Lilaj, ninaj... – ponegdje još pročitamo. Onomatopeja sjećanja niže slike radosti, ljubavi, spokoja, ali i bola. Lilaj, ninaj zaokruživalo je svijet od kojeg je sve nastajalo – svijet majke i djeteta. Drveni pokretni krevetić bešika-kolijevka jeste prvi element namještaja s kojim se dijete susreće. U kolijevci novorođenče počinje učiti i shvatati. Zato je često metafora početka i nastanka novog života i razlog za uvriježene sintagme kolijevka civilizacije, kolijevka države, kolijevka naroda, kolijevka tradicije...

S druge strane, u društvima (poput našeg) u kojima je usmena književnost imala posebno mjesto “uspavanke su tanka, početna nit kojom, stidljivo, ali samosvjesno i neposredno, ovaj narod iskazuje svoje osjećanje svijeta.” Tako je književnica Jasmina Musabegović opisala stihove koji su se pjevušili oko bešike u prvoj antologiji bošnjačkih uspavanki pod naslovom Bošnjačke uspavanke, u kojoj su 1997. godine, nakon kraćeg uvodnog ogleda Zašto uspavanke?, objavljene dvadeset i dvije pjesme. U svakoj se od njih mati uz bešiku raduje i jada, predajući vlastito, ali i sjećanje svijeta djetetu. U čuvenoj je baladi Hasanaginica svoju tragičnost ispovjedila upravo nad bešikom. A u ekraniziranoj drami prvo sjećanje na Hasanagicu jeste upravo slika žene nad kolijevkom. Uz bešiku je bila snažna vjera u moć riječi protkanih ljubavlju. Zato su one upućene djetetu sadržavale želje za dobro zdravlje i sretnu budućnost.

 

PRENOSIVI SVJETOVI

Etnologinja Svetlana Bajić objašnjava da je bešika bila nešto što se nasljeđivalo i čuvalo u kući. Bila je namještaj u kojem su se odgajale generacije. Unazad dvije-tri decenije bio je to komad namještaja koji je svako želio imati. Stoga su izrađivane kvalitetne, nikada nabrzinu, s mnogo ljubavi i pažnje. Nekad su je izrađivali majstori dunđeri ili stolari. Podsjetila je da ovdje majstori do dolaska Austro-Ugarske nisu bili specijalizirani, pa ni stolari. Predmeti koji su zahtijevali posebno znanje i vještine prilikom izrade uvozili su se uglavnom, a sve ostalo pravili su talentirani ljudi koji su za to imali smisla. U selima je uvijek postojao neki dunđer‑majstor za sve, koji je imao talenta više od ostalih mještana. Bešike su rađene kvalitetno, uglavnom od bukovog drveta. One druge, koje su bile od sedefa, uvezene su s Istoka i one su bile uglavnom u vlasništvu imućnih osoba. Ovdašnje bešike mogle su biti u najboljem slučaju izrezbarene ili ofarbane. Ukrasi na njima ovisili su o vjerskoj pripadnosti ukućana.

“Znalo se reći: 'Tu je moj dedo spavao'. Znači, nasljeđivale su se i zato nikada nisu bile samo sklepane. Djeca su uvijek bila radost u kući – da li je bilo prvo ili posljednje, uvijek se govorilo da je to nafaka, zato je i izrada bešike bila važna ”, kaže Bajić.

Bešika kakvu danas poznajemo počela se razvijati u dvanaestom stoljeću. Podaci o najstarijoj na Balkanu kazuju da je nađena na arheološkom nalazištu Fatos kod Kosovske Mitrovice. Riječ je o kolijevci načinjenoj od kamena, koja je prema procjeni stručnjaka nastala oko 4.500 godina prije nove ere. Pretpostavlja se da su se još u neolitu počele koristiti kolijevke načinjene od terakote, drvenog luba ili koritasto izrađenog debla. U srednjem su vijeku kolijevke korištene uglavnom među vlastelom. Stručnjaci upotrebu čvrstih drvenih bešika na Balkanu vezuju za petnaesto stoljeće. Etnologinja Astrida Bugarski u Glasniku Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini (Sarajevo, 2000. godine) piše da prvi oblik pokretnog drvenog namještaja specijalno oblikovanog za ležanje kod nas predstavlja bešika. “Ovakva dječija postelja individualnog karaktera bila je rasprostranjena u svim ruralnim sredinama Bosne i Hercegovine. Prema potrebi dijete se u kolijevci prenosilo iz prostorije u prostoriju, iz kuće u pomoćnu stambenu zgradu odnosilo se na njivu”, zapisala je Bugarski. Opisala je da je početkom dvadesetog stoljeća ovaj po dimenzijama neveliki komad namještaja najčešće bio koritastog oblika. Takav je u sjećanju svih naših savremenika: do Drugog svjetskog rata osamdeset posto stanovništva na Balkanu bilo je ruralno i živjelo je od poljoprivrede i stočarstva. Stoga, oblik i težina bešike nisu slučajni – morala je biti jednostavno prenosiva jer ju je majka nosila sa sobom dok bi radila u njivi ili bašči.

