Sedmični list “Stav” u dogovoru s aktuelnim mesnevihanom hadži hafizom Mehmedom Karahodžićem prenosi u nastavcima dersove iz “Mesnevije” održane u Mevlevijskom kulturnom centru na Jekovcu.
Priredio: Šaban GADŽO
(Sada hoće da nam objasni ono što mi držimo da je mrtvo; hoće da nam drugu stranu toga pojasni.)
Svijet je zaleđen, a ime mu neživa priroda.
Neživa priroda je zaleđenost, o, majstore!
(Dakle, nije to mrtvo, ono samo čeka da se izloži Suncu pa će se probuditi. Tako i ova zmijurina, naš nefs, koju mi raznim vrstama ibadeta držimo zaleđenu, nije mrtva; ako to misliš, čovječe, grdno si se prevario.)
Sačekaj dok se Sunce Zbora pojavi,
da vidiš gibanje tijela ovog svijeta.
(Sunce Skupa kada svane – Jevmul-kijam, onda ćeš vidjeti kako je sve živo pred Gospodara došlo. A i na ovom svijetu učinit ćete Gospodar svjedokom. Vidjet ćemo to kroz ove primjere sa zmijurinom.)
Kada je Musaov štap ovdje (na ovome svijetu) zmija postao.
Akl se o nepomičnim izvijestio.
(Poznato ti je, čovječe, da neke stvari koje mi doživljavamo kao da su mrtve kako još i ovdje, na ovom svijetu, postaju žive. Takav je primjer i Musaov štap. Pamet se o nepomičnim izvijestio, tj. i pamet se uvjerila da je i ono što izgleda nepomično ustvari živo.)
Kada je tvoj komadić zemlje čovjekom učinio,
trebaš sve dijelove zemlje znati.
(Vidimo šta je Gospodar s ovim komadom zemlje učinio kada je udahnuo u njeg ruh, kako se pokrenulo i živo postalo. Onda obrati pažnju na ovo sve. Vidite, ubaci ovako jednu stvar i onda je kroz nekoliko bejtova pojasni. Sve je to u sklopu kazivanja ove hikaje, ali ponovo će doći na ovaj glavni tok kazivanja.)
Mrtvi s one strane, a s te strane živi.
Šutljivi ovdje, a na toj strani govorljivi.
Sada govori o ovome svijetu i ma'nevi, tajnom, skrivenom svijetu. I sad ovo ovdje izgleda mrtvo, ali s one tamo strane živo. Da uz ovaj bejt navedemo ovaj ajeti-kerim, esteizubillah: Život na ovome svijetu nije ništa drugo do zabava i igra, a samo onaj svijet je – život, kad bi samo oni znali! (El-'Ankebut, 64) Ovaj svijet je zabava i igra, pa pošto smo mi ovim zabavljeni, ne znamo gdje je pravi život, i onda nam kaže u ajetu: a samo onaj svijet je – život, tj.ma'nevi-svijet, Ahiret, onaj drugi svijet koji je sada pokriven – kad bi to ljudi znali!
Kad ih s te strane nama pošalje,
taj štap kod nas zmijurina postaje.
E, sada će kroz nekoliko primjera da nam pojasni kako ono što mi držimo mrtvim izgleda živo:
Također, brda su pjevala Davudove pjesme.
Bit željeza u ruci vosak je bivala.
(Znamo kada bi Davud, a. s., Zebur učio, i brda su učila za njim; željezo, naizgled kruto, čvrsto, jako, u njegovoj ruci postajalo je mehko. Prepoznavalo je koja ga ruka dohvaća i prepustilo se da ga oblikuje kako on zna prilikom pravljenja pancira.)
Vjetar je hamal Sulejmanov postajao.
More je s Musaom govoriti znalo.
(Vojska Sulejmanova na jednu platformu bi stani, a onda bi ga vjetar podignuo i nosio gdje bi mu on zapovjedio; po Allahovom emru, vjetar je bio pokoran Sulejmanu, a. s. More je s Musaom govoriti znalo: kada bi Musa, a. s., udario štapom po moru, more je znalo kako treba odgovoriti na to, pa se razdvojilo kao dva brda da bi prošli Benu-Izraelićani.)
Mjesec je, u pogledu Ahmeda, išaret vidio.
Vatra je Ibrahimu ružičnjak postala.
(Kada je Poslanik, alejhis-selam, podigao kažiprst prema Mjesecu, Mjesec se raspolutio, a vatra je ružičnjak postala Ibrahimu, alejhis-selamu.)
