Alojzije Viktor Stepinac rođen je 8. maja 1898. u Brezariću, selu pokraj Zagreba. Bio je sin velike porodice prosperitetnog vinogradara (imao je osmero braće i troje polubraće i sestara) i njegove druge žene, pobožne katolkinje koja je inzistirala da njihov peti potomak postane svećenik. Alojzija su poslali u hrvatsku prijestolnicu na školovanje u nadbiskupski internat. Godine 1916. kada je imao 18 godina, austrougarska vojska ga je regrutirala da se bori na talijanskom frontu, gdje će biti zarobljen. Posljednje mjesece Prvog svjetskog rata Stepinac je proveo u zarobljeničkom logoru.

Nakon rata je oslobođen i vraća se u Hrvatsku, u novonastalu Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije poznatu kao Jugoslavija. Bila je to država velike etničke i vjerske raznolikosti, kojoj su od svog nastanka prijetile napetosti između dviju najmoćnijih frakcija: Srba, pristaša centralističke Jugoslavije pod njihovom vlašću i Hrvata, bivših austrougarskih podanika, branitelja federalne države a neke napetosti su imale i vjersku komponentu.

Po očevoj želji, Stepinac upisuje Poljoprivredu na Sveučilištu u Zagrebu. Međutim, na kraju je ispunio želju svoje majke. Godine 1924. ušao je u Collegium Germanicum, sjemenište njemačkog govornog područja u Rimu. Njegov uspon bio je meteorski. Godine 1930. zaređen je za svećenika. Četiri godine kasnije imenovan je zagrebačkim biskupom koadjutorom. A 1937. godine, u dobi od 39 godina, bio je nadbiskup prijestolnice, najmlađi u historiji Katoličke crkve.

Već u prvim godinama svoga mandata Stepinac je zaslužio poštovanje svojih župljana angažmanom u najugroženijim slojevima, kao utemeljiteljem Caritasa u Hrvatskoj i poticajem koji je dao marijanskom svetištu Marija Bistrica kao središtu hodočašća. (Danas je to glavno vjersko turističko odredište u zemlji). No, istakao se i svojim stavovima u kojima je osuđivao diskriminaciju koju su, po njegovom mišljenju, jugoslovenski katolici trpjeli od proglašenja nove prosrpske diktatorske monarhijske države na čelu s kraljem Aleksandrom I.

Stepinčev dolazak na zagrebačku nadbiskupiju koincidirao je s eskalacijom rivalstva između Srba i Hrvata. Godine 1928. rukama crnogorskog poslanika ubijen je hrvatski nacionalistički vođa Stjepan Radić. Godine 1933. još jednog istaknutog hrvatskog političara, Josipa Predavca, ubio je srpski nacionalista. A 1934. upravo je kralj Aleksandar I. ubijen u napadu u Marseilleu koji su organizorali zajedno makedonski nacionalisti i do tada malo poznate ustaše, ekstremna desničarska hrvatska teroristička organizacije koja će godinama kasnije uz Hitlerovu podršku zavladati Hrvatskom.

U aprilu 1941. Njemačka je napala Jugoslaviju. Na zbližavanje jugoslovenske vlade sa saveznicima Hitler je odgovorio bombardiranjem Beograda i okupacijom zemlje u nešto više od sedam dana. Invaziju je ustaški vođa Ante Pavelić iskoristio za uspostavu Nezavisne Države Hrvatske, fašističke diktature iza koje su stajali nacisti a koju su karakterizirali nacionalizam, rasna supremacija (smatrali su se gotskog porijktla, a ne slavenskog) i radikalni katolicizam, više politički i propagandistički nego pobožni.

Pavelić je pokrenuo nemilosrdan progon manjina u zemlji: Roma, Jevreja i pravoslavnih Srba. Potonji, čija je prisutnost u pograničnim područjima, Krajini, bila većinska (ukupno su činili 15% stanovništva Hrvatske), bili su glavni cilj ustaša. Srbi su bili prisiljavani preći na katoličanstvo ili otići u izbjeglištvo, a imovina im je bila oduzeta. Oni koji su pružali otpor ubijeni su.

U tu svrhu stvoren je logor istrebljenja Jasenovac u kojem je pogubljeno oko 80.000 ljudi. Korištene metode bile su užasne. U namjeri da se uštedi municija, zarobljenici su ubijani čekićem u glavu ili živi spaljivani na lomači, ili su im vratovi rezani pilama ili tzv. "srborezom", kožnom rukavicom opremljenom oštricom koja omogućavala dželatima da lakše režu svoje žrtve.

