Sve je očitija bila pobjeda saveznika, koji su, nakon konferencije sila antifašističke koalicije u Teheranu, priznali NOVJ i odlučili da je materijalno pomognu. Od tada Titova armija napreduje u svakom pogledu, dok okupatori i njihovi pomagači sve više nazaduju. U pomagače okupatora mogu se svrstati i muslimasnke milicije. Već smo spomenuli kako su slavni junaci: Hadžiefendić, Topčić, Miljković, Tanović, Efendić, Bektašević... tragično okončali svoj život. Muslimanske vojne formacije, ostavši svaka bez svog komandanta, odjednom su se našle u rasulu.

Jedan dio ove vojske prešao je na stranu partizana, ali su mnogi, i pored brojnih Titovih proglasa o amnestiji, ostali na “krivoj strani” sve do kraja rata, zbog čega su snosili ogromne posljedice. Pravac kretanja vojske u rasulu bio je Celje-Slovenj Gradec - Dravograd i Blajburg, slovenačko-austrijska granica. Početkom maja 1945. godine na istom mjestu našli su se četnici, ustaše, domobrani, muslimanske milicije i civili koji nisu smjeli dočekati “oslobodioce”.

Svi oni imali su isti cilj: preći u susjednu Austriju i na taj način umaći Titu i njegovim partizanima. Mnogima, poput Pavelića, Džafera Kulenovića, Alije Šuljka, to je i uspjelo. Jednog od komandanata Hadžiefendićeve legije Avdagu Hasića, koji je tokom 1944. godine sa svojom “Bojnom branitelja Kladnja” prešao u Ustašku vojnicu kao komandant XXXVI ustaške bojne XII Ustaškog stajaćeg djelatnog zdruga, nesumnjivo bi čekala teška komunistička kazna. Međutim, Hasiću je uspjelo da se “izvuče” i pređe granicu. Nalazio se na spisku zločinaca, a Zemaljska komisija konstatovala je da je njegovo boravište nepoznato.

Sličnu sudbinu doživio je i Ibrahim Pjanić, koji je nakon raspada Legije, sa Sokolskom satnijom prešao u “zeleni kadar”, a na proljeće 1944. godine u ustaše. Od njegove vojske formirana je 25. ustaška bojna. Nakon partizanskog ulaska u Gračanicu, 7. IV 1945. godine, Pjanić se povukao prema granici, prešao u Austriju, gdje je nastavio svoj emigrantski život i umro prirodnom smrću sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

A šta je bilo s vojskom ovih komandanata?

Po planu, ona se trebala predati britanskim snagama, koje su bile stacionirane na granici. Međutim, poraženu je vojsku ubrzo opkolila Jugoslovenska armija. U Blajburškom dvorcu došlo je 14. i 15. V 1945. godine do pregovora između hrvatskih generala (kao predstavnika vojske u rasulu), Britanaca i partizana. Britanski brigadni general Patrik Skot istakao je da njegova vojska ne može primiti hrvatsku predaju, jer je na konferenciji na Jalti, februara 1945. godine, dogovoreno da se sve neprijateljske jedinice moraju predati onim savezničkim snagama protiv kojih su se borile.

Ubrzo nakon ovih pregovora, navodno je prošlo vrijeme za predaju, i otpočela je partizanska vatra, ubijanje i masakr izbjeglih u obruču. Oni koji su preživjeli ovu prvu fazu masakra morali su preći prave “marševe smrti”, krećući se pješke na relaciji Blajburg-Dravograd-Maribor preko Hrvatske, sve do Srbije i Makedonije. U ovim kolonama mnogi su pomrli od gladi i iznemoglosti, ili ubijeni od partizana. Preživjeli su raspoređeni po logorima širom Jugoslavije

Za one koji su stradali u Blajburgu i “marševima smrti” dugo godina nije se ništa znalo. Nove su vlasti dobro zataškale svoj zločin, a za žrtve ovog terora korišten je izraz “odstupili 1945”. Omer Hamzić navodi da je na području Općine Gračanica poginulo ili nestalo 800 lica, od čega ¾ pripada kategoriji “odstupili”.

