Azad Cudi (vojničko ime), ubio je na desetine pripadnika takozvane Islamske države i kaže da "postoje stvari koje ne mogu izgovoriti naglas i koje ću ponijeti sa sobom u grob"
Između septembra 2014. i januara 2015. vođena je bitka u gradu Kobani. Samo 2.000 kurdskih boraca uspjelo se suprotstaviti više od 10.000 terorista takozvane Islamske države (IS) i zaustaviti njihovo napredovanje. Bio je to sukob koji su neki usporedili sa opsadom Staljingrada. Šest mjeseci kasnije, prisutnost Daesha u toj regiji Rojava, u sjevernoj Siriji, bila je nikakva. Ta pobjeda, potpomognuta savezničkom avijacijom, označila je početak kraja takozvanog halifata.
Azad Cudi (Iran, 1983.) bio je jedan od tvoraca tog trijumfa. Pod tim ratnim imenom nedavno je objavio knjigu „Moj život snajperiste u borbi protiv Islamske države“. Danas živi u jednoj zapadnoj evropskoj zemlji i anonimno odgovara na pitanja novinara kako bi promovirao svoju knjigu.
Kaže da se sjeća prvog čovjeka kojeg je ubio. „Slika tog čovjeka koji se od udarca okrenuo i pao na tlo ostala mi je u sjećanju i iznova se javljala u mislima. Konstantno. Različitim brzinama. Bio sam nekontroliran. Još uvijek mi je svježe u sjećanju. Kasnije će doći mnogi drugi, ali prvi je ostavio jako jak trag, bilo ga je stvarno teško probaviti. Onda se malo otresete, razmislite o zločinima koje Daesh čini i shvatite da ste na pravoj strani historije. Oni su ubice, silovatelji. Imali smo sva prava da se branimo, oni ne bi smjeli biti tamo.“
Zločini o kojima govori Azad detaljno su prikazani u knjizi. Govori o odraslim muškarcima koji doslovno peku ratne zarobljenike na vatri i prodaju žene u seksualno ropstvo s ceduljama pričvršćenim za vrat u kojima se navodi njihovo mjesto porijekla. Jazidi su bili najčešće žrtve grupnih silovanja koji su bili gotovo rutina. Bebe rođene nakon silovanja zakopavane su žive sa majkama "kako bi se uštedjelo na municiji".
Kaže da je smirenost neophodna osobina za snajperistu. “Potrebna je velika disciplina da se ostane miran tako dugo i kontrolira i najmanji pokret. To je kombinacija različitih kvaliteta, kao što su nezavisnost, strpljenje, proračunatost i metodičnost, analitičnost. Naravno i ciljanje, ali ne mora biti spektakularno. Važnije je imati potrebnu ravnotežu i samopouzdanje. Koncentracija mora biti ogromna, srce mora biti usporeno, s nekoliko otkucaja. Morate osjetiti svoj dah, a ne slušati ga. Ako se pomakneš, ubiju te. Otkrivate svoju lokaciju. Ili promašiš metu."
Njegova ppoduka koju je prošao sa još četiri suborca trajala je jedva 21 dan. „Bili smo ograničeni jer je situacija na frontu i nedostatak municije i vremena onemogućavala bilo šta drugo. Upućivali su nas u ono najosnovnije, a ostala znanja sticali smo na frontu, u hodu. Učinili smo što smo mogli. U svakom slučaju, osnove o tome što znači biti strijelac mogu se naučiti za sat vremena. Teorija je vrlo jednostavna. To je kao da objašnjavam kako se igra fudbal, mogu vam reći za nekoliko minuta. Druga stvar je da će vam trebati cijeli život da uvježbate svoje tijelo i um da to postanete.“
Ovaj mladi Iranac kurdskog porijekla ne želi govoriti o brojevima ubijenih neprijatelja. "Razumijem da novinare to zanima ali brojke nikad nisu tačne. Mnogo puta ne znate je li osoba umrla ili je operirana i oporavila se od ozljeda. Drugi put je možda pobjegao jer se pomaknuo nakon hica. Sve je to otprilike. Ali vjerovatno je riječ o nekoliko desetina ubijenih."
Od tada je prošlo više od osam godina, a Azad Cudi se još uvijek oporavlja. Kaže da mu terapija nije bila potrebna jer ima dobre i mudre prijatelje. Ali krivnja je uvijek tu, u pozadini. „Ima stvari koje se ne mogu ni izgovoriti naglas i koje ću ponijeti sa sobom u grob, a da ih nisam uspio razumjeti. Naravno da se plaća cijena za ono što se radi. To su duboki ožiljci koje ću nositi u svojoj duši. Uvijek postoji krivnja. A ko kaže da ne postoji, taj nije bio u ratu i nije nikoga ubio. Ljudski je to osjetiti, druga je stvar kako se snalaziš”.
Na kraju razgovora nameće se pitanje kako se vratiti u „normalan“ život, u razumnu rutinu. Je li moguće ili su ožiljci preduboki? „Mislim da je moja prošlost snajperiste dovela do promjena u mnogim dimenzijama, možda je ono što sam najviše primijetio bila pažnja koju sada posvećujem najjednostavnijim stvarima. Uključujući i poštovanje prema životu. Također sam postao neko ko razmišlja i analizira velikom brzinom. Fokusiram se snažno i brzo. Iste vještine su me učinile dobrim strijelcem.“
Na pitanje bi li mogao sve to što je radio ponoviti, Azad odgovara: „Nemam odgovor na to pitanje.“
