Čečensko-ruski sukob je jedan od najdužih sukoba modernoj historiji, proteže se kroz tri stoljeća. Korijeni su mu iz 1785. godine kada Čečeni ustaju protiv ruskog ekspanzionizma na Kavkazu. Rat je trajao između 1817. i 1864. godine i rusko je Carstvo uspjelo pripojiti to područje i pokoriti narod. Tokom rata ubijaju i deportiraju pripadnike brojnih neruskih naroda, odgovorni su za masakr nad Čerkezima, koji su nakon toga preseljeni u Osmansko carstvo.
Međutim, meta su bili i drugi narodi Kavkaza. Na Kavkazu je 1847. bilo oko 1,5 miliona Čečena, ali kao rezultat rata i progona, njihov se broj smanjio na 140 hiljada 1861. godine. Rusko je Carstvo protjeralo u Osmansko carstvo najmanje 39 000 Čečena. Tokom razdoblja Sovjetskog saveza, 1920-ih i 1930-ih, Čečeni su odbacivali Staljinovu politiku kolektivizacije. Tih je godina Moskva stalno mijenjala svoju teritoriju sve dok zemlja na kojoj su živjeli Čečeni i Inguši nije bila spojena u čečensko-ingušku sovjetsku republiku 1936. godine.
Godine 1940. počela je još jedna čečenska pobuna, inspirisana dijelom i otporom Finaca sovjetskoj vojsci. Sovjetska avijacija bombarduje 1942. godine novu republiku kako bi suzbili pobunu i optužuju Čečene za saradnju sa nacistima. Nijemci su željeli stići do Azerbejdžana koji je imao ogromne rezerve nafte pa se 1942. godine grupa njemačkih komandosa iskrcala na područje pod kontrolom Čečena kako bi organizovala pobunu protiov Sovjeta ali im je plan propao,
U SSSR-u je bilo oko 20 miliona muslimana, a sovjetska vlada strahovala je da bi se muslimanska pobuna mogla proširiti s Kavkaza na cijelu srednju Aziju. U avgustu 1942. Wehrmacht ulazi na Kakvkaz ali im ne uspijeva stići do Groznog a jedini grad koji su nakratko uspjeli zauzeti bio je Malgobek u kojem su živjeli Rusi,
Historičari opovrgavaju veze Čečena s Nijemcima, jer za to ne postoje dokazi. Čečeni jednostavno nisu htjeli imati veze ni sa Berlinom ni sa Moskvom.
Ipak, po naređenju Berije, šefa NKVD-a, cjelokupno čečensko i inguško stanovništvo trebalo je biti deportirano teretnim vozovima u daleka područja Sovjetskog Saveza. Operacija se zvala "Chechevitsa" a Čečeni je nazivaju "Aardakh" (Izlazak). Pripremana je i planirana od oktobra 1943. godine. Beria se žalio Staljinu na "nizak nivo radne discipline" među Čečenima, "rasprostranjenost razbojništva i terorizma", "neuspjeh Čečena da se pridruže komunističkoj partiji" i "priznanje njemačkog agenta da je imao podršku među Ingušima".]
Beria je naredio početak progona a kada je Supian Kagirovich Mollaev, čelnik lokalne vlasti u Čečensko-Inguškoj SSSR-u, čuo za odluku, briznuo je u plač, ali se ubrzo sabrao i odlučio slijediti naredbe. Optužbe za saradnju Vainakha s nacistima nikada nisu dokazane ni na jednom sovjetskom sudu.
Tokom Drugog svjetskog rata, 3.332.589 ljudi bilo je obuhvaćeno Staljinovom politikom deportacija. Prema popisu stanovništva iz 1939. godine, u Sovjetskom Savezu bilo je registrirano 407 690 Čečena i 92 074 Inguša. Beria je 20. februara 1944. stigao u Grozni kako bi nadzirao operaciju. Dana 23. februara 1944. počo je progon. Jedinice NKVD-a sistematski su išle od kuće do kuće i skupljali ljude. Imali su samo 15 do 30 minuta da se spakuju a operaciju je provodilo najmanje 19 000oficira i 100 000 vojnika NKVD-a iz cijelog SSSR-a. Oko 500 ljudi je greškom deportirano iako nisu bili Čečeni ili Inguši.
Otpor je gušen bez milosti a u mjestu Aulu Khaibakh oko 700 ljudi spaljeno je u štalama. General NKVD-a Mikheil Gveshiani je za taj čin pohvaljen. Prema Berijevoj usmenoj naredbi da bilo koji Čečen ili Inguš koji se smatra "neprevozivi" treba biti likvidiran na licu mjesta, to je značilo da stare, bolesne i nemoćne treba ili ubiti ili ih ostaviti da umiru od gladi u krevetima,
Oko 40% do 50% protjeranih bili su djeca. Čečeni su bili drugi najbrojniji potisnuti narodi u SSSR-u, a osim Čečena deportovano je na desetine hiljada pripadnika drugih naroda. Od protjerivanja su pošteđene samo Čečenke i Inguškinje udate za druge narode. Međutim, ruske žene udate za Čečene ili Inguše bile su podložne deportaciji ukoliko se nisu htjele razvesti.
Svaka je porodica smjela nositi na put do 500 kg stvari. Tokom transporta je harala epidemija a tranzit je trajao mjesec dana. Prognanici su tokom tranzita hranu dobivali samo sporadično a nije im dopuštan izlazak pa su bušili rupe u vagonima i tako vršili nuždu. Tako je 239.768 Čečena i 78.479 Inguša poslano u Kazahstan a ostatak je upućen u Uzbekistan i Tađžikistan.
U maju 1944. Beria je izdao direktivu kojom naređuje NKVD-u da pretraži cijeli SSSR u potrazi za preostalim pripadnicima te nacije, "ne ostavljajući niti jednog". Kao rezultat, pronađeno je dodatnih 4.146 Čečena i Inguša U aprilu 1945. Beria je obaviješten da je 2.741 Čečena deportovano iz Gruzije, 21 iz Azerbajdžana i 121 iz Krasnodarske pokrajine. Svi su Čečeni i Inguši otpušteni iz vojske i poslani u Srednju Aziju. Operaciju je obilježila "kultura nekažnjavanja", mnogi počinitelji akcije su čak dobili nagradu Suvorov prve klase za hapšenje i zarobljavanje Čečena i Inguša.
Prema službenim sovjetskim izvještajima, 608.749 Čečena, Inguša, Karachaya i Balkara registrirano je u izbjeglištvu u Srednjoj Aziji do 1948. a 104.903 deportovanih Čečena umrlo je do 1949. godine.
Izgon je trajao 13 godina, a preživjeli će se vratiti u svoje rodne krajeve tek 1957. godine, nakon što su nove sovjetske vlasti pod rukovodstvom Nikite Hruščova ukinule mnoge Staljinove politike, uključujući deportacije naroda.
