Razvoj bosanskohercegovačkog slikarstva, kao umjetničke tekovine koja je imala više svojih faza, a veoma značajnu onu do Drugog svjetskog rata, i koja nas ovdje posebno interesuje, treba sagledavati kao fenomen nastao na iskustvu određenog broja kreativaca koji su svoj umjetnički rad usmjeravali prema zajedničkim temama i senzibilitetima, opisujući na svojim platnima bosansku prirodu, ovdašnjeg čovjeka i njegovo nasljeđe. Formalistička istraživanja koja su se isticala u evropskom slikarstvu početkom 20. stoljeća imala su utjecaj na ono što se dešavalo na našim prostorima, međutim, generalno gledajući, južnoslavensko slikarstvo bilo je i dalje okrenuto figuralnoj naraciji ispunjenoj lokalnim etnološkim temama, tek tu i tamo pokušavajući dominantan akademizam ogrnuti ekspresionističkim i kubističkim manirima. To je bilo slikarstvo naracije, puno poetskih momenata, pokušaj da se tema obrazloži na suptilan način svojstven mentalitetu ovdašnjeg čovjeka, pa je u srazmjeru s tim bilo dosta i simboličkih formi.

Slikarstvo južnoslavenskih naroda bilo je prožeto podnebljem na kojem je nastajalo. Isticao se karakter čovjeka i njegova zaostavština, pa iako su i na ovim prostorima postojali impresionizmi i ekspresionizmi kao eho zapadnih škola, i oni su bili prožeti lokalnim temama, a osvrtanje na „krv i tlo“ imalo je svoje neprocjenjivo mjesto u ovdašnjem slikarstvu. U svemu tome Bosna i Hercegovina se posebno izdvajala. Slikari koji su studirali na akademijama i umjetničkim školama Beča, Praga, Münchena, Pariza vraćali bi se u domovinu i tu stvarali svoje najznačajnije slikarske opuse. Iskustva i znanja koja su donijeli samo im je olakšalo da uobliče ono što vide, a vidjeli su ovdašnjeg čovjeka u njegovom tradicionalnom okruženju i vidjeli su bosansku prirodu kao još neistražen divlji rezervat čiji su predjeli budili epsko raspoloženje.

Bosansko slikarstvo i bosanska tema

Fascinantno je do koje su mjere umjetnici svemu tome prilazili bez predrasuda, pa se veoma brzo formirala i škola bosanskog slikarstva, koja je svoju osobenost tražila unutar bezbrojnih tematskih okvira. Prema tome, u periodu od početka 20. stoljeća pa do početka Drugog svjetskog rata slikari različitih nacionalnost dali su svoj omaž zemljici Bosni urezujući opis koji možda prevazilazi doprinos i ostalih umjetnosti na tom polju. Zbog toga, u našoj historiji umjetnosti termin bosansko slikarstvo obuhvata doprinos svih onih koji su učestvovali u likovnom opisu domovine na način da su istakli njenu svevremensku ljepotu i ovjekovječili tradiciju ovdašnjih naroda.

Bosansko slikarstvo oduvijek je imalo jedinstven kreativni gen koji je opisivao zajedničku etnološku mapu sa svim njenim raznovrsnostima i sličnostima. Jedinstveno umjetničko shvatanje Bosne i njene svekolike ljepote odredilo je tok razvoja umjetnosti na ovim prostorima dajući pravo svakom slikaru da opisuje ono što mu je bilo kao motiv najbliže, bez obzira na to kojem to narodu pripadalo. Zbog toga je bosansko slikarstvo slikarstvo bez predrasuda i razvilo se u onom trenutku kada su ideološke matrice bile daleko od umjetničkih promišljanja. Eho takvog slikarstva vidimo i duboko u 20. i 21. stoljeću u djelima naših velikih slikara, poput Mersada Berbera i Safeta Zeca, koji su samo nastavljači slikarskog senzibiliteta s početka prošlog stoljeća.