Etnologinja Bajić kaže: “Pošto su žene u selu bile angažovane u polju i radile u baštama ona je bešiku nosila sa sobom. A uz bešiku / kolijevku nalazio se cijeli jedan mali svijet. Nije to bila samo slamarica na kojoj je dijete spavalo. Nekada su bili dušeci i jastuci od lana ili konoplje, pa pelene za bebe. Smatralo se uvijek da beba može da bude ureknuta – to je naše narodno. Bez obzira što su to sve religije oficijelne zabranjivale, narod je imao svoje male običaje. U savremenom dobu vidjet ćete male djevojčice male bebe da imaju mašalu na kapici.”

Prije više od jednog stoljeća Antun Hangi u knjizi Život i običaji muslimana u Bosni i Hercegovini – narodne pjesme iz Bosne napisao je da su sve bešike kod bosanskih muslimana iste te da se ne može po njima vidjeti “je li se u njima odljuljao kakav beg ili fukara.” Dalje piše: “Na dno bešike metnu nešto sijena ili slame, a preko toga prostru obično bijelu prostiraču. Dijete povaljuje u bešiku koji jak i zdrav insan u rodu, da bi dijete bilo jako i zdravo kao što je on. Kada je dijete u bešiku povalio, daje mu gurabiju, kolač i ječermu, a meće kraj njega i jaje, da bude puno i okruglo kao jaje. Kada dijete povale u bešiku, spomenu ukućani glasno Boga i uče nekoja sura, poglavlja iz Kur’ana, da bi mu sretno bilo.”

KULTURNI KRUGOVI

Etnologinja Bajić pojašnjava da su bosanske bešike, ali i sandžačke, bile niske i imale prečku‑držač za lakše prenošenje. Time je, zaključuje Bajić, bešika još jedno svjedočanstvo postojanja kulturnog kruga. Bešike iz Sandžaka, koji je danas dio Srbije, nalaze se u bosanskohercegovačkom kulturološkom krugu: niske bešike kakvih ima u Sandžaku i u Bosni drugačije su od onih visokih, karakterističnih za Srbiju.

Pošto je na selu bilo zastupljeno drvorezbarstvo, nerijetko su bile ukrašene upravo drvorezom. “Uvijek su ti očevi htjeli ukrasiti bešiku s nekim urezima”, kazala je etnologinja Bajić, koja smatra da je vještina primijenjivana na kolijevkama pretača glasovitog drvorezbarstva iz Konjica.

U Predgovoru svoje knjige San u bešu, uroci pod bešu Nirha Efendić (doktorirala je na usmenoj književnosti) piše da “motivi koje susrećemo u uspavankama općenito ne podrazumijevaju širok raspon, ali ipak iznenađuju raznolikošću. Često se nailazi na motiv ukrašene bešike: Spavaj sine u džidžali beši, beša ti se na moru kovala... Ukrašena bešika treba da skrene urok sa djeteta, što je opet posljedica uvriježenog narodnog vjerovanja da pojedinca, pa prema tome i čedo u bešici, mogu pogubno pogoditi pogled, riječ, želja ili urokljivi predmet koji ga dotakne: San u bešu, a urok pod bešu... Česti su motivi ruže – đula, rumenih obraza – simbola ljepote i zdravlja: Majka sina u ruži rodila, ružica mu rumenilo dala...”

Nirha Efendić navodi i primjer definiranja uspavanke iz Rečnika književnih termina, koju potpisuje Hatidža Krnjević. U natuknici Uspavanka, ona je opisana kao drevna pjesma lirskog karaktera poznata u svjetskoj usmenoj i pisanoj književnosti... Stoji da je uspavanka sačuvala arhaično vjerovanje u moć magije riječi.

Način života uvjetovao je i promijenio izgled i ovog predmeta u namještaju. Bešika, ona koje su majke nosile na posao, mali prostori u kojem je bio cijeli dječiji svijet, nezamisliva je u našoj svakodnevici. Činjenica je da u praksi danas vrlo rijetko možemo u nekom domaćinstvu naći bešike. Rijetko ćemo čuti i pjesmu – maštovitu uspavanku.

U Zemaljskom muzeju u Sarajevu sačuvana je velika kolekcija kolijevki-bešika. Riječ je o eksponatima koje su ljubitelji starina bili u prilici vidjeti u okviru izložbi tekstila i namještaja. Bešike se može naći i na drugim mjestima kao eksponati, ali ne i kao dio neke veće kolekcije. U navedenoj antologiji uspavanke književnica Jasmina Musabegović nestanak uspavanke opisuje riječima koje ne možemo odvojiti od priče o bešikama: “Vehnula je, malo pomalo, ta domaća riječ, i ta melodija, isto tako domaća i prisna, kućevna, kao i sve drugo što smo ponijeli u svijet, prelazeći toprak.”