Kako je Stepinac dočekao ustaški režim? U prvi mah, sudeći po homilijama koje je održao, čini se da mu je dao punu podršku. Kao antikomunista i nacionalista, nadbiskup je u Paveliću vidio nepokolebljivog branitelja katolicizma i hrvatskog identiteta pred boljševičkom prijetnjom i svesrpskom i antikatoličkom politikom centralne vlasti. 

S druge strane, službeni katolički dnevnik Nedelja nije ostavio dvojbe oko stajališta hrvatske Crkve: “Bog [...] nam je dao Antu Pavelića i potaknuo vođu prijateljskog naroda Adolfa Hitlera da upotrijebi svoje trupe i rastjera naše tlačitelje i omogući nam da stvorimo Nezavisnu Državu. Slava Bogu, naša zahvalnost Adolfu Hitleru i beskrajna odanost našem vođi Anti Paveliću." 

Međutim, kasniju Stepinčevu podršku teže je razjasniti. Iako kolaboracionizam dijela hrvatskog klera nije dvojben, pa tako ni njegova upletenost u genocidnu politiku, nadbiskupov nije tako jasan. S jedne strane, brojni su dokazi o susretima prelata s Pavelićem i drugim ustaškim vođama, kojima je uvijek bio vjeran, barem javno; ali i njegovih protesta protiv nasilnog progona manjina u zemlji.

Stepinčevi branitelji opravdavaju te kontakte neizbježnim s obzirom na njegov status primasa. Oni koji ga okrivljuju se pitaju zašto ti protesti protiv maltretiranja Srba nikada nisu javno objavljeni (u slučaju Roma i Jevreja jesu). Manje je upitno Stepinčevo stajalište o progonu Jevreja. Njegove najenergičnije pritužbe protiv vlade bile su zbog toga. Prelat je aktivno sudjelovao u njihovoj zaštiti i pomogao im u bijegu. Glavni zagrebački rabin Miroslav Freiberger govorio je o "dubokoj zahvalnosti za suosjećajni odnos predstavnika Svete Stolice i poglavara Crkve prema mojoj nesretnoj braći". 

Međutim, drugi glasovi unutar judaizma dovode u pitanje opseg tog aktivizma, smatrajući da njegova saradnja s genocidnim antisemitskim režimom zasjenjuje njegov rad kao "spasitelja" Jevreja. Zato su uvijek odbijane preporuke da se Stepinac uvrsti na listu Pravednika među narodima.


Nakon pada NDH 1945. Stepinac je uhapšen. Partizanski vođa Tito sastao se s nadbiskupom i ponudio stvaranje Katoličke crkve neovisne od Rima pod okriljem nove jugoslovenske socijalističke države. Nakon što je odbio, Stepinac je izveden pred sud pod optužbom da je podržavao ustaše, da je sudjelovao u prisiljavanju pravoslavnih Srba na pokrštavanje "stavljanjem noža pod vrat" i da je kovao zavjeru za rušenje jugoslovenske vlasti.

Prvog oktobra 1946. Stepinac je proglašen krivim i osuđen na 16 godina teškog rada. Kao rezultat napetosti Hladnog rata, suđenje je dobilo veliki međunarodni značaj i odjek. Sa Zapada i od Svete Stolice Titov režim je optuživan da je organizirao revijalno suđenje u staljinističkoj maniri i da progoni vjerske slobode. Papa Pio XII. ekskomunicirao je zvaničnike koji su sudjelovali u procesu i Stepinca proglasio kardinalom. Jugoslovenska vlada je kao odgovor prekinula odnose s Vatikanom.

Stepinac je preminuo 10. februara 1960. u rodnoj župi Krašić, dok je bio u kućnom pritvoru nakon što mu je izrečena zatvorska kazna (2016. će mu zagrebački Zemaljski sud poništiti kaznu). Papa Ivan Pavao II. kojeg Crkva smatra mučenikom, 1981. godine započeo je proces beatifikacije, koji je kulminirao 1998. Papinim hodočašćem u svetište Marije Bistrice.

Ta je odluka pridonijela animozitetu između Hrvata i Srba. Prvi su to vidjeli kao čin pravde, zapravo, lik Stepinca bio je iskorišten od strane hrvatskog nacionalizma za legitimiranje procesa osamostaljenja zemlje i naglašavanje važnosti katolicizma u njegovoj konfiguraciji. Drugi su to ocijenili besmislenom provokacijom. 

Papa Franjo je 2016. godine odlučio zaustaviti proces Stepinčeve kanonizacije kao gest dobre volje u svojoj politici približavanja Pravoslavnoj crkvi. Istraga koja je pokrenuta radi rasvjetljavanja Stepinčevog ratnog djelovanja nije dala zadovoljavajuće rezultate, pa je njegova kanonizacija na čekanju do prikupljanja novih podataka.