Haman je polovina aprila, a proljeće nikako da prodiše punim plućima. Budući da je u toku mjesec posta, ramazan, postači se ne žale i mahom govore da im ovo kišno i prohladno vrijeme godi. Neki su skloni reći da nikada nisu lakše postili. Kako će se ovo vrijeme odraziti na voće i povrće, to će se vidjeti kasnije.
Helem, sa željom da ramazansku atmosferu osjetim u mnogim mjestima naše domovine Bosne i Hercegovine, poslije iftara u Brezi, putujem u obližnje Prhinje, malo selo na putnom pravcu Breza – Visoko. Nedjelja je, deveti april 2023. Iako je ova cesta u ratu bila žila kucavica između Sarajeva i Tuzle, trenutno je prilično zapuštana. Na nekim dijelovima rupe su toliko opasne da trebate dobro paziti da ne oštetite gume i amortizere na autu. Nasreću, ovo je selo od Breze, svog općinskog središta, udaljeno tek nekih tri i po kilometra, pa, koliko-toliko, manje je mogućnosti da naletite na neku rupčagu.
Planiram stići na teravih-namaz. A teraviju u ovom mjestu, pošto je profesionalni imam zadužen za centralnu džamiju u Vijesolićima, predvodi Derviš ef. Kadrić, pedagog, diplomirani psiholog, a uskoro će biti i magistar. Poznajem ga kao društveno odgovornog i veoma karakternog čovjeka. Volonter je u kulturi i pasionirani planinar. Živi na selu, jer nije želio da mu babo ostane sam u kući i na imanju. Vozari na posao u Sarajevo. Nije mu teško da iz sela pješke dođe na autobusku stanicu u Brezu i da se, nakon što završi s poslom, iz Breze vrati u svoje selo. Sve te njegove karakteristike opredijelile su me da večeras budem musalija u njegovoj džamiji. I dok se penjem na prijevoj koji dijeli Brezu i Prhinje, uživam u pogledu na upaljene kandilje na džamijama u Brezi i njenoj okolini. Doista, ramazanske su slike neodoljive. Baš kao i emocije da se nalazimo u svetom mjesecu posta.
Na vrijeme stižem na teravih-namaz. Džamija je nova i lijepo uređena. Vrlo je inspirativna za obavljanje namaza. Već je pristigla grupa džematlija. Ima i starijih i mlađih. Gotovo podjednak broj. Derviš-efendija teravih-namaz predvodi po uzoru na poznate šejhove iz tog kraja koji su često navraćali u Prhinje. I od kojih je, kako kaže, mnogo učio još kao dijete. S namazom ne žuri. Uči tačno, tečno i razgovijetno. Na kraju priređuje i kraći zikr, jer ovdje je običaj da se uoči svakog ponedjeljka i petka u džematu prouči zikr. U ramazanu je zbog velikog broja rekata znatno skraćeno njegovo trajanje.
Prhinje se u pisanim dokumentima prvi put spominje u 17. stoljeću
Autentičnu priču o Prhinju donosi Derviš Kadrić: „Prhinje je jedno od sela općine Breza. Nalazi se između Visokog i Breze. Ono je strateški bilo veoma važno u Agresiji na Bosnu i Hercegovinu i ratu. Kroz njega je prolazio koridor tuzlanske regije za ostatak svijeta. Nažalost, taj Put spasa, kako se tada zvao, danas propada. Prhinje se prvi put spominje u Sidžilu sarajevskog kadije 1647. godine. U knjizi Visočka nahija navodi se da je tada u Prhinju bilo 19 domaćinstava. U mjesnom groblju postoje prelazni nišani sa stećka na muslimanske nišane, što govori o dugogodišnjem bitisanju na ovom području. U selu postoje dva vjerska objekata: mjesna džamija i Divanhana, stari mekteb koji je podignut 1933. godine. Prhinje su pohodili veliki ljudi kao što su šejh hafiz Muharem ef. Lemeš, derviš Salih Uznalić, šejh hafiz Mustafa ef. Mujić. Neki od njih su i porodično vezani za ovo mjesto. I sufijska tradicija se ovdje primila tako da se zikr obavlja više od stotinu godina u ovom mjestu. Prhinje je dio džemata Vijesolići, a pripada Medžlisu Islamske zajednice Gračanica kod Visokog. Imam ovog džemata jeste Elmedin ef. Telalović. Tokom ramazana sam mu u ispomoći budući da imam potrebno teološko obrazovanje. U našoj džamiji obavljaju se noćni namazi: akšam, jacija i sabah. Ovdje se tokom ramazana, tradicionalno, prije sabah-namaza, a poslije sehura, uči Evrad-i fethija, koja je vezana za nakšibendijsku tradiciju.”
Selo za zdrav život
Prhinje je veoma zdravo mjesto za život. Ima plodne njive, rodne voćnjake, dobre izvore vode. Blizu je Breze, Visokog i Sarajeva. Okolna brda pružaju mogućnost bavljenja stočarstvom. Na brdu Kapica je prema predanju nekad bila ilirska gradina. Zanimljivi su toponimi koji ga okružuju kao Velika glava, Stražišće, Studenac. U selu postoje žive vode – Bunar i Bunarčić. Nažalost, i pored svih pobrojanih atribucija, selo je između dva posljednja popisa stanovništva ostalo bez jedne trećine stanovnika.
Tako je 1991. imalo 156, a 2013. godine tek 101 stanovnika. U toj ramazanskoj večeri saznajem da je Derviš dobar pčelar te kalemar voća. Nastoji da voćnjake obogati autohtonim bosanskim sortama krušaka i jabuka. Bio sam prijatno iznenađen s još dvije njegove aktivnosti kojima, također, prilazi s dosta ljubavi. Otkrio mi je na kraju da je njegova želja da uz sve svoje ambicije u nauci, profesionalnom poslu psihologa, predahu u planinarenju, bavljenju pčelarstvom i kalemlenjem bude istinski derviš, čovjek koji dovi i zahvaljuje Bogu na blagodatima koje mu je podario.
U Prhinju sniman film Ovo malo duše
U Prhinju je 1986. godine sniman bosanskohercegovački film Ovo malo duše. Režiser filma bio je Ademir Kenović, a scenarista Ranko Božić. Muziku je komponovao Esad Arnautalić. Glumili su Branko Đurić (Ibrahim), Boro Stjepanović (Poštar), Zaim Muzaferija (Jusuf), Saša Petrović (Latif), Snježana Sinovčić (Hanifa), Davor Janjić (Nihad), Branka Bajić (Senada). Radnja filma – priča o sazrijevanju dječaka u jednom bosanskom selu neposredno nakon 1945. godine dešava se u jednom selu kod Tuzle, a, eto, snimljena je u Prhinju kod Breze i tako ovo selo situirala u filmsku historiju. Ova filmska lokacija posebno je godila i bila poznata sjajnom bh. glumcu rahmetli Zaimu Muzaferiji, koji je bio iz komšijskog Visokog. U nekim sporednim ulogama našli su se i pojedini Prhinjani. Mještanima Prhinja ta tri ljetna mjeseca 1986. godine, koliko je trajalo snimanje filma, ostat će u trajnom sjećanju.