Zemlja je Karuna kao zmija povukla,
Stablu Hannane je pravoupućenost dodijeljena.
Kada je Karun htio da ponizi, da obijedi, potvori Musaa, a. s., pred svijetom i kada se Musa, a. s., obratio Gospodaru da mu pomogne, Allah, dž. š., kaže mu: “O, Musa, zemlja je čula tvoju dovu, naredi joj i ona će ti biti poslušna!” I onda je on naredio da ga guta postepeno dok ga cijelog nije progutala, i njega i cijelo bogatstvo njegovo. Stub Hannane – to je dio palme (panj) na koji se naslanjao Poslanik, s. a. v. s, prilikom držanja hutbi – zajecao je onoga trenutka kada se on odvojio od njega, kada su mu ashabi napravili minber i ne bi prestao plakati da Poslanik nije sišao, zagrlio ga i upitao: “Hoćeš li da te posadim u Džennet?” Na što je on rekao da pristaje, pa je, kad je uklonjen s tog mjesta, pokopan baš kao i mejt i bit će sutra proživljen na Jevmul-kijamu kao čovjek, kao insan. Dakle, stubu Hannane je pravoupućenost dodijeljena; panj je bio pravoupućen, a zamisli tek nas, ljude..., čudi se hz. Mevlana kazujući – pa ti si, čovječe, u savršenom skladu stvoren, zar te zmija privlači?! Ali, zbog takvog jednog odnosa, pokrivena nam biva ova istina.
Kamen je Ahmedu selam nazivao.
Brdo je Jahjau poruku slalo.
Poslanik (s. a. v. s.) kaže: Znam kamen u Mekki koji mi je selam nazivao. A hz. Alija (r. a.) prenosi: “Jednom smo izašli malo van Mekke, Poslanik (s. a. v. s.) i ja. Nismo prošli ni pored jednog kamena niti drveta, a da ono (kamen i drvo) nisu kazali – Es-selamu alejke, ja Resulallah!” Kada su progonioci htjeli da uhvate Jahju (a. s.), planina ga je zvala sebi: – Hajde meni, ovamo! Otvorila mu se planina, pružajući mu utočište da se u nju skloni!
Mi čujemo i vidimo i sretni smo.
S vama nemahremima mi šutimo.
Brda i planine govore čovjeku: – Mi sve čujemo i vidimo, samo šutimo, ali smo o svemu obaviješteni. Mi imamo unutarnji sluh i vid, ali vi koji ste nam strani, tuđi (nemahrem), vi ovo ne možete razumjeti.
Kad ste vi k materiji okrenuti,
kako da budete bliski duši ove prirode?
(Kada ste se vi materiji okrenuli, onda je za vas ovo pokriveno; vi volite zlato ovih brda i planina, rijeka i potoka.)
Od neživog, svijetu duša idite.
Glasove dijelova svijeta slušajte.
(Odreci se materije, okreni se duši, pa ćeš čuti žamor i glasove prirode.)
Tesbih anorganskog jasno će ti doći.
Te'vilske vesvese te neće odvratiti.
Tesbih anorganskog – tj. njihovo slavljenje Allaha Jedinog. Te'vilske vesvese – vesvese diskusija, tumačenja itd., neće te odvratiti. Kada čuješ glas kamena, glas drveta, šum vjetra, žubor potoka, nestat će u tebi sumnje i nesigurnosti, jer taj put, razgovor s prirodom, vodi te do Istine; otkrivaju se tajne na taj način. Nisu potrebna više nagađanja, prazne riječi i diskusija. Kaže nam Gospodar u ajeti-kerimu: Njega veličaju sedmera nebesa, i Zemlja, i onī na njima; i ne postoji ništa što ga ne veliča, hvaleći Ga; ali vi ne razumijete veličanje njihovo. – On je doista blag i mnogo prašta. (Isra, 44) Ono što nas sprečava da to čujemo jeste naša vezanost za materiju.
Pošto tvoja duša nema kandilja
radi viđenja, ti te'viliš.
Pošto nemaš svjetiljku (lampu), ti onda počneš stvari razglabati i tumačiti – te može biti ovako, te može biti onako... Ne vidiš istine! Sada će nam u tri-četiri bejta pokazati kako ona ehli-zahir ulema (učenjaci koji gledaju samo ovu pojavnu stranu) sebi tumači ovo slavljenje anorganskog svijeta, odnosno kako oni to negiraju, navodeći “razumske” argumente, pa ovako govore:
Govoriš: (O, ti poricatelju!)
“Kako može biti vidljiv i čujan taj tesbih?
