Stadion je JNA u Beogradu, 25. je maj 1987. Na tereni se odvija predstava, pretposljednji Dan mladosti, pompezna godišnja proslava koja se podudara s lažnim datumom rođenja maršala Tita, koji je umro sedam godina ranije. Proslava je uvijek kulminirala tromjesečnom štafetom mladosti kako bi se muzikom i plesom proslavio socijalistički projekt čiji se kolaps, međutim, već nazirao.

Plesači prave krug na travi u ritmu tradicionalne pjesme. Polako se počinju namjerno razdvajati. „Šta se događa?“, pita televizijski voditelj. “Ne plešu zajedno. Sa svoje strane pleše Srbija, zatim Hrvatska i Bosna i Hercegovina. Svaka grupa za sebe. Zašto postoji osam različitih plesova? Zašto svaki sa svojom nacionalnom melodijom? Čini se da nismo složni kako bismo trebali. Ovo je upozorenje”, jada se pričajući o šest republika i dvije autonomne pokrajine koje su u to vrijeme činile Jugoslaviju. Tada se melodija transformira u rock&roll, grupe se sinhroniziraju i spiker sa zadovoljstvom kaže: "Rock je ono što nas svakodneno spaja."

Epizoda odražava važnost koju je socijalistička Jugoslavija pridavala muzici ne samo kao obliku umjetničkog stvaranja, već i kao ideološkom instrumentu za socijalnu i teritorijalnu koheziju. Iz opklade je nastao i podžanr: zapisi koji su hvalili Tita, Komunističku partiju, jugoslovenski građevinski projekt, partizanski otpor, dobrovoljce u španskom građanskom ratu... a ilustrirali su ih istaknuti dizajneri i avangardni umjetnici.

Sada je postavljena Izložba kojom se želi spasiti te kreativne naslovnice, ilustrirane slikama mitskog jugoslovenskog vođe ili komunističkih simbola, ali daleko od zagušljive i zastarjele estetike koja je vladala tih godina na sovjetskom prostoru. Izložbu će posjetiti Beograd, Split  i Banja Luku u narednim mjesecima nakon premijere u Udruženju hrvatskih dizajnera u Zagrebu.

Kustosi su Željko Luketić i Leri Ahelkoji su prije pet godina birali materijal za izložbu o fenomenu disko muzike u bivšoj Jugoslaviji kad su shvatili da postoje "hrpe albuma koje niko nije želio i koji nisu prepoznati u službenim historiografijama", objašnjava Luketić.

„Dok su disko ploče u ekonomiju uvozile novu klupsku i plesnu kulturu, slobodni seks i kapitalističke vrijednosti [...], ova je muzika politički imala suprotan učinak. Bila su to djela u propagandnom stilu koja su hvalila socijalizam, divila su se Titu i Komunističkoj partiji i koristila popularnu kulturu da dijele vrijednosti koje je definirala država. Nisu to bili korejski, kineski ili ruski stil propagande, već obrnuto. Kako je Jugoslavija bila treći put, nesvrstana zemlja koja je odbacila zapadni i istočni blok, rezultati su bili zanimljivi i suptilni.”

To je slučaj naslovnice u kojoj neprestano ponavljanje i u dva tona plave riječi Tito čini siluetu maršala. Na albumu iz 1980. godine nalaze se pjesme poznatog hrvatskog književnika Miroslava Krleže. Titovo lice je i glavni junak kolektivnog djela Da Svet Svetliji Bude objavljenog povodom jednog od Dana mladosti, kao i šarene naslovnice koje je 1973. odabrao progresivni rock bend Korni Grupa za ilustraciju albuma Ivo Lola - Znam Za Kime Zvono Zvoni. Omaž je to poznatom partizanskom vođi i priča o ženi koja se zaljubi u vojnika koji ide u bitku, parafrazirajući roman Ernesta Hemingwaya smješten u španski građanski rat. Ovaj sukob, u kojem se gotovo 2.000 jugoslovenskih dobrovoljaca borilo u obrani Republike, nadahnuo je autore nekoliko pjesama i album Španija Moje Mladosti iz 1986. godine s verzijama pjesama Himno de Riego, Ay, Carmela i Ako mi želite pisati.

"Od početka pedesetih revolucionarne teme više nisu bile rezervirane samo za formalne radnje, već su prodrle, uz pomoć popularne muzičke industrije, u svakodnevni život i prenijele se na nove generacije", objašnjava Ana Hofman, etnomuzikolog i viši istraživač na Slovenskoj akademiji znanosti i umjetnosti.

Revolucionarne ploče nastojale su okupiti dobre kompozitore, izvođače i grafičke dizajnere kako bi naslovnicama pružile moderna vizuelna rješenja. Jugoslavija je bila diktatura ali uživala je puno veću otvorenost prema vani nego zemlje sovjetske orbite: raskinula je sa Staljinovim SSSR-om 1948. godine, njen je pasoš omogućavao građanima da bez viza prelaze više granica i strani kulturni utjecaji čak su bili dobrodošli.

Postoje verzije himni partizana iz Drugog svjetskog rata, ali i mnoge pjesme napisane eksplicitno, poput Druže Tito mi se kunemo koju je Zdravko Čolić posvetio vođi. Općenito su ih promovirali država, lokalne vlasti ili Komunistička partija, ali nekoliko ih je muzičara samoinicijativno komponovalo i izdalo uspješne singlove. Hofman naglašava da je jugoslovenska popularna muzika uvijek bila više od propagandnog medija kojim su se hranile vlasti.

Paradoks je, ističe Luketić, da su te ploče danas "doista jedinstvene i teško ih je pronaći", jer su ih se devedesetih "smatrali ideološki korumpiranima i sistematski su ih uništavali i bacali", kad se Jugoslavija raspadala u unutarnjim ratovima. "Tretiramo ih", zaključuje on, "kao historijske kulturne dokumente koji se moraju kontekstualizirati."