Svakako, ovdje trebamo i da govorimo o urbanom ambijentu i slikovitosti bosanskih čaršija koje su krajem 19. stoljeća, pa i u prvim decenijama 20. st. bile inspirativno polazište za formiranje jednog čitavog ciklusa koji se ticao našeg materijalnog naslijeđa, a među kojima je ono bošnjačko bilo posebno interesantno, čak i među slikarima različitih konfesija. S obzirom na to da su se bošnjački slikari prilično kasno pridružili eliti bosanskih slikara, prvi likovni opisivači bošnjačkih gradova i spomenika bili su pravoslavci i katolici koji su veoma temeljito i na desetinama svojih radova oslikavali džamije, karavan-saraje, mostove, mahale i gradski život Bošnjaka. Sve te slike i grafike opisuju Bosnu koje više nema i koja je pripadala nekom drugom vremenu. Svi ti ciklusi urađeni su veoma živopisno, s iskrenim umjetničkim nadahnućem i razumijevanjem onoga što se slika.

Branko Šotra i njegova poetika Hercegovine

Jedan od najvećih likovnih hroničara Hercegovine i njene arhitektonske baštine, a prije svega one bošnjačke, bio je Branko Šotra. Rođen je 1906. godine u selu Kozice kod Stoca. Potiče iz umjetničke porodice. Otac i majka bavili su se umjetničkim zanatima, dok je sestra bila također slikar. Branko je osnovnu školu završio u Stocu i Mostaru, a srednju u Sarajevu. Kasnije se uputio na Kraljevsku umjetničku školu u Beogradu, koju završava 1929. godine. Za vrijeme Drugog svjetskog rata bio je član partizanskog pokreta, što će se kao motiv odraziti u brojnim njegovim radovima. Umro je 1960. godine.

Branko Šotra bio je prije svega veliki grafičar, mada nam je i kao slikar ostavio veoma značajna djela. Njegov veoma veliki grafički opus možemo podijeliti na četiri ciklusa, onaj posvećen rodnoj Hercegovini i njenom pejzažu, kao i građevinama, zatim portretima ljudi sa sela, partizanski ciklus i na kraju serija apstraktnih i apstrahiranih motiva inspiriranih prirodom. Osim Hercegovine, oslikavao je i Sarajevo, Jajce, Beograd. Ipak, njegov stolački rodni kraj zauzima posebno mjesto. Radio je drvoreze i linoreze, kao i crteže tušem. Njegova vječna inspiracija bila su seoska područja, ali i gradske vedute Hercegovine, među kojima se posebno ističu Mostar, Počitelj, Stolac i Trebinje. Što se Mostara tiče, posebno su karakteristične dvije grafike pod nazivom „Motiv iz Mostara“ i „Iz starog Mostara“, koje se sada nalaze u Umjetničkoj galeriji BiH. Na prvoj je prikazana kula Halebija s okolicom i Starim mostom, a na drugoj Sahat-kula s okolnom mahalom. Oba rada imaju veoma pažljiv kompozicijski odabir i sugestivnu linijsku realizaciju, gdje je dočarana arhitektonska patina starog grada. To oživljavanje motiva, pa makar se radilo i o arhitekturi, jedna je od karakteristika Šotrinog rada, što sve daje blagu ekspresivnu notu njegovim grafikama. Dinamika izraza pogotovo je došla do izražaja kod predstavljanja Počitelja, gdje je u smjelim kompozicijama apstrahirao kamenu arabesku gradskog pejzaža.

S obzirom na to da mu je Stolac bio rodno mjesto, posebno se posvetio ovom gradu, oslikavajući staru bošnjačku arhitekturu poput čuvene Begovine, ili veoma upečatljivu Rizvanbegovića kulu, a što je jedna od njegovih najuspjelijih grafika. Osim toga, čest motiv mu je bilo i Trebinje, kao i nezaobilazni Arslanagića most. Ukupno gledajući, teško je naći slikara koji je s tolikom pažnjom i upornošću predstavljao sve one pejzažne i arhitektonske karakteristike hercegovačkog podneblja, ostavivši time neizbrisiv trag u bosanskohercegovačkom slikarstvu.