MESNEVIJA: “Okreni se srcu i putuj, o, noćni putniče”

“(...) Kročiti trebaš u predio srca zato što u području gline nema otvora. (...)” Sada nas upozorava čime se trebamo zabaviti i na koju se stranu okrenuti. U ovome blatu dunjaluka, u ovoj dunjalučkoj kaljuži, nema vrata, nema otvora, stoga se treba kročiti u predio srca. Pitali su Ebu Jezida El-Bistamiju, k. s., ko je derviš, a on im odgovara: “Onaj ko je u riznici svog srca našao dragulj koji se zove ljubav.” Zatim nastavlja: “Da se jedan trenutak u srcu osamiš sa svojim Gospodarom, Allahom Uzvišenim, to ti je bolje od hiljadu dvoraca u najuzvišenijem Džennetu.” Sada će nam hazreti Mevlana govoriti o tom staništu srca. “(...) Stanište sigurnosti je srce, o, prijatelji! U njemu su izvori i ružičnjak u ružičnjaku. (...)” To je sve u tvom srcu, a otkrit ćeš njegovu tajnu kada s ovim živim srcem dođeš u kontakt, s Božijim ljudima. U ajetu nam je rečeno: “Na dan kada ni od kakve koristi neće biti mal, imetak i sinovi osim onome ko dođe čista srca.” A ovako ga čistimo, u pravilnom odnosu s Allahovim robovima. Opet ide bejt na arapskom jeziku: “(...) Okreni se srcu i putuj, o, noćni putniče (goniču deva). U njemu su drveće i izvori tekući. (...)” Evo ovdje nam hazreti Mevlana s ovim “noćni putniče” govori na koji ćemo način to najbolje postići. Bdij noću, gledaj da kradeš te trenutke i posvećuješ ih svom Gospodaru. Može se i ovako ovom bejtu prići, pošto je ovaj bejt na arapskom u kojem je rečeno: “Ve sir ya sarije!” (Putuj, o, Sarija!) Kada je hazreti Omer, r. t. a., poslao vojsku u borbu protiv Perzijanaca, za zapovjednika je postavio Sariju. Jedan je dan hazreti Omer na mimberu držao hutbu i usred hutbe povikao: “Ya Sarija, džebeli, džebeli!” (“O, Sarija, brdu, brdu!”) Nakon toga, nastavio je dalje s hutbom. Kada je sišao s mimbere, prvi mu je prišao Abdurrahman ibni Avf, r. a., i upitao ga: “Emirul Mu'minin, šta ono bi? Šta to znači? Usred hutbe si rekao: ‘O, Sarija, brdu, brdu!’” Na to je hazreti Omer rekao: “Vidio sam Sariju i njegovu vojsku kako su ih opkolili sa strane odakle se nisu nadali, pa sam mu rekao ‘brdu’ da ne bi pao u zamku.” I zaista, mjesec dana nakon te bitke koju su muslimani dobili, Sarija, kada se vratio, rekao je da je čuo hazreti Omerov glas, pa su se povukli na obližnje brdo. Kada su se popeli, vidjeli su da su se spasili ove zamke u koju bi sigurno upali. Ako ovako priđemo ovom bejtu, kao da nam hazreti Mevlana kaže: “Evo ti iz ovog primjera, znaj, kako djeluje kada uspostaviš vezu s ovakvim Allahovim robovima.” Onda ni prostor ni vrijeme ne predstavljaju nikakav problem. Sjećate se one priče o bunarevima iz jednog od prethodnih dersova. Kada se na dubokom nivou uspostavi ova veza, onda će doći upozorenje da ne padneš u klopku ovog “starog”, lisca prepredenog koji sa svojom vojskom čeka da ti krv prospe, jer čovjek poput magareta poleti u igru.