Na primjeru Gračanice može se razumjeti sudbina i drugih gradova širom BiH, čije su porodice živjele u neizvjesnosti čekajući povratak svojih najmilijih iz logora, zatvora ili, možda, inostranih zemalja, ali svoje nikad nisu dočekali.

A šta je bilo s onima koji su dočekali komunističke “oslobodioce”?

Hasan Miljković, idejni organizator mulimanske milicije na području Cazinske krajine, bio je nepodobna ličnost i za Nijemce i za ustaše, a kasnije i za komuniste. Njega su ratne 1944. godine uhapsili i odveli u logor Nijemci, s obrazloženjem da je bio organizator muslimanske milicije i pomagao Husku, koji je prešao partizanima. Iz logora ga je uspio “izvući” njegov lični prijatelj Džafer Kulenović, ali su ustaške vlasti i dalje s nepovjerenjem gledale na Hasana, ne odobravajući da “slobodno šeta po Zagrebu”. Da ironija bude veća, Miljković je 1945. godine i od komunista proglašen za ratnog zločinca. Presuda je donesena 18. VIII 1945, Hasan je proglašen krivim, jer je u toku 1941/1942. godine obavljao dužnost načelnika Općine Velika Kladuša, “izvršavao sve naloge fašističkog okupatora i njihovih pomagača... pomagao Husku i njegovu vojsku dok se god isti borio na strani neprijatelja protiv vlastite otadžbine, a kada je Huska prišao narodnooslobodilačkoj borbi, radio je svim silama da ga vrati na izdajnički put služenja okupatoru poručujući mu da će ostati general bez vojske... u martu 1944. godine poslije nekoliko usmenih poruka poslao je pismo Memagi Dautoviću... u kojem ga je pozvao da sa cijelim bataljonom pređe na stranu neprijatelja u Cazin”.

Ovome su pridodate još mnoge tačke optužnice, pa je Hasan osuđen na ukupno 33 godine lišenja slobode s prinudnim radom i 17 godina gubitka građanskih prava, kao i na konfiskaciju cjelokupne imovine “pošto optuženi ima imovine koja spada pod udar zakona oko konfiskaciji imovine i o izvršenju konfiskacije”. Hasan je posjedovao dvije kuće i 100 dunuma zemlje.

Prema Salki Ćatiću, komandantu muslimanske milicije na području Nevesinja, vlasti su postupile drugačije. Imovinu mu nisu kofiskovali, iz prostog razloga, jer je nije ni imao. Ćatić je proglašen krivim, jer je bio organizator i komandant muslimanske milicije u Nevesinju. Osuđen je na kaznu lišenja slobode s prinudnim radom u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, te gubitka političkih i pojedinih građanskih prava na godinu. Oslobođen je od prvobitne optužbe u kojoj je stajalo da su pripadnici muslimanske milicije pod njegovom komandom ubili pravoslavne seljake Miju, Đorđa i Joku Telebak, Mileta Zurovca, te Iliju, Ristu i Ljubicu Žerajić, jer je ustanovljeno da je ove zločine počinio žandarmerijski poručnik Hećimonić sa svojim odredima.

S obzirom da su u Ćatićevu korist, između ostalih, svjedočili i pravoslavni seljaci: Miličević Rade, Karišik Lazar, Papić Ilija, Kostić Pavle i Telebak Simo, Okružni sud u Mostaru primjenio je na njega Ukaz o amnestiji i pomilovanju. Svjedok Telebak Simo iz Luka izjavio je da “nije čuo da je ova milicija ikome zla nanijela”.

Istina je da u toku Drugog svjetskog rata ove muslimanske vojne formacije nisu bile na “pravoj strani”, jer su pomagale okupatora, tj. Nijemce, fašiste, Hitlera. Ali, koja je “prava strana” muslimanskih vojnih formacija mogla biti? Saveznici? Ili možda četnici? Jedina priznata saveznička vojska na prostoru Bosne i Hercegovine i Jugoslavije, sve do kraja novembra 1943. godine, bila je Jugoslavenska vojska u otadžbini sa Dragoljubom Dražom Mihailovićem na čelu. Dakle, ukoliko bi muslimani i htjeli biti na strani sila antifašističke koalicije, to bi značilo da bi se trebali boriti na strani četnika.