Tvrdnja da se to vidi i osjeti je pogrešno maštanje.
Nego, gledajući njih, pozorno, i ibret uzimajući,
njihov tesbih čuju.
Ovi poricatelji gledaju te prirodne fenomene i ovako ih tumače: Njima se čini, oni umišljaju (oni koji nešto tako tvrde) da čuju taj tesbih, tesbih nežive prirode.
Dakle (zaključuju), kada te to podsjeća na tesbih,
to ukazivanje (gledanje) tebi biva kao govor.”
(Ovi racionalisti govore, to posmatranje prirode upućuje te na potrebu tvog tesbiha i to je taj tesbih prirode, a gdje će priroda govoriti, to je van pameti!? Tako ovi gafili zaključuju! Misle da priroda nema svoga jezika ni svoga vlastitog glasa.)
Eto takav je te'vil mu'tezilija,
i onih koji nemaju nuri-hala.
Takav je tumač ove uleme koja sudi po zahiru, koja je bez prosvijetljenog stanja (nuri-hala). Mu'tezilije je spomenuo, a to je grupacija (škola mišljenja) koja se javlja u 2. stoljeću po Hidžri. Njihovo promišljanje karakterizira stav da samo razum može biti kriterij za sva pitanja i sve vidove i principe vjere, Gospodara itd. Njima je razum glavni argument. Ono što razum ne može da dokuči toga nema, zato oni negiraju postojanje džina, dakle ovoga svijeta od vatre stvorenog, jer, po njihovom mišljenju, to razum ne podržava. Takav je te'vil mu'tezilija ne samo te škole nego općenito jednog takvog pristupa, svih poricatelja ovoga da sve Allaha subhan čini i hvali Ga.
Kad iz osjetilnog okvira čovjek nije izašao,
u pogledu, slike gajba, stranac biva.
(Dokle god se čovjek ne oslobodi ovog vanjskog, osjetilnog svijeta, on je stranac, tuđin za alemi-gajb, za skriveni svijet; ne osjeća ga pa ga ne može ni upoznati; on je tuđinac za taj svijet i ne može da ga kabuli.)
Ovaj govor nema kraja. Lovac na zmije
vukao je tu zmiju sa stotinu muka.
Dok u Bagdad ne stiže taj tražitelj svjetine,
da bi scenu, mnoštvu, na raskršću postavio.
Na obali Šatta čovjek scenu postavi.
Graja se podiže u šeher Bagdadu:
(Na obali velike rijeke, tj. na obali Tigrisa koji protječe kroz Bagdad.)
Šta to svjetina sada viče, kazuje nam sljedeći bejt:
'“Jedan lovac na zmije zmijurinu je izložio!
Čudnovatu rijetkost je ulovio!”
(Svjetina sad leti da vidi to čudo. Željni ovakvih stvari, a nesvjesni kakva se opasnost krije u tome. Kao što smo imali ona dva primjera iz prošlog dersa – poziv Faraonov upućen i ženama i ljudima Benu-Izraelićana, a niko ne zna šta Faraon sprema iza toga. Tako i ti, čovječe, ne znaš šta sve tvoj nefs sprema kao zamku!)
Skupilo se na hiljade neizraslih brada.
Iz gluposti, njegov su plijen postali, kao on.
(Nedozreli ljudi, dinski nedozreli, iz gluposti i svog budalaluka, njegov plijen su postali; plijen ovoga zmijara koji scenu postavlja, kao što je i on sam postao plijen zmije, što će se sada pokazati.)
Oni su čekali, a i on je čekao,
da se sakupi narod razasuti.
Neka se iskupi što više naroda,
bit će više para.
(To on sam sebi govori trljajući ruke.)
Sakupi se na hiljade blebetala,
čineći zbijen krug.
Muškarac nije imao habera u pogledu žene od gužve.
Bijahu izmiješani, kao uglednici i običan svijet na Kijamu.
(Niko ni na koga nije obraćao pažnju. Vidimo kako je lahko svijet skupiti na ovakve predstave.)
Dok je on platno pomicao,
svjetina je vratove istezala.
(Kako on skida sa zmije platno, sada svi prisutni žele da što bolje vide to čudo.)
A zmijurina, koja se je od zime zaledila,
bila je umotana u stotinu različitih grubih tkanina i zavoja.
Vezao ju je debelim užadima.
Obazriv je bio u odnosu na nju taj čuvar.
U pauzi iščekivanja i okupljanja (ljudi),
nad tom zmijom zasja iračko sunce.
Sunce toplog predjela je zagrija.
Iz njenih udova ode hladnoća tjelesnih tekućina.
