Veliki je broj slikara, prije svih bosanskih pravoslavaca, koji su u svojim radovima opisivali Bosnu i bosanskog čovjeka, a prije svega bošnjačku kulturu i njena obilježja. To je prije svega bila tendencija u periodu prije Drugog svjetskog rata, kada je u našem slikarstvu prevladavalo tradicionalističko gledanje na temu i kada su takvi motivi bili veoma popularni. Iza toga svakako stoji i obrazovanje na likovnim akademijama gdje se preferiralo figuralno slikarstvo i narodni motiv. Ako je i jedna zemlja unutar nekadašnjeg Austro-Ugarskog Carstva bila interesantna slikarima različitog porijekla, a kasnije i u Kraljevini Jugoslaviji i ukupno gledajući na Balkanu, onda je to bez sumnje bila Bosna, koja se smatrala još neotkrivenim područjem kada je u pitanju priroda i tamošnji čovjek.

To svakako treba gledati i iz tadašnje perspektive. Kada su u pitanju gradovi, oni su bili puno bolje očuvani u tradicijskom smislu nego su to danas. Dok u našem vremenu na prste ruke možemo izbrojati reprezentativne primjere stare bosanske stambene arhitekture, u prvim decenijama prošlog stoljeća takve arhitekture je još bilo napretek, a to isto važi i za neke druge arhitektonske spomenike. Zbog toga je Bosna mnogim slikarima bila poput bajke, zemlja sa živom tradicijom i etnološki muzej na otvorenom.

Među slikarima koji su posebno osjećali tu tradiciju, između ostalog i bošnjačku, bio je Savo Popović Ivanov, koji se specijalizovao za figuralno slikarstvo. Rođen je u Sarajevu 1887. godine, a umro u Bejrutu 1955. godine. Učio je slikarstvo u Grazu, Beču i Akademiji likovnih umjetnosti u Munichu. Studijski je boravio u Parizu i Londonu. Kasnije je radio kao profesor u Tuzli, Derventi, Foči i Sarajevu. Njegove figure predstavljaju ljude na ulici u tradicionalnoj odjeći. Često su to muslimani koji ispijaju kahvu, ili su zabavljani nekim svojim poslom. Iako je prošao akademsko obrazovanje, Savo je svom slikarstvu dao dosta slobode, naročito kada su u pitanju široki potezi kistom. Slike mu imaju romantičarsku draž i svjedočanstvo su tradicionalnog života u našoj zemlji.

Na tom putu je bio i Đoko Mazalić. Rođen je u Bosanskoj Kostajnici 1888, a umro u Sarajevu 1975. U svom dugom životu ostvario je izuzetne umjetničke rezultate jer se nije samo bavio slikarstvom. Studirao je na akademiji u Budimpešti, a kao nastavnik crtanja u gimnazijama u Sarajevu i Travniku. Bio je osnivač grupe „Četvorica“ i „Krug“, a pisao je i teoretske radove, među kojima je posebno interesantan „Leksikon umjetnika BiH“. Dobitnik je više nagrada, a radio je i u Zavodu za zaštitu spomenika kulture u Sarajevu. Jedna ulica u Sarajevu dobila je njegovo ime.

Iako u njegovom slikarstvu dominira pejzaž, dobro je poznat i njegov figuralni ciklus (slika „Kopači“ može ući u anale bh. slikarstva), gdje je slično kao i Savo Popović Ivanov oslikavao bošnjačku čaršiju i ovdašnjeg čovjeka. Slikao je i majstore kazandžije, svirače i ljude s ulice. Sve to u jednoj prilično strogoj strukturalnoj shemi koja se graniči s kubističkim rješenjima. I ostali majstori kista su oslikavali bošnjačku tradiciju i arhitekturu.

U tom smislu veoma lijepe slike su ostavili Todor Švrakić i Branko Radulović. Todor Švrakić je rođen u Prijedoru 1882. godine, a umro u Sarajevu 1931. Slikarstvo je studirao u Beogradu, a zatim i Beču, poslije čega odlazi u Prag na likovnu akademiju. Kasnije otvara privatnu slikarsku školu u Sarajevu (1911). Imao je brojne samostalne izložbe, pogotovo u Sarajevu. Bio je odličan pejzažista. Iza sebe je ostavio nekoliko vrhunskih radova, među kojima posebno treba istaći sliku „Begovina u Stocu“, gdje je kroz jedan impresionistički manir oslikao ovaj spomenik kulture zajedno s rijekom Bregavom.

S druge strane, nešto drugačiji slikar bio je Branko Radulović, koji je oslikavao Mostar, gdje je i rođen 1885. godine, a umro u Skoplju 1916. Studirao je slikarstvo u Beogradu i Pragu, a boravio je i u Parizu. Također se bavio muzikom i pisao muzičke kritike. Iako je na početku njegovo slikarstvo odisalo akademizmom, kasnije je usvojio nešto raznovrsniju paletu, pa čak je naginjao i impresionizmu. Posebno možemo istaći njegovu sliku „Šarića džamija u Mostaru“, na kojoj se može primijetiti prelaz iz akademskog u jedan slobodniji stil predstavljanja.