Sedmični list “Stav” u dogovoru s aktuelnim mesnevihanom Hadži Hafizom Mehmedom Karahodžićem prenosi u nastavcima dersove iz “Mesnevije” održane u Mevlevijskom kulturnom centru na Jekovcu.

PRIREDIO: Šaban Gadžo

 

Treći svezak, bejtovi: 2281-2305/III (drugi dio)

 

Hajde, traži, jer osnova sreće jeste traženje.

Svaka širina u srcu je u skučenosti.

Hajde, traži! Šta traži? Velike ljude, jer osnova sreće jeste traženje; to je uvjet da dođeš do sreće. Svaka širina u srcu je u skučenosti, jer poslije tegobe doći će razgala; poslije tjeskobe doći će širina. Dekukija je sve vrijeme u traženju, pa sad shvatimo da nam ovo hz. Mevlana poručuje: Izađi na put! Moraš poduzeti to putovanje! Poput onog čovjeka koji iz Bagdada ide u Kairo da bi došao do tog blaga za koje on misli da se nalazi u Kairu, a nije svjestan da ga nosi u sebi. Ali kad dođe tamo, dobit će uputu da se vrati na svoju adresu, tj. sebi, pa će, ako Bog da, naći to što traži.

Dok sam razmišljao o ovom dersu, sve mi je kroz glavu prolazila priča (bajka) Snjeguljica i sedam patuljaka, pa onako kako sam je ja razumio, kako mi je nadolazilo njeno razumijevanje, da to sad podijelim s vama, uz ove bejtove. Svi znamo sadržaj bajke: Snjeguljica je rođena na dvoru, a onda, nakon što joj je majka umrla, dolazi tu maćeha, koja je zla osoba, izuzetno lijepa, ali zla. I ona ne može da otrpi da ima neko ljepši od nje. Kad je Snjeguljica izašla na bulug (punoljetstvo), maćehino čarobno ogledalce joj odgovara da ima ljepših osoba od nje. Ona nalazi nekog lovca s dvora i daje mu zadatak da Snjeguljicu odvede u šumu i da je ubije, a kao dokaz da je obavio zadatak, treba joj donijeti njeno srce da bi ga ona pojela. Lovac to ne može da učini i pušta Snjeguljicu da pobjegne. Ona dolazi u šumi do jedne kućice i unutra će upoznati tih sedam patuljaka. Oni će je pitati šta sve zna da radi – zna li to i to: šiti, kuhati, prati i tako... Ona kaže da zna. Ostat će kod njih baveći se kućnim poslovima, dok oni rade cijeli dan (odlaze u rudnik i vade drago kamenje i zlato), a onda navečer dolaze kući i provode vrijeme sa Snjeguljicom u jednom lijepom halu, upozoravajući je stalno da opasnost nije prošla jer: “maćeha će saznati da si ti ovdje, zato pazi i budi oprezna i ni po koju cijenu ne otvaraj vrata!” Desit će se da će maćeha, prerušena u staricu, doći sa zatrovanom jabukom. Snjeguljica će zagristi jabuku, bit će prevarena i zaspat će. Nakon izvjesnog vremena pojavit će se princ koji će njen lijes ponijeti prema svome dvorcu. Noseći ga, lijes će mu ispasti i pri tom udaru taj zalogaj koji nije prošao kroz jednjak Snjeguljicin bit će izbačen napolje. Ona će ponovo doći sebi; vraćaju se u dvorac i postaju muž i žena.