(Otkraviše se sada njeni udovi.)
Mrtva je bila pa je oživjela.
Čudnovato, zmijurina se poče micati.
Od micanja te mrtve zmije,
zapanjenost ljudi se umnogostruči.
Sa zapanjenošću, vriska se potaknu.
Od njenog micanja svi se u bijeg dadoše.
Od te goleme vriske ona još živnu
i oko nje popucaše povezi.
Svēza se oslobodi i ispod njih izmigolji.
Odvratna zmijurina zarika poput lava.
U bijegu mnogi ljudi nastradaše.
Od smrću pokošenih, stotinu gomila nastade.
(Evo, tek sad, na kraju ovoga kazivanja, može se vidjeti šta je nefs i kolika opasnost prijeti čovjeku od njega.)
Lovac na zmije, od straha, na mjestu se skameni
govoreći: “Šta ja ovo donesoh iz brdovitih predjela i pustare!?”
Vuka je probudila ta slijepa ovca!
Ne znajući, otišla je k svom Azrailu!
(Džahil, neuk čovjek, sam se svojim rukama baca u propast.)
Zmijurina jednim zalogajem učini toga blesana.
Lahko je krv piti Hadždžadžu!
S ovom zmijom hz. Mevlana povezuje Hadždžadža bin Jusufa, koji je bio valija halife Abdul Melika. A bio je takav da su ga nazvali krvnik. Omer ibn Abdulaziz (r. a.) kaže: “Kad bi svi narodi došli sa svojim zalimima, a mi se pojavili samo s Hadždžadžom – mi bismo prevagnuli!” Takav je zalim i ovaj, da tako kažemo, stoglavi nefs!
Smotana čvrsto oko jednog stuba,
kosti je lomila onima koje je gutala.
Tvoj nefs je zmijurina. Kad je to on umro?
Od brige i nedostatka sredstava, on je zaleđen.
Ta tvoja zmijurina (nefs) nema snage i sredstava da bukne i na te nasrne jer si je ti sputao, a kada ti popustiš u ibadetu i rijazatu (revnosti) na Putu istinskom, ona će se osloboditi svojih okova. Pokazat će svoju snagu, nasrnut će na tebe i progutati te. Ne smiješ joj to dozvoliti. Ako se ovo desi, tvoja se zmijurina probudi, neka znaš da si ti prva žrva koju će ona progutati.
Zadobije li sredstva Faraonova,
po čijem emru je tekla voda rijeke,
Onda on faraonluk utemeljuje.
Stotinu Musaa i stotinu Haruna presreće.
Ovdje nas upućuje na ajeti-kerim, esteizubillah: I faraon obznani narodu svome: “O, narode moj” – reče on – “zar meni ne pripada carstvo u Misiru i ovi rukavci rijeke koji ispred mene teku, shvatate li?” (Zuhruf, 51) Tako se obraća Faraon narodu. Pažljivo ćemo pročitati ova dva bejta. Dakle, zadobije li sredstva Faraonova, po čijem emru je tekla voda rijeke, onda takva osoba poprima osobine Faraona. Prenosi se da je Faraon jedno vrijeme zaustavio Nil da ga Kopti ne bi mogli koristiti. Ali je navečer ustao, kada ga niko ne vidi, izašao napolje i proveo noć na sedždi Gospodaru, priznavajući svoju lažljivost kojom se prikazuje kao Gospodar pred masom, pred svojim narodom, moleći Gospodara da mu učini rijeku pokornom. I Gospodar mu se odazvao na tu dovu, ali to je onaj istidradž, ono što smo imali u ajetu – postepeno uvlačenje u propast... Onda je on sutra na konja uzjahao i pored rijeke išao. I kad kaže rijeci – Idi!, rijeka teče pored njega; kada joj kaže – Stani!, rijeka stane. A narod je bio, možemo misliti, zadivljen tim prizorom, a iza toga stoji ovo – ispit, iskušenje po njega i postepeno privlačenje u propast. Kada ovo prenesemo na nas, to izgleda ovako: zadobiješ li sredstva Faraonova, pazi dobro, možda ti Gospodar dadne da ti nešto ovako krene i da ti se neko divi okolo. Zato, sve što radiš na Allahovom putu, radi da Allahova riječ bude gornja, a ne radi lične promocije. Koliko se samo opasnosti krije u tom aplaudiranju mase! Ne dao Bog pasti pod ovakav primjer. Dakle, zadobije li se Faraonova moć, onda tvoj nefs u tebi utemeljuje ovaj faraonluk, i onda završava bejt: stotinu Musaa i stotinu Haruna presreće. Nefs je taj drumski razbojnik koji presreće Allahove robove koji upućuju druge na put Istine, on se njima suprotstavlja. I ne dao Bog, onda bi naš nefs obavljao takvu ulogu i do tebe ne bi mogao da dođe poziv Musaa i Haruna tvoga vakta.
