaka muslimana, koji su i najzapadniji i najemancipiraniji muslimani u Evropi, upravo je sad najveća oštrica na tome da nas na nekakav način nestane, da se nekako eutanaziramo, da više ne predstavljamo značajan faktor u vlastitoj zemlji.
Od momenta sklapanja Dejtonskog sporazuma, kada je Bosna tobože zadržala svoju samostalnost, SDA je, kao vodeća bošnjačka stranka, vodila borbu za makar ravnopravan položaj u svojoj matičnoj zemlji, često u tome ne uspijevajući, ponekad i vlastitim greškama. Sjećam se izjava rahmetli Sulejmana Tihića, koji je na prigovore za sva silna popuštanja srpskoj i hrvatskoj strani odgovarao pitanjem: “A šta nam je alternativa?” Dakle, alternativa je samo popuštati, popuštati, dok nas jednog dana ne nestane. Ja se s tim popuštanjem ne slažem.
Svojevremeno se s tim nije složio ni Haris Silajdžić i sklonjen je s političke scene. S druge strane, Dodik i Čović nisu nikada maknuti, nisu dobili nikakvu značajnu opomenu, kamoli da su sklonjeni s političke scene. Silajdžić je maknut kao čovjek koji je imao nekog karaktera, imao je određeni stav, temperament, rukovodio se time da Bosnu treba sačuvati i graditi je onakvom kakva bi ona trebali biti.
Današnja antibosanska politika otišla je korak dalje, Zapad i druge vanjske i unutrašnje sile uspjele su razdrobiti Bosnu na najsitnije komade i, što je najgore, razdrobiti Bošnjake muslimane, naše političko tijelo i dovesti do toga da Bošnjake više ne predstavljaju Bošnjaci nego stranke tzv. osmorke, čiji pojedini lideri za sebe i ne kažu da su Bošnjaci, naprotiv, javno tvrde da to nisu. Oni, dakle, nisu Bošnjaci i oni Bošnjake ne mogu predstavljati, a oni to defakto čine, pritom popuštajući Dodiku i Čoviću, toj ekstremnoj srpskoj i hrvatskoj politici. Oni su tu dovedeni na bošnjačke pozicije jer su poželjan faktor u planu da Bosne nestane.
Sve ovo zvuči pesimistički, ali ja u suštini nisam pesimista, ja vjerujem u konačan dobar ishod i za Bošnjake i za Bosnu i Hercegovinu. Nema Bošnjaka bez Bosne i Hercegovine, a ni Bosne bez Bošnjaka. Nisam pesimista, nadam se da ovo čak može izaći nabolje, na neko bolje rješenje, da će Bošnjaci najzad doći sebi, da ova koalicija, ako se i formira, neće biti dugog vijeka i da će čak i međunarodna zajednica, koja je djelovala na neprijateljski način, jednog dana dignuti ruke s nas. Ja se nadam da će dignuti ruke s nas.