“(...) Ne idi na selo! Selo čovjeka čini ahmakom. Pamet ostavlja bez svjetla i krasote. (...)” Vidjet ćemo nakon pet bejtova šta hazreti Mevlana hoće kazati ovim “ne idi na selo”. Ali, on i tu maniju koju će nam kazati ipak veže sa zahirom, jer već u sljedećem bejtu donosi hadis i upućuje na njega. “(...) Poslušaj Pejgamberove riječi, o, odabrani: ‘Grob za pamet je življenje na selu.’ (...)” Upućuje nas na hadisi-šerif: “Življenje na selu, to je grob za pamet.” “(...) Ko na selu provede dan i noć pamet mu ni za mjesec dana neće povratiti cjelovitost. Tokom mjesec dana ahmakluk će biti uz njega. Osim seoske trave, šta će drugo požnjeti? (...)” Ovo je ahmakluk u smislu kada čovjek ne postavlja stvari na svoje mjesto. Suprotnost tome jeste hikmet, mudrost, kada čovjek postavi svaku stvar na njeno mjesto. “(...) I ko mjesec dana provede na selu, danima će pri njemu biti neznanje i sljepilo. (...)” Sada ćemo vidjeti na šta nas hazreti Mevlana upućuje ovim stihovima. Međutim, i ovo što hazreti Poslanik, s. a. v. s., navodi za selo treba sagledati i u ovom doslovnom smislu. Vjerujte mi, razmišljao sam podosta kako ovome prići da se ne padne u zamku pa da se pomisli da je neko ko živi na selu prikraćen kao osoba. Imamo i primjer beduina, seljaka u Arabiji, o kojima govore tri ajeti-kerima. U jednom se kaže da su oni najžešćeg kufra i nifaka, licemjerstva. To je razumljivo jer oni ne poznaju granice koje je Allah Uzvišeni odredio, tamo nema škola, nema znanja, nema civilizacije. To je surov ambijent. Sljedeći ajet opisuje ih da su oni takvi da i ono što daju za din oni to smatraju nametom i da jedva čekaju da muslimane pogodi nesreća. Treći ajeti-kerim kaže da ima beduina koji vjeruju u Allaha i u Sudnji Dan i ono što se daju nadaju da će to biti sredstvo približavanja Allahu Uzvišenom. Ne smijemo ovo pogrešno razumjeti, ima neko ko je Poslaniku, s. a. v. s., blizak po krvi, a najljući mu je neprijatelj. Razmišljajući da ovu stvar ne bismo pogrešno shvatili, na um mi je pao ajeti-kerim koji bi nam ovo mogao pojasniti: “I Mi smo i prije tebe samo ljude slali, građane kojima smo objave objavljivali. Zar ovi ne putuju po svijetu, pa ne vide kako su skončali oni prije njih – a onaj svijet doista je bolji za one koji se budu Allaha bojali – zar se nećete opametiti?!” (Jusuf, 109) Znači, nijedan poslanik nije poslan a da je bio sa sela. Zašto je ovo ovako? Zbog grubosti koju nose sa sobom kao jednu jaku karakteristiku. U ajeti-kerimu se kaže: “Ti si Allahovom milošću blag prema njima. Da si bio osor i grub, sve bi ih rastjerao.” Dakle, i ovdje možemo vidjeti zašto dolazi upozorenje na boravak, ili biranje ambijenta za nekoga ko se još nije izgradio. Kada čovjek ode izgrađen, može otići gdje god hoće, na njega neće djelovati ambijent. A ko to nije učinio i nije imao doticaja sa školom kako bi prošao kroz taj odgoj, onda će pri njemu ostati surovost, ograničenost i vrsta ahmakluka. Međutim, sada ćemo vidjeti zašto je hazreti Mevlana sve ovo ispričao i da nam objasni šta je selo i šta hoće s tim da nam kaže.

“(...) Šta je selo? Šejh neprispio, koji se taklida i argumentiranja prihvatio. (...)” Šejh koji nije završio svoj put, koji je nepotpun, prihvatio se slijepog oponašanja i argumentiranja. To je taj seljak koji te zove na to svoje selo. Premda ti ove riječi izgledaju lijepo preko livada i ni'meta koji se nalaze u tom krajoliku, kako može tebi pomoći da završiš onaj koji nije završio taj put?! Taj se oslanja samo na slijepo oponašanje. Evo upozorenja, ako ti dođe neka uloga, a odgovorne dužnosti treba povjeravati onima koji su toga dostojni, pazi, čovječe, nemoj da te zavede želja za moći, položajem, pohvalama, da ti neko aplaudira, baš kao što je to onaj vladar iz prošlog dersa to želio.

