Slučaj bjeloruske sportašice Krystsine Tsimanouskaya koju je osuda vlasti Aleksandra Lukašenka prisilila da napusti Olimpijske igre i zatraži azil van svoje domovine podsjećanje je na mnoge sportiste koji su u bijegu sa Igara tražili spas od života pod željeznom diktaturom.

Nakon što je nastupikla na Igrama 24-godišnja sprinterka kritizirala je na društvenim mrežama svoju atletsku reprezentaciju i bjeloruski Olimpijski komitet, kojim je vlada Viktor Lukašenko, sin diktatora. Poljska ju je primila i izdala vizu kako bi mogla otputovati iz Japana u zemlju koja joj je već ponudila politički azil.

Mlada žena u Varšavi se srela sa svojim mužem koji je pobjegao u Ukrajinu. Tsimanouskaya je bila jedna od više od 2.000 sportskih osoba iz Bjelorusije koja je potpisala otvoreno pismo u kojem poziva na nove izbore i oslobađanje političkih zatvorenika.

No Tsimanouskaya nije bila jedina sportašica koja se odlučila na ovakav korak. Na ovim olimpijskim igrama Eldricu Selli iz Venezuele, koji je bio dijelom olimpijskog tima sportista izbjeglica, bio je odbijen ulazak u Trinidad i Tobago, državu u kojoj je boravio od 2018. jer mu je pasoš istekao. Sada čeka odgovor na zahtjev za politički azil u Kanadi.

Za vrijeme Olimpijskih igara u Atlanti 1996. godine trojica kubanskih sportista napustila su delegaciju koja je u SAD došla sa 170 sportista. Dva boksera i igrač bejzbola Rolando Arrojo pobjegli su od diktature Fidela Castra i zatražili azil u SAD.

Slična situacija dogodila se 2007. godine, kada su tri kubanska sportaša prisustvovala Panameričkim igrama u Rio de Janeiru i na kraju zatražila politički azil. Godine 2012. pet kubanskih košarkaša iskoristilo je turnir u Portoriku kako bi zatražilo azil u američkoj ambasadi. Zemlja koja je inmala najvciše sportskih prebjega posljednjih giodina bila je Kuba. Tokom Panameričkih igara u Torontu (2015.) prijavljeno je najmanje 28 sportista koji su učinili isto.

Nakon učestvovanja na Olimpijskim igrama u Montrealu 1976., njezina slava i priznanje svijeta ponukali su rumunsku gimnastičarku Nadu Comaneci da počne razmišljati o bijegu iz komunističkog režima Nicolaea Ceausescua koji ju je koristio kao politički instrument. No tek u novembru 1989. pobjegla je iz Rumunije preko granice u Mađarsku, nastavila ka Austriji i na kraju zatražila politički azil u Sjedinjenim Državama. Oduševljenje koje je izazvala tim potezom poslužilo je kao propaganda protiv komunističkog režima.

Prvi slučaj dezerterstva dogodio se na Olimpijskim igrama u Londonu 1948. godine. Tada se trenerica čehoslovačke ženske gimnastičke reprezentacije, Marija Provaznikova, odbila vratiti u svoju zemlju, optužujući tadašnje vlasti da tamo nema slobode nakon što je zemlja postala satelit tadašnjeg Sovjetskog Saveza.

Zatim je 1956. godine, na Olimpijskim igrama u Melbourneu, gotovo polovica mađarskog tima od 100 ljudi pobjegla nakon što su Sovjeti slomili demonstracije u njihovoj zemlji. Poznata epizoda tog sa tih Igara bila je "krvava kupka". Polufinale vaterpolo meča između Mađarske i SSSR-a završilo je tučom između igrača. Mađarska zvijezda Ervin Zador izašao je iz bazena krvave glave.

Željeznu zavjesu te su godine preskočili i fudbaleri poput Jene Kalmara, Zoltána Czibora, Šandora Cocsisa i Ferenca Puskasa, buduće zvijezde Real Madrida.

Ni ekonomski razlozi nisu bili zanemarivi. “Pobjegao sam iz Moskve kao prosjak. Bio sam olimpijski prvak, svjetski prvak, trostruki prvak SSSR-a. Ali nisam imao kvadrat svog doma. Ko želi takav život?”, rekao je hokejaš Alexander Moguilni, koji je nakon Svjetskog prvenstva 1989. u Stockholmu zatražio politički azil u SAD.

Supružnici Ludmila Beloúsova i Oleg Protopopov, olimpijski prvaci u umjetničkom klizanju 1964. i 1968. pobjegli su na Zapad 1979. iskoristivši turneju po Švicarskoj. Nikada nisu pomišljali na bijeg, ali sve se promijenilo kada im nije bilo dopušteno sudjelovati na trećim Igrama.

I šahisti su dezertirali. Iako nije bio prvi koji je otišao (prvak Aleksandar Aliojin već je 1921. pobjegao od boljševika), najviše se pričalo o Víktoru Korčnoju koji se nakon turnira u Amsterdamu, u dobi od 47 godina, odbio vratiti u Moskvu.

Na isti način, na Olimpijskim igrama u Moskvi 1980. pobjeglo je pet članova afganistanske delegacije nakon što je SSSR napao njihovu zemlju. Na Olimpijskim igrama u Londonu 2012. godine 82 sportista i funkcionera podnijelo je zahtjev Velikoj Britaniji za azil.

Konačno, nisu samo sistem i siromaštvo tjerali sportiste na bijeg, bilo je i onih koji su se na to odlučili iz ljubavnih razloga. U Montrealu '76 ruski skakač u vodu Sergej Nemcanov potražio je azil u Kanadi. Zapravo se zaljubio i želio je pobjeći u Ontario, no tada je imao samo 17 godina i sovjetski su ga agenti uspjeli zaustaviti jer je službena Ottawa davala azil samo punoljetnim osobama.