Pisac zna šta je htio da kaže s ovom pričom, a pogledajte kako je priča poredana. Hoću ovo da vam kažem, biiznillah: Znajmo dobro šta mi tražimo, a to je Bog, Jedan Jedini, koji druga nema. Ništa drugo se ne smije tu uplesti. Ako to tako, čovječe, zaista činiš, onda nek znaš da će sve, bilo to priča, bila ružna ili lijepa pojava, tebi nositi poruku. Evo vidite, iz lijepog staništa izlazi na bulug; do tad je kraljica najljepša, ali kad Snjeguljica dolazi do svog buluga (punoljetstva), mislim u duhovnom smislu, onda se pojavljuje istinska ljepota. A ta ljepota je takva ljepota koja daleko, daleko nadmašuje ovu fizičku ljepotu. Ko to ne razumije? Kvarnjaci. Šta oni rade? Traže srce one druge strane, da likvidiraju tu osobu, nadajući se da će srcem, koje kad zadobiju, i oni zadobiti tu ljepotu koju ima ova druga strana. I pogledajte kroz historiju i danas – uvijek je to bilo prisutno. U ovom smislu gledajmo srce, srce kao istinsko oko, koje stvari vidi onakve kakve one jesu. I ona, maćeha, želi krađom, likvidacijom doći do toga. To je nemoguće. Mi moramo živjeti životom uzornim, koji je u skladu s onim što od nas traže Gospodar i poslanici da bismo onda bili spremni da otkrijemo ovu dimenziju koju mi već imamo u sebi. Jer priča kaže: i ona je lijepa, ova kraljica-maćeha, ali budi se kod nje zavist i dovodi do ovoga. Sad Snjeguljica odlazi iz te kuće. Zamislimo da je ostala u tom ambijentu, ona nikada ne bi otkrila ovu tajnu koju će otkriti kad je morala izaći na ovaj put. Da Dekukija nije bio od onih koji idu, sve vrijeme tražeći da se susretne s tim ljudima kako bi ih našao, zar bi ih mogao pronaći?! I Snjeguljicu taj put dovodi do jedne kućice malih ljudi. Pogledajmo ovdje šta se dešava: ona je rasla (ovo je sad put tvog rasta i onda sve okolo ti može izgledati malo), ali rasla je u pravom smislu, u duhovnom smislu, tj. postajala je sve manja u svojim očima. I ni jednog trenutka nije rekla ovo su mali ljudi. Nego, naprotiv! Kad je oni pitaju (sad su oni u ulozi ove sedmorice učitelja koji će je naučiti životu): Znaš li to, znaš li ovo, znaš li prati, čistiti, šiti, kuhati... Vidite, odmah se traži da pristaneš na hizmet; na ovom putu ne može drukčije. Ona kaže da sve to zna. E onda, ostani tu, i upozoravaju je: saznat će ona druga dimenzija za tebe, jer čovjek se neće sve do son-nefesa, dok posljednji nefes ne izađe iz njega, osloboditi napada ove zle strane. I eto, ta zla strana je posjećuje u neka doba, s jabukom, koju ona donosi iz dvora. Kušajući tu jabuku, pada u san. Eto, to je taj san gafleta jednog, jedne vrste gafleta. Da spomenemo hadisi-šerif: Ljudi spavaju, kad umru, probude se. E sad, treba da se pojavi jedna osoba u vidu princa, koja će te ponijeti natrag, u taj dvorac. Pri tom povratku dolazi do ispadanja otrovnog zalogaja od udara, (a na ovom putu ti udarci su dertovi, a to su najbolji nimeti) izbacuje se taj otrov iz usta i čovjek se odmah budi, odmah mu biva potpuno jasno. I pogledajte sada: iz dvora, iz Raja, čovjek izlazi; prolazi sve ovo što treba da prođe na pravi način, da bi se ponovo u dvor vratio. Adem, a. s., izlazi iz vrtova džennetskih, iz džennetskih perivoja, prolazi sve tegobe na ovome niskom svijetu; kroz šta je sve morao proći (kroz šta mi sve moramo da prođemo) da bi se ponovo vratio odakle je krenuo, ali sada dolazi sa spoznajom koju nije mogao imati dok nije bio istjeran iz tog staništa. Da kažemo, ponuđena mu je tu jabuka, pojeo je tu jabuku – i to je taj trenutak jednog sna, ali onda kad nastupi ovakvo buđenje (to je buđenje s jednim posebnim kvalitetom). I vidite kako nam je ova priča oslikala cijeli taj put, kako on treba da izgleda, ali vidimo tu osobu na bulugu (punoljetstvu), dakle, kompletnu, čestitu, poštenu. Čovjek mora raditi na tome da se zaista obistini kao takav. E onda će i ove ostale stvari da se ovako hairli poredaju. Svi znamo ovu priču, pa nek je svak, onako, na svoj način analizira. Još nešto da spomenemo: ovih sedmorica, koji je podučavaju, oni se bave rudnikom, dubinom – kopaju zlato i drago kamenje. Pa to je ono šta nam ti ljudi jedino i nude – istinsku vrijednost.

