Godine 1879. u drvenoj zgradi na Cirkuskom trgu kod današnje sarajevske „Skenderije“ održana je prva filmska projekcija u Bosni i Hercegovini. Filmske predstave početkom 20. stoljeća predstavljaju moderno čudo koje je sa sobom dovela nova austrougarska vlast, a građani filmove mogu gledati u putujućim kinima sve dok Italijan Giovanni Fabris 1907. godine nije otvorio prvo stalno kino u Sarajevu pod nazivom „Edison Amerikan Bioskop“. Međutim, ova sarajevska atrakcija nestala je s lica zemlje 1911. godine, kada je i kino i cijela arhiva izgorjelo u požaru.

Već 1912. godine Albert Metz i njegova sestra Paulina Valić otvaraju novo i puno modernije kino pod nazivom „Apolo kino-teatar“, koje je u to vrijeme imala nevjerovatnih 600 mjesta. Bilježi se u Filmskoj enciklopediji Jugoslavenskog leksikografskog zavoda „Miroslav Krleža“ (1986) da je prvi igrani (nijemi) film u Bosni i Hercegovini snimljen 1916. godine u Mostaru, i to prema mađarskoj melodrami Szulamit, ljubavnoj priči o djevojci Szulamit i ratniku Abšalomu, pod rediteljskom palicom u to vrijeme razvikanog njemačkog reditelja mađarskog porijekla Eugena Illesa.

U filmu glume mađarski i njemački glumci, a zanimljiv je jer donosi kadrove Mostara tog vremena i vrvi pokretnim slikama bošnjačkog kulturnog naslijeđa koje je očito bilo egzotično i prijemčljivo stranim filmašima.

No, vrlo je teško pratiti vremenski tok nastanka prvih filmova u našoj zemlji te se oni uglavnom datiraju prema vremenu prikazivanja, a ne snimanja. Naime, prikazivanje prvog domaćeg bh. filma u Društvenom domu u Sarajevu izazvalo je oduševljenje građanstva. Ono se datira na 24. 8. 1906, a ime filma je neobično i duhovito u isto vrijeme: Polazak debelih gospođa iz Sarajeva (Die Abfahrt der dicken Frauen von Sarajevo).

S obzirom na to da je film prema dostupnim izvorima bio prepun prizora iz svakodnevnog života Sarajlija, legenda kaže da je konzervativnoj sredini bio i šokantan te da je dugo vremena bio glavna tema po čaršijskim sijelima.

Bošnjaci su u nekadašnjoj jugoslavenskoj kinematografiji bili najviše zastupljeni u okviru homogene cjeline koju predstavlja naziv Bosanskohercegovački film, ali bošnjački glumci, reditelji i scenaristi značajno djeluju i u filmskim središtima izvan matične domovine. Po završetku Drugog svjetskog rata organiziraju se republičke kinematografije, pa tako dolazi i do osnivanja proizvodnog filmskog središta u Sarajevu 1947. godine.

Od Bošnjaka izdvajamo Esada Tahmiščića i Rasima Hadžikadrića, koji su svoje fotoaparate veoma uspješno zamijenili prvim trofejnim kamerama i njima snimili prve storije mjesečnika „Bosna film“. Vizuelizacija i narativna koncepcija mjesečnika pokazala se veoma značajnom za dalji razvoj bosanskohercegovačkog dokumentarnog filma. Uporedo s dokumentarističkim opredjeljenjima, neki od autora Bošnjaka pokazuju sklonost i prema animaciji. Tako se kao autori prvih animiranih filmova u bosanskohercegovačkoj kinematografiji javljaju Vefik Hadžismajlović – Izlog (1962), Nokturno (1964) te Hajrudin Krvavac. Razvoj proizvodnje igranoga filma u Bosni može se podijeliti u nekoliko razdoblja.

Poslijeratno razdoblje obilježeno je savladavanjem zanata, naročito snimateljskoga i režiserskoga. Logično je bilo da su se za prve igrane filmove u našu sredinu dovodili reditelji iz filmskih središta s izgrađenijom filmskom i dramaturškom tradicijom, ali tužna osobenost bosanskohercegovačke kinematografije predstavlja i nepovjerenje prema rediteljima poniklim u našoj sredini.

Na prijelomu pedesetih i šezdesetih godina 20. stoljeća osnovano je preduzeće Sutjeska film, koje će okupiti nova autorska imena, čija će djela pobuditi izuzetnu pažnju u zemlji i inozemstvu. Okrenuti događajima i temama svakodnevnice, obdareni izuzetnom dokumentarističkom osjećajnošću i osobenim darom, autori pripadnici bošnjačkoga naroda čine okosnicu „sarajevske škole dokumentarnoga filma“.