Još bih jednu stvar ovdje uz ovaj bejt želio podvući. Allah najbolje zna, mi smo bili uz jednog posebnog Allahovog roba, sigurno, i u našoj Bosni, elhamdulillah, imali smo još takvih ljudi koje smo upoznali i vidjeli. Moramo Allahu Uzvišenom biti beskrajno zahvalni na tome. Zamislite da smo bili na nekim drugim izvorima gdje se drugačije uči, da smo bili na nekom beduinskom pristupu, s kandžijom u ruci, s toljagom. To možemo da vidimo, ljudi dolaze s takvih izvora. Oni uopće ne moraju biti pokvareni, ali su tako odgojeni i misle da je to vjera koja je stala u taj njegov findžan razumijevanja. Onda imamo ovakve sukobe među nama. Dakle, treba imati razumijevanja i za ovakve ljude, a zahvaljivati Gospodaru što mi nismo bili u toj poziciji. Imao sam, elhamdulillah, priliku vidjeti dosta islamskih zemalja. Ovdje govorim u svoje ime, a Allah najbolje zna šta je pravo. Mi smo ovdje imali susret s jednim prirodnim islamom, a ni prostor nas nije doveo u taj sukob koji su naša druga braća imala. Po tim osnovama na stotine je šavova puklo, sve su te veze toliko pokidane da ih je gotovo nemoguće spojiti. Vidjeli smo kada smo došli u kontakt s raznim školama koje su ovdje došle da nas podučavaju dinu do kakvih je sve sukoba došlo. Druga stvar, promatrajmo druge ljude koji su možda trenutno u krivu po pitanju mnogo čega što rade i probajmo ih razumjeti. Zamislite da smo mi rasli u tom halu i da nas je neko tako odgajao. Moramo ovdje biti malo širi i mnogo Gospodaru zahvaljivati na tome; jer, u ovom trenutku, na hiljade djece rađa se u raznim ambijentima gdje su prisiljeni prihvatiti to kao istinu što im se nudi. Zamislite porodicu, ima ih petnaestoro u kući, niko ne radi, fukaraluk ih stisnuo, ta djeca jedva čekaju da pobjegnu iz takvog ambijenta. I sada, pojavljuje se rješenje. Možda će se nekome pojaviti Allahov rob koji će ga zovnuti sebi i tu će se riješiti problemi, a možda će se pojaviti ovaj drugi, što čeka u zamci, ovaj “stari lisac”, pa će mu reći: “Ja ću ti reći kako ćeš se svega toga kutarisati”, pa ga odvesti na put lopovluka, ubistava itd. Možete misliti koliko se hiljada djece danas rađa u takvom halu. Ono jedva čeka da pobjegne iz tog svog fukaraluka, a ovo mu se doima kao rješenje. Ako ovako gledamo, lakše ćemo gledati i razumijevati ove preko puta nas, a na taj način ćemo biti i puno zahvalniji Allahu na ni'metima koje nam On daje i na tome što smo imali ovakvu priliku da vidimo prave Allahove robove.