Pripravan u odnosu na sve ovosvjetske poslove:

Gdje je, gdje je? – dušom gòvori kao gugutka.

Znači, budi pripravan da sve one obaveze koje treba da uradiš na ovom svijetu i uradiš, a pritom govoreći: Gdje je, gdje je? – dušom govori kao gugutka, jer ovo ku-ku, kao što grlica govori, to perzijski znači gdje je, gdje je taj izvor. Ali bez ovoga iskoraka, to nećeš moći otkriti pri sebi, jer pogledajte, kad si došao na ovaj svijet, dobio si ime, nisi ga ti sebi izabrao; sad, kako vrijeme teče, postaješ dječak, pa postaješ momak, pa si završio školu, završio si fakultet; pa si postao muž, pa babo, pa... Vidite, sve titule, jedna za drugom; pa, možda, postaneš profesor, hafiz, akademik, i sve ovo što ti je dato, ali – nisi ti to, čovječe. Sve je to jorgan po jorgan da ti pokrije onu tvoju suštinsku zbilju, onu ljepotu, onaj nur koji ti nosiš u sebi. Da se opet prisjetimo one poruke hz. Mevlanine kad kaže: Ti si Jusuf! Izađi iz bunara i pokaži to lijepo lice! Evo šta nam zaklanja to lice. Jer, ja se poistovjećujem s tim i mislim da sam to ja; onda me ambijent počne zvati, a ja se počnem truditi da potvrdim to kako me svijet oslovljava i izgubi se ovo blago, i onda ja bivam prosjak, koji ide od vrata do vrata, kako kaže hz. Mevlana, i traži koricu hljeba, a na glavi cijeli sepet lijepih kifli i hljeba nosi. Ili, jadni prosjak koji nosi zlatnu činiju u ruci i od vrata do vrata ide, i džaba, dokle god ne sazna šta nosi u ruci, on će ostati prosjakom, a to što traži tako je blizu i uz njega stoji. Samo te ovaj put, gdje ćeš to sve ostaviti iza sebe, dovodi u situaciju da otkriješ ovu dimenziju koja je pri tebi.

Dobro pogledaj u ovo, o, zastrti:

da je Hakk dovu vezao za estedžib!

Ovom riječi estedžib upućuje na ajeti-kerime: Ud ūnī estedžib lekum! – Zovite Me, Ja ću vam se odazvati! (Gafir, 60) I sad kaže: Dobro pogledaj u ovo, o, zastrti: da je Hakk dovu vezao za estedžib, za odziv. Dakle, odazvat ću se vašoj dovi – uslišat ću je!

I posljednji bejt:

U koga god je srce očišćeno od slabosti,

ta njegova dova stiže do Zuldželala.

U koga je srce očišćeno od bolesti mahana, njegova dova stiže do Zuldželala, do Veličanstvenog, do Allaha Veličanstvenog, pa potrudi se da očistiš svoje srce. I da na kraju ovo rezimiramo kroz jedan savremeni događaj, da imamo pred očima ovaj put.

