Nakon šezdeset i dvije godine aktivnog rada muški frizer i jedan od simbola centra Tuzle, brico Salih Mešković teška srca zatvara vrata kultnog frizerskog salona, u kojem je, prema svojoj računici, ošišao preko stotinu i četrdeset hiljada ljudi. Objekt u kojem radi mijenja namjenu, tako da se Mešković ovih dana pozdravlja sa svojim stalnim mušterijama.

“Nema nikog u Bosni i Hercegovini da je ovako dugo radio i vodio radnju. Došao sam 5. septembra 1960. godine. Ponedjeljak je bio. Završio sam praksu i položio za majstora pa sam otišao u bivšu vojsku. Kada sam se vratio, moj je majstor Osman Latifagić ostao sam, a kasnije je i umro pa sam ga ja naslijedio i postao sam VK majstor, s položenim majstorskim ispitom. U ovom sam objektu šezdeset i dvije godine i najstariji sam brico u Bosni i Hercegovini”, navodi Mešković.

U radnji koju uskoro zatvara proveo je, kaže, divne decenije svog života. Bilo je i lijepih i teških trenutaka, koje je proživljavao i preživljavao zajedno sa svojim mušterijama. Veselja i radosti, tuge i žalosti dijelio je Mešković s prijateljima i poznanicima koji su rado dolazili u njegovu radnju i kada im nije bilo potrebno šišanje ili brijanje. Dolazili su jer su navikli da je uvijek na istom mjestu pa bi mu se u prolazu javljali, pozdravljali bi ga, prozborili koju, a zatim nastavljali svojim putem.

Kada je došao s odsluženja redovnog vojnog roka iz tadašnje Jugoslavenske narodne armije, doživio je možda i najveću neugodnost u svojoj karijeri, zbog čega je prestao pružati svoje usluge ženskoj populaciji.

“Znao sam lijepo šišati žene. Ošišao sam jednu i bila je zadovoljna, ali muž ju je pratio i, kada je izašla iz radnje, on ju je počeo tući. Pitao ju je ko sam ja, a ona je rekla da sam brico. Rekao sam tom čovjeku da mi je to posao, da od toga živim, ali sam ipak prestao šišati žene. Šta mene briga ako muž sumnja u svoju ženu, mene se to ne tiče, ja pošteno zarađujem svoj hljeb, ali to sam uradio kako bih izbjegao moguće probleme. Svoje sam usluge poslije pružao samo muškarcima i oni su bili zadovoljni. U pogledu zarade, bilo je dana kada je bivalo više mušterija, a bilo je i dana kada bi malo ko otvorio vrata. To se u narodu kaže kao majka i maćeha, odnosno bivalo je dobro kada je 'majka', a ne tako dobro kada je 'maćeha'. Ali, sve u svemu, čovjek ne smije biti nezadovoljan. Rado sam i volonterski radio i pomagao sam i pomažem i dalje kome god je to potrebno”.

Tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu Mešković je besplatno ošišao sedamnaest hiljada vojnika, a šišao je, kaže, besplatno i “izbjeglice”, odnosno protjerana i raseljena lica iz drugih, mahom podrinjskih mjesta koji su svoje utočište pronašli u gradu soli. Šišao je bez naknade, nabraja, i penzionere, pripadnike policije, ministarstva i sekretarijata narodne odbrane.

“U komandi sam znao za redom ošišati po dvadeset vojnika. Rat je bio kada mi je došao brico iz Univerzitetskog kliničkog centra Tuzla i kaže da nema čime da šiša i brije ranjenike i pacijente koji duže leže u bolnici. Rekao mi je da nema ni žileta, ni kolonjske vode, ni sapuna, ama baš ništa. Rekoh mu da sačeka dva dana, dok i ja vidim čime raspolažem. Dao sam mu dvije mašine, makaze, britvu, mantil i pet litara alkohola. Gleda on u mene pa u onaj alkohol i pita: 'Šta ću s njim? Rekoh mu: 'Kakav si ti majstor a ne znaš praviti kolonjsku?! Na pet litara alkohola stavi litar destilirane vode i malo mirisa i eto ti kolonjske.' Tada mi je bolnica dala zahvalnicu za doprinos i oni su jedini koji su mi se na takav način zahvalili”, navodi Mešković.

Imao je, kaže, desetak učenika, među kojima su bili i oni koji su bili vrijedni i željni znanja, ali je bilo i onih koji su “na lijepe oči” željeli dobiti neophodne potvrde o obavljenoj praksi.