Tito je, pomirljivom politikom prema četnicima, počev od partizansko-četničkog savezništva iz 1941. godine i osnivanja dobrovoljačkih odreda 1942. godine, sastavljenih od srpskih seljaka koji su do tada bili u četnicima, odbijao veći broj muslimana od partizanskog pokreta. Jedino rješenje za odbranu muslimanskih naselja od razularenih četničkih bandi bila je organizacija vlastite samoodbrane. Činjenica je da su muslimanske milicije osnovane s tom namjerom da brane svoja sela, ali ne može se poreći da je određenih nepravilnosti bilo i sa njihove strane.

Vjerovatno je da svaka naoružana skupina u ratu ubija svoje protivnike da bi osigurala vlastiti život u borbi za opstanak. Ipak, bitno je istaći da muslimanske milicije, kao sitne vojne organizacije širom cijele Bosne i Hercegovine, nisu imale utemeljen ideološki program istrebljenja drugih i drugačijih. Također, muslimanski narod u cjelini nije imao nikakav program za istrebljenje svojih susjeda, niti se u toku rata, i nakon brojnih zločina nad ovom populacijom, javila ideja o tome.

Dakle, glavni cilj formiranja muslimanskih vojnih formacija bila je neophodnost organizovanja samoodbrane svojih porodica. Po izvorima ustaške provenijencije, vojska s izrazitim muslimanskim obilježjima: zelenim bajrakom, polumjesecom i zvijezdom na fesovima, imala je autonomističke tendencije. Prema tim izvorima, pokret za autonomiju vodila je muslimanska inteligencija uz podršku Legije, “zelenog kadra” i drugih muslimanskih milicija.

Ipak, primarni cilj ovih milicija bila je odbrana svog ognjišta od četnika i svih neprijatelja muslimana, a autonomističke težnje javljale su se spontano. Pripadnici ovih vojnih formacija bili su većinom seljaci, ljudi neupućeni u šira politička zbivanja, s nerazvijenom sviješću za dublje sagledavanje činjenica i rješenja problema u koje je zapao njihov narod. Dakle, autonomni pokret nije mogao naći stvarnog, ni većeg, odjeka u pripadnicima muslimanskih milicija.

Ostaci ovih vojnih formacija, sve do kraja rata, ostaju na strani okupatora. Poznato je da komunisti, s Titom na čelu, strogo kažnjavaju svoje protivnike, pa su se pripadnici muslimanskih milicija odlučili na bijeg, a već je spomenuto kako su ti bjegunci neslavno završili na kraju rata. Jedno poglavlje u radu posvetili smo pitanju zastupljenosti ove teme u bosanskohercegovačkoj historiografiji. Došli smo do zaključka da, izuzev sjeveroistočne Bosne, o muslimanskim milicijama na području Hercegovine i jugoistočne Bosne nije posvećena niti jedna studija, članak ili rasprava. Ovaj rad napisan je na osnovu raspoloživih dokumenata, istina, više ustaške, a u manjoj mjeri komunističke provenijencije.

Rekli smo da je do osamdesetih godina prošlog stoljeća ova tema površno obrađivana i to isključivo na osnovu sjećanja učesnika u ratu, iz pobjedničke perspektive i na osnovu komunističkih izvora. Muslimanske milicije bile su često predmet izvještaja Ustaške nadzorne službe, te uz kritičku upotrebu istih, kao i korištenje drugih izvora, može se dati jasan prikaz djelovanja ovih formacija na cijelom bosanskohercegovačkom teritoriju. Novi pogledi u historijskoj nauci o izučavanju Drugog svjetskog rata otvorili su niz novih, neistraženih tema, koje tek čekaju na svoju potpunu historiografsku obradu. Ovdje, svakako, možemo svrstati i temu “Muslimanske milicije u Bosni i Hercegovini 1941.-1945.”, a ovaj rad predstavlja samo pokušaj da se definišu ove formacije i da se da opći pregled njihova djelovanja. (KRAJ)