Navodi se iskustvo Mirze Ibrahima, a to se nedavno desilo u prošlom stoljeću. Ta jedna osoba po imenu Mirza Ibrahim bila je neobična. Imao je čudne stvari uza se koje su mu se dešavale, a bio je tragalac na putu Gospodaru svome. I prošao je dosta učitelja, proveo vrijeme s njima, međutim, ostao je neispunjen, nije našao smiraj. I sad dolazi u Kufu kod jednog tada poznatog Božijeg čovjeka Kazima i prilazi mu dok ovaj ide iz kufske džamije prema jednoj drugoj, Sahle džamiji, gdje je često odlazio i u zadnjim danima svoga života puno vremena tu provodio. I sad dok idu, Mirza ga pita: Da li biste me prihvatili da budem vaš učenik? Kazim ga ispituje razne stvari dok idu prema ovoj džamiji, i onda, na kraju ga pita: A šta ti je zanimanje, čime se baviš? On odgovara da se ne bavi ničim. Kako to? pita ga Kazim. Pa, kaže, Gospodar mi je nešto dao, samo trebam poželjeti i to dobijem. Evo, pogledaj, sad će riba iz vode iskočiti pred nas! I kako je to rekao, riba je iskočila pred njih. Ovaj mu čovjek na to ništa nije rekao, nastavio je dalje ići da bi mu pri kraju rekao: Ako želiš biti moj učenik, da mene pratiš, onda ćeš morati da radiš, da nađeš posao, jer to islam traži od tebe. On je pristao na to, ali čim je počeo da radi, nema više ovoga odziva; nema više onog: kad poželi ribu da riba iskoči, kad poželi hljeb da dođe hljeb, nema više toga. Šta se ovdje desilo? Pošto je zaista želio da se obistini na putu tevhida, Gospodar mu je oduzeo ovakvu jednu neobičnost, koja je, onako, privlačna kad je mi čujemo i vjerovatno bi mnogi poželjeli da to imaju. A tevhid znači biti u prvom redu Božiji rob. Vidimo za Allahova Poslanika, s. a. v. s., prvo se kaže abduhu (Božiji rob), a onda ve resuluhu (Božiji Poslanik). Najveća titula koju čovjek može da ima to je da bude Božiji rob. A šta to znači? Znači da više nema kod tebe prostora za ovo: ja želim to ili ovo... Nego, sad ti živiš takav hal: šta hoće Allah Uzvišeni i Njegov Poslanik, to i ti želiš, i onda se te stvari povlače iz tvog života, kao što su se povukle od ovog Mirze Ibrahima, a koje su ga sve vrijeme samo zbunjivale, zbog čega nije ni mogao da nađe smiraj. U ajeti-kerimu je rečeno: Nisam stvorio ni ljude ni džine osim da mi robuju (Ez-Zarijat, 56). Tek tada će čovjek biti istinski slobodan. Jer sve ima tendenciju da te porobi, pa uspiješ li da se sačuvaš od toga i da se potvrdiš kao Božiji rob, e onda si zaokružio stvar onako kako treba.

Neka nam ova priča (istinit događaj) bude jedan orijentir kako dalje u ovome traganju da se ponašamo, pa ako tražimo tog čovjeka i ku-ku govorimo, zbog čega to radimo: je li to radimo da bismo se hvalili kako smo u društvu velikih Allahovih robova, kako imamo nekakve posebne povlastice itd.? Sve je to propalo odmah ako se bilo šta ovdje umetne između toga da si krenuo Jedinog Boga Uzvišenog da nađeš, sve ostalo je ništavno. Dakle, napravimo taj iskorak – krenimo na ovaj put i ostavimo sve ovo što nam je nalijepljeno, a što mi suštinski nismo, da bismo otkrili ono što jesmo. Pa će nam biti jasno zašto nam se poručuje: Ko spozna sebe, spoznao je svog Gospodara. I koja je to kategorija ljudi koji ne žele ništa drugo osim ono što Allah hoće? Zato Hidr, a. s., i kaže Musau, a. s., kad mu je sve to završio i pokazao, a potom pojasnio: O, Musa, pa nije ovo posljedica mog rasuđivanja (nije se ovo po mojoj hoći dešavalo i nije to ono što sam ja htio), ovo je emr od Boga. Dakle, iza ovoga stoji Hakk Uzvišeni – ovo je Božije djelo, nije moje!

 

In-ne nedž-mes tu-ne rem-les tu-ne hab

Vah-ji hak-vallahu a-lem bis-savab!

El-Fatiha!

 

Drugi dio 55. dersa iz trećeg sveska Mesnevije, koji je hadži hafiz Mehmed Karahodžić održao 30. 6. 2021. u Mevlevijskom kulturnom centru – Jekovac.