Crvić je ta zmijurina, od ruke fakra.
Komarac putem džāha i māla soko postaje.
Drži se fakra, siromaštva! (Ne misli se na fukaraluk u smislu da se nema sredstava za život, nego se misli na tvoju svijest o tome da si ovisan samo o Allahu Jedinom.) Onda ova stoglava aždaha (nefs) postaje crvić. Ili komarac. Međutim, i taj komarac, koji je tako sićušan, putem džāha i māla (putem tvoje žudnje za slavom i imetkom) soko postaje.
Zmijurinu drži u snijegu firaka.
Pazi, ne izlaži je iračkom suncu!
Drži tu zmijurinu u snijegu odvojenosti, odvojenosti od iračkog sunca, drži je u tom ledu, tj. daleko od šehveta (od strasti). Pazi, ne izlaži je iračkom suncu! Jer, u protivnom, otkravit će se i ti si prva žrtva! Ovdje mi pada napamet predaja u kojoj je rečeno da je Iblis, kada je protjeran na Zemlju, na ovaj lokalitet spušten, na lokalitet Iraka.
Da zaleđena bude ta tvoja zmijurina.
Njen si zalogaj, kada se ona izbavi.
Matiraj je i siguran budi od mata.
Bez milosti budi! Ona to ne zavređuje!
(Budi nemilosrdan u pogledu svog nefsa! U jednome bejtu hz. Mevlana kaže: Nefs strasni i šejtan u suštini – jedno su, ali se oni u dva oblika prikazuju.)
Jer kada sunce šehveta nad njom grane taj, utrnuti
slijepi miš, nečistih namjera, krila razvije.
Kad grane sunce strasti nad tim slijepim mišom, taj utrnuti slijepi miš, nečistih namjera, krila razvije. Gledajte kako je ovdje opisao naš nefs!
Tegli je odvažno u džihad i borbu!
Allah će te nagraditi visalom.
Tegli tu zmijurinu (svoj nefs) odvažno u džihadi-ekberu, a šta je džihadi-ekber, veliki džihad? Poslanik je to objasnio. Kada se vratio iz jedne bitke, ove zahiren, vojne bitke, kaže: “Vratili smo se iz male u veliku bitku.” Upitan je koja je to velika bitka, koji je to džihadi-ekber? “To je – borba sa samim sobom.” Šta je nagrada za tu borbu? Allah će te nagraditi visalom, tj. prispijećem Njemu, dolaskom u Njegov hadret.
Imamo još pet bejtova.
Kada je taj čovjek zmijurinu dovukao,
na toploj havi se otkravila ta prkosnica.
Nesumnjivo te fitneluke je počinila, o, cijenjeni!
A ovo što ti rekosmo nije ni dvadeseti dio.
(Dakle, ovo sve što sam vam ja rekao, pokušavajući opisati tu zmiju koju nosite u sebi, nije ni dvadeseti dio njenog opisa.)
Onda nas pita:
Očekuješ li da ćeš je, bez grubosti,
sputanu imati u smirenosti i povjerenju?
(Nemoj se varati, čovječe! Ne budi tako lahkomislen, ne varaj se!)
Zar da nedostojni ovu želju realizuje?!
Treba Musa da zmijurinu ubije.
(Treba Musa tvog vakta da uđe u tvoj život pa da je ubije.)
I posljednji bejt:
Na hiljade ljudi od njegove zmijurine (štapa),
u bijegu je ubijeno, uslijed Njegove prosudbe,
(kojoj je Bog kroz njega formu dao).
Uslijed Božije prosudbe (suda) od Musaovog štapa, u bijegu je ubijeno na hiljade ljudi. Uslijed Njegove prosudbe, prosudbe Onoga koji je i odredio da se ta stvar tako odvija. Znamo da je sve to što je gonilo Musaa, a. s., i Benu-Israil – potopljeno.
In-ne nedž-mes tu-ne rem-les tu-ne hab
Vah-ji hak-vallahu a-lem bis-savab!
Drugi dio 25. dersa iz trećeg sveska Mesnevije, koji je hadži hafiz Mehmed Karahodžić održao 28. oktobra 2020. u Mevlevijskom kulturnom centru – Jekovac.
