Bosanski jezik jeste jezik Bošnjaka i svih onih koji ga smatraju svojim. No narodno ime bosanski jezik odnosi se danas uglavnom na stanovništvo slavenskog porijekla koje je primilo islam, Bošnjake (bosanske muslimane) koji u jezičkom smislu pripadaju standardnoj novoštokavštini, tj. središnjem štokavskom arealu, a koji nakon državne nezavisnosti Bosne u srednjem vijeku svoj razvoj nastavljaju u okviru nekadašnjeg Bosanskog pašaluka.
U imenu bosanski jezik Bošnjaci podrazumijevaju svoju ukupnu jezičku djelatnost u prošlosti i danas, preciznije: 1. bosanskomuslimanski standardnojezički tip; 2. srbijanskomuslimanski standardnojezički tip; 3. hrvatskomuslimanski standardnojezički tip; 4. crnogorskomuslimanski standardnojezički tip; 5. predstandardne idiome (uključujući jezik bosanskomuslimanske usmene književnosti); 6. govore Bošnjaka unutar Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore i Hrvatske i 7. oazne govore Bošnjaka u dijaspori, u okruženju drugih jezika (turskog, makedonskog i dr.).
Bošnjaci su, bez obzira na nacionalno ime koje su nosili u različitim historijskim okolnostima, uvijek svoj jezik imenovali bosanskim, kako u narodnom govoru, tako i u književnom i u brojnim lingvističkim djelima.
Dakle, na osnovi podataka koje pružaju historijski izvori i današnjega stanja, može se zaključiti da ime bosanskoga jezika ima (bilo u terminološkom smislu, ili ne) višestoljetnu tradiciju, kakvu ima i bosanska državnost; da je to ime prisutno i u predosmanskome razdoblju; da se kroz cijelo osmansko razdoblje proteže na sve tri nacionalne skupine u Bosni, a tek krajem tog razdoblja sužava se na muslimanski krug, usljed jačanja srpske i hrvatske nacionalne svijesti kod bosanskoga katoličkog i pravoslavnog stanovništva i da to ime pokriva znatno širi teren od administrativnih bosanskih granica, osobito u slavenskobošnjačkoga stanovništva.