“(...) Pred gradom – cjelovitom pameću, ova su osjetila poput magarca koji povezanih očiju mlinsko kolo okreće. (...)” Selo – nakis, nepotpuna pamet, a grad – cjelovita pamet. Sada možemo razumjeti šta nam to hazreti Mevlana priča kroz ovaj primjer. Osjetila su poput magarca koji povezanih očiju mlinsko kolo okreće. Eto, zato mi tako letimo na ove sofre igre koje su nam prostrte. “Zaista je dunjaluk igra i zabava”, kaže se u ajeti-kerimu. “(...) Ovo ostavi! Forme priče se prihvati! Pusti zrno bisera! Zrno pšenice zgrabi! Ako k biseru puta nema, smjesta pšenicu uzimaj! Ako tebi tamo nema puta, onda idi u ovom smjeru! (...)” Evo drugog ukora. Kao da nam hazreti Mevlana kaže: “Ostavi ovo što sam ti ispričao, vidim da ti to ne razumiješ! Zapamti ovu priču što sam ti ispričao, pusti zrno bisera jer nisi ti još za toga da izvučeš ovu maniju koju ti govorim. Zrno pšenice zgrabi, uzmi makar nešto. Ono se može posaditi i, ako Bog da, forma ove priče bit će pšenica koja će niknuti jedan dan.” “(...) Drži se zahira, makar što zahir krivudavo leti! Zahir će te na kraju k batinu privesti. (...)” Drži dobro ovu priču pa ćeš na takav način, ako Bog da, doći do onoga što je nevidljivo. Radi ono što znaš pa ćeš saznati i ono što ne znaš otkrit će ti se. Kako će se to desiti? U društvu s pravim Allahovim robovima. Ko je nakis, on bude upotpunjen, pa se upotpuni i ta pamet. Da nam ovo još dalje pojasni, hazreti Mevlana kaže ovako: “(...) Početak svakog čovjeka je suret (forma). Potom je duh, koji je ljepota sireta (karaktera). (...)” Prvo ćeš ovo vidjeti, a kasnije ćeš, ako zaroniš u sebe, imati susret s tim šta je Allah udahnuo u ovaj kalup, u ovu formu. “(...) Kako može prva faza svake voćke biti nešto drugo doli forma? Potom je lezzet, koji je njeno pravo značenje.” (...) Prvo vidiš formu kako izgleda voćka. Zatim slijedi trud da je ubereš, okusiš i pojedeš i onda slijedi susret s lezzetom koji ta voćka nosi. Forma priče kao plod stoji pred tobom. Ako Bog da, budeš li iskren u tome svemu, budeš li se okrenuo srcu i čistio ga, doći ćeš do ovog lezzeta. Feriduddin Attar na jednom mjestu kaže: “Pa kako mogu da okrenem Svoje Lice od onoga koji svoje srce čisti iskrenošću? Stoga ću ga uvesti u Svoje odaje tajne gdje će Milost Moja oprati njegovo neznanje.” Zato ne reci ni za koga, ma kakvoj školi i religiji pripadao, da je propao. Ako on iskrenošću čisti svoje srce, inšallah, ovo će mu se desiti i podučit će ga Allah Uzvišeni. Džaba ako sve znaš a nema iskrenosti u srcu. Nakon svega toga, osjetit ćeš lezzet svega toga, osjetit ćeš lezzet i ove priče koju nam je hazreti Mevlana ispričao. Allahu a'lem, ako bismo ovo na pravi način razumjeli, čini mi se da nam ništa više ne bi trebalo.

“(...) Najprije naprave veliki šator ili ga kupe, a onda Turka kao gosta dovedu. (...)” Napraviš prvo šator, a Turk je ovdje tvoj voljeni. Ako hoćeš nekoga počastiti, prvo mu pripremi mjesto gdje ćeš ga dočekati. Evo šatora, počistio si ga s “la ilahe ilallah”, tu je prvo negacija, čišćenje i dotjerivanje prostorije tvog srca, a onda ga Allah obuhvati i useli se u tako očišćenu kuću. “(...) Tvoj suret smatraj velikim šatorom, a tvoje značenje Turkom. Tvoje značenje smatraj mornarom, a suret lađom. (...)” Iz ovoga vidimo da ne smijemo zanemariti ni jedno ni drugo, jer sve ima svoj hak. Kako će mornar biti bez lađe, kako će se nositi ovaj duh bez kalupa?! Sve ima svoj hak i njega valja ispuniti i donijeti na svoje mjesto. Samo, pazi se dobro, kao što lađi treba voda, čuvaj se dobro da ta voda ne uđe u lađu. Ne dozvoli da tvoje srce bude šuplje prema stvarima koje će ga potopiti. Lađu svog imana dobro začepi voskom da te voda ovog tufana koji napolju vlada ne bi potopila. “(...) Radi Hakka, ovo prekini na tren (...)”, kaže sebi hazreti Mevlana “(...) da bi magarac gospodinovo zvono prodrmao (...)”, da bi gospodin krenuo na put, da bi hazreti Mevlana dalje nastavio tu priču.