Na osnovu sporazuma potpisanog u Zagrebu 26.VIII 1941. godine Talijani su dobili pravo da okupiraju Drugu i Treću zonu NDH u cilju smirivanja ustaničkih područja. Ubrzo nakon okupacije Talijani i četnici postat će pravi ratni saveznici, a talijanske vlasti veliki zaštitnici srpskog naroda. Prvi sporazum između njih potpisan je u januaru 1942. godine.
U drugoj polovini 1942. godine dolazi do raznih inicijativa od Talijana da se organizuju četničko-muslimanske antikomunističke milicije. Jedna grupa “jugoslavenski”, prosrpski opredijeljenih muslimana, smatrala je da bi saradnjom s četnicima prestalo četničko nasilje nad muslimanskim narodom, pa je podržala ova nastojanja od talijanskih vlasti. Međutim, ova grupa s Ismetom Popovcem na čelu, s razlogom je bila malobrojna, a stvarnu odbranu muslimanskog stanovništva na hercegovačkom području organizovali su Džemal Tanović iz Fazlagića Kule i Salko Ćatić iz Nevesinja.
Fazlagića Kula nalazi se u blizini Gacka i sastoji se od 13 sela. Džemal Tanović je na ovom području organizovao muslimansku miliciju koja je brojala 700 pripadnika. Ove muslimanske vojne formacije ulazile su formalno u sastav hrvatskih oružanih snaga, iako su domobranske jedinice u ovom području od avgusta 1941. godine bile minimalne. Glavni cilj muslimanskih milicija iz Fazlagića Kule bio je da brane svoja sela od četničkih i partizanskih napada.
Ismet Popovac izjavio je jednom prilikom da će ovo selo do temelja razrušiti, jer se nije htjelo predati četnicima.
Partizani su 17. X 1943. godine napali na sela Fazlagića Kule, koju su opkolili sa svih strana, i osvojivši Gacko, prekinuli veze prema Bileći i Nevesinju. Milicija nije mogla ostvariti komunikaciju s hrvatskim vlastima, a partizani su im slali propagandne poruke da su NDH i Treći rajh propali, te da su oni zauzeli Mostar, Sarajevo, Tuzlu, Dalmaciju i Zagreb. Poslije 43 dana opsade, 20. IX 1943., milicija se zajedno sa stanovništvom, ranjenicima i oružjem povukla u Nevesinje. Partizani su spalili njihove kuće, a stoku otjerali prema Crnoj Gori.
Mostarske vlasti su se prema izbjeglicama iz Fazlagića Kule ponašale veoma loše, optužujući ih da su ustaše.
Nakon zauzeća sela, partizani su zarobili 30 pripadnika ove milicije. Peterici mladića uspjelo je da pobjegnu, nakon čega su partizani za odmazdu streljali ostale. Muslimanska milicija uspjela je ubrzo natjerati partizane na povlačenje i vratiti Fazlagića Kulu. U februaru 1944. godine brojala je 450 milicionera kojima je nedostajalo hrane, oružja i municije. Ustaški dokumenti ukazuju da je neophodno pružiti pomoć ovim vojnim formacijama. Međutim, to je bilo teško izvodivo, jer su putevi bili zatrpani snijegom, a cestovni promet Gacko-Nevesinje potpuno je prekinut. Hrana se dovozila samo konjima, što nije moglo podmiriti potrebe stanovništva.
Vođa ovih muslimanskih milicija Džemal Tanović ubijen je od partizana krajem 1944. godine. Muslimanska milicija na ovom području, nakon smrti njenog vođe, polahko se počela raspadati.
U Nevesinju su organizovane muslimanske vojne formacije pod komandom bivšeg austro-ugarskog oružničkog narednika Salke Ćatića (1884.-1952.). Sjedište ove milicije bilo je u osnovnoj školi u selu Kljuna (13 km od Nevesinja), a branila je područje Općine Kruševljani, osim sjevernog dijela koji se nalazio pod vlašću partizana. Radi osiguravanja hrane i oružja Salko Ćatić je često vodio pregovore s predstavnicima talijanskih vojnih vlasti.
Zbog nedostatka dovoljno štamparija, ove su milicije u početku imale iste legitimacije kao četnici, pisane ćirilicom, ali s natpisom “muslimansko udruženje”.
Počekom 1942. godine, kada je osnovana ova milicija, u Nevesinju nije postojala nikakva ustaška organizacija. Talijanska vlast je sredinom 1942. godine dozvolila djelimičan povratak oružanih snaga NDH u Drugu zonu. Dogovoreno je da domobranske formacije zamijene talijanske na području Stoca, Gacka, Bileće i Nevesinja. Talijani su postavili uvjet da hrvatske vlasti ne upućuju ustaške snage na ova područja, jer bi to izazvalo pobunu Srba.
Krajem oktobra u Travniku je od domobranskih dobrovoljaca iz Hercegovine, među kojima je bio i Salko Ćatić, osnovana DOMDO pukovnija. Međutim, ustanovilo se da je jedan dio pripadnika ove pukovnije došao iz Ustaške vojnice, pa su Talijani predložili da se ona, umjesto u istočnu Hercegovinu, rasporedi na područje Sinja, Imotskog, Zadvarja i iskoristi za borbu protiv partizana.
Salko Ćatić se, kao pripadnik ove DOMDO pukovnije, ipak vratio u Nevesinje i nastavio organizovati muslimansku odbranu. Okružni sud u Mostaru je 1946. godine ustanovio da je Ćatićeva milicija “bila obična seoska muslimanska milicija”, čiji je cilj bila odbrana svog zavičaja. (Nastavlja se)