“Došla mi je jedna žena i pitala me možemo li popiti kafu. Rekoh: 'Može' i čekam da vidim šta će mi reći. Kaže ona: 'Eto, meni treba potvrda da sam ovdje obavila praksu pa, ako mi je možete dati, platit ću Vam hiljadu maraka.' Rekao sam joj da ne može tako jer nisam naučio na neke prevare. Možda bih stavio svoj potpis da me samo lijepo zamolila, ali pošto mi je ponudila novac, to me veoma naljutilo. Ne možete u životu sve kupiti”, naglašava brico s najviše godina iskustva u Bosni i Hercegovini.

Njegova je brijačnica, kaže, po još nečemu specifična. U njoj je istaknuto upozorenje da nije poželjno razgovarati o politici. No, uramljena fotografija jednog političara s kraja prošlog stoljeća zauzima visoko mjesto na zidu i pitamo ga da li sama ta fotografija podstiče na priču o tom vremenu i političkom sistemu.

“Možemo pričati o svemu, i viceve, i šaliti se, i pričati o svojim problemima, o nečemu što nas tišti, hrabriti jedni druge, samo o politici nema govora. Vole me ljudi. Naši koji žive u inostranstvu dođu da se slikaju sa mnom. Osim toga, zanimljivo im je kada vide da ovdje imam Titovu sliku. Niko nema Tite, nijedna brijačnica. Kod mene su i Tito i ljiljani i ja kažem da to može tako. I niko mi nikad ništa loše nije rekao zbog toga. Spomenu ljudi, a i ja sam rado pričam o davnim vremenima, ali u politiku ne ulazimo. Imam ovdje i stare fotografije građana Tuzle i sve ove ljude sam lično poznavao. Fotografije smatram nekom vrstom vremeplova.”

U objektu koji je u vlasništvu poznate tuzlanske porodice Latifagić Mešković je, kaže, proveo skoro cijeli svoj život i zahvalan je ovoj porodici koja ga je podržavala od njegovih početaka. Zaposlio se čim je završio zanat, a danas mu je najviše žao što nema nasljednika “po svom tabijatu”.

“Nema mi ništa gore nego kada mi dođe mušterija i traži da nešto popravljam. Ja im kažem da idu onom ko im je to napravio. Šišanje traje od petnaest do dvadeset minuta i to je tako, nema ništa nabrzinu, a neko ih ošiša za pet minuta. Osim šišanja, dolaze ljudi i na brijanje. Istina, uslijed korone, brijanje se dosta manje traži”, pojašnjava Mešković, koji unazad trideset i tri godine iz hobija vodi dnevnik u kojem bilježi vremenske prilike pa je tako došao do rezultata da svih tih godina u Tuzli petkom nije padao snijeg, niti je sve do prošle godine snijeg padao na Dan državnosti Bosne i Hercegovine, 25. novembra.

Simbol grada Tuzle uskoro prestaje s radom, a kada će dobiti rješenje i prvu penziju i kolika će ona biti, ne zna ni sam. Zna da se to dugo čeka i kaže nam da iskreno žali zbog penzionisanja, jer smatra da i dalje može raditi.

“Hvala Bogu, nisam bolestan i u kuvetu sam, ali od mog majstora unuk dolazi ovdje sa svojom poslovnom idejom i želim mu mnogo sreće u radu. Tako je to. Stari odlaze, mladi dolaze. Za mnom sada najviše žale moje nepokretne mušterije kojima sam išao kući kako bih ih ošišao. Oni bi me prije samo nazvali na telefon: 'Dođi, majstore', 'Doći ću, ne brinite se.' Mole me da produžim još malo, mole me da radim barem dok su oni živi...”, zaključuje Mešković, dok ga mušterija, koja je nestrpljivo čekala da brico završi razgovor za Stav, požuruje, podsjećajući ga da mu se žuri i da se plaši da će mu otići “autobus za Gradačac”.

Nema sumnje da će stari majstor nedostajati mnogima. Prostor u kojem su se godinama ispovijedale razne priče, šale, tajne i sudbine uskoro će biti ispražnjen. Mešković će iznijeti stolove, ogledala, stolice, pribor za rad... Ponijet će jedinu zahvalnicu koju je dobio u zavidno dugoj karijeri, fotografije i druge uspomene, ali ostavlja trag po kojem će ga se njegove mušterije rado sjećati i trag po kojem će se ovo mjesto, ovakvo kakvo je trenutno, još dugo pamtiti.