Ferman o postavljenju Gazi Husrev-bega za bosanskog namjesnika izdat je 15. septembra 1521. godine. Čim je došao za namjesnika u Bosnu, Osmanlije su pokrenule veliku ofanzivu prema zapadu s ciljem da osvoje Ugarsku, kao i da dopru do obala Jadranskog mora.
Nakon osvajanja Beograda, ova područja bila su stalno izložena napadima osmanske vojske. Gazi Husrev-beg je kao sandžakbeg Bosne započeo svoja uspješna osvajanja prema zapadu već početkom 1522. godine upadima u Hrvatsku. Ti njegovi prvi vojni pohodi bili su okrenuti prema Zadru i Šibeniku.
Još godinu dana ranije, 1521., mletački izvještači javljali su da se vojne snage Osmanlija približavaju Skradinu, Kninu i Ostrovici. Bosanski paša, kako su Mlečani često nazivali bosanskog sandžakbega, poslao je topove prema Skradinu te su Skradinjani tražili od svoje vlade da se pripremi za odbranu. Inače, bosanski sandžakbezi imali su vodeću ulogu u osvajačkim pohodima prema zapadu.
Jedini do sada poznati crtež Gazi Husrev-bega
Hrvatski ban Ivan Karlović, koji je na tu dužnost postavljen 1521. godine, pisao je u martu 1522. godine iz Udbine nadvojvodi Ferdinandu kako Osmanlije stalno vrše upade na granici i da se bosanski sandžakbeg sprema napasti Krupu i Bihać.
Iste godine vojska bosanskog sandžakbega Gazi Husrev-bega upadima u Kranjsku opustošila je okolinu Grobnika, Ledenika, Brinja i Modruša. Zajedno s hercegovačkim namjesnikom Mahmudom osvojio je gotovo bez borbe Knin kojeg je 28. maja 1522. godine predala njegova posada. Malo iza toga stanovnici su napustili i Skradin te je Gazi Husrev-begova vojska slobodno ušla u grad.
Prema pisanju hroničara Marina Sanuda nije bilo nikakve represije prema stanovništvu Knina i Skradina, ali je zahtijevano da svi oni koji ostanu treba da plaćaju harač i tako će zadržati svoje posjede.
Glasoviti osmanski historičar bošnjačkog porijekla Ibrahim Alajbegović Pečevija zabilježio je da je u osvajanju Skradina učestvovao poznati junak Bektaš vojvoda, jedan od ljudi hercegovačkog sandžakbega Mahmud-bega. On je došao pod Skradin i postavio zasjedu. Bila je to takva bitka da su se i meleci na nebu zadivili, piše Pečevija, koji je kasnije i sam posjetio ovu tvrđavu, koja je sagrađena na obali jednog zaljeva, na uskoj stijeni, i koju su, kako kaže, muslimani osvojili. Dok je sultan bio u pohodu na Rodos, došli su ljudi Mahmud-bega, sandžakbega Hercegovine, koja se nalazi na granici Bosne i donijeli sretnu vijest da je osvojena tvrđava Skradin koja se nalazi blizu ove granice.
Kninska tvrđava u osmansko doba
Gazi Husrev-beg ostao je u Skradinu gdje su mu poslali darove mletački knez Andrija Balestro i generalni providur Frančesko Tajapietra. Zahvaljujući na darovima, Gazi Husrev-beg prenio je riječi sultana da ne želi neprijateljstva s Mlečanima i da želi mir. Vijest o osvojenju Knina i Skradina stigla je u Dubrovnik u junu 1522. godine.
Nakon osvojenja Skradina, odmah je osnovana nova zasebna administrativna jedinica, nahija Skradin, koja se doduše ne spominje u izvorima iz tog vremena, ali se zna da je prostor te nahije obuhvatalo područje koje ograničava rijeka Krka s istočne i južne strane. Sam grad Skradin Osmanlije su zatekli pustog, ali su tu odmah organizirali jako vojno utvrđenje.
Skradin je postao i centar novoosnovanog istoimenog kadiluka u kojem je stolovao skradinski kadija. To je utjecalo i na urbani razvoj grada, tako da je Skradin postao razvijenije gradsko naselje u 17. stoljeću. Želeći imati vezu sa Skradinom s mora, Gazi Husrev-beg tražio je od Mlečana slobodan prolaz njegovih brodova šibenskim kanalom i rijekom Krkom do Skradina. Iako su u početku odbijali dati dozvolu Husrev-begu, ipak su Mlečani naredili šibenskom knezu nek dopusti dvoveslicama turskim proći u Skradin. Međutim, Šibenčani su se usprotivili i knez nije odobrio prolaz. Nakon osvajanja Skradina, Osmanlije su u Šibeniku sklopili ugovor sa Mlečanima 10. aprila 1525. godine o izvozu soli. Po tom ugovoru mogli su trgovci iz Bosne dolaziti u Šibenik i izvoziti so, pod uvjetom da sedam akči pripada Mlečanima a eminu šest. Bošnjaci su također u Šibenik donosili i svoje proizvode: ulje, tkanine, začine, šećer i ostalo.
(Izvor: Behija Zlatar, Gazi Husrev-beg, Orijentalni institut, 2010)
