Svaki hairli posao lijepo je započeti riječima “bismillah ir-rahman ir-rahim”, tako su nas učili naši stari. Originalan prijevod bio bi “s imenom Allaha Milostivog Samilosnog”, mada ove riječi neko tumači i kao “U ime Allaha...”. Valjda je to u skladu s onim kako ko sebe vidi.

Kod nas u Bosni, a i širom svijeta, postoji običaj da ljudi iznad vrata u svojim domovima postavljaju slike s tim natpisom na arapskom jeziku. Svakako, ima i onih koji to zabranjuju. Neko postavi levhu s bismillom zato što se nada povećanju bereketa, neko vjeruje da će time biti zaštićen od zlih sila, a neko ju drži jednostavno zbog običaja. Ima ih i koji ju postave kao podsjetnik da ne zaborave proučiti bismillu u svim prilikama. Moja je ideja da ovim pokušam zainteresirati što više ljudi za učenje starih zanata koji činjenično nestaju.

Kazandžijski zanat, onakav kakvog ga mi danas slabo poznajemo, sastoji se od desetak različitih pravaca koji su, ustvari, zanati za sebe.

Tehnika koju ću vam danas pokušati približiti zove se cizliranje. Za ovu tehniku umjetničke obrade metala potrebno je malo alata i pribora – edžene, katma, perdžel, čekić i musinan.

Edžene je neka vrsta malog zaobljenog majzla, a služi nam za utiskivanje, tj. iscrtavanje linija u metalu.

Katma je sličan alat edženetu, s tim što mu je vrh uglavnom ravan, širok nekoliko milimetara sa zaoštrenim ćoškovima, dok mu je udarna površina gusto prekrivena rupicama. Koristi se, uglavnom, za matiranje površine.

Perdžel je šestar kojem su oba kraka metalna i naoštrena. Uglavnom na sebi ima i graničnik koji sprečava pomicanje prilikom crtanja. Pojedini majstori perdžel nazivaju i cirkler jer je to, barem je tako uvriježeno, moderniji naziv. Valja podsjetiti da je njemačka terminologija usvojena prilikom pada Bosne pod Austro-Ugarsku.

Musinan je vrsta metalnog nakovnja koji ispod masivne metalne ploče ima špic za zabijanje u balvan. Veliki drveni balvan, osim što služi za sjedenje prilikom rada, služi i za apsorbiranje vibracija koje se proizvode prilikom udaranja alatima o musinan.

Većina naziva alata i pribora ima korijen u osmanskom turskom jeziku iako postoje i oni koji su mnogo stariji jer je vještina umjetničke obrade metala na ovim prostorima prisutna više hiljada godina. No nećemo ovaj put o historiji, kao što nećemo ni o religijskim i filozofskim pitanjima.

Najprije ćemo odrezati bakrenu ploču dimenzija 50 x 18 cm debljine 0,5 mm. Grafitnom olovkom označit ćemo sredinu, povući dijagonale i krenuti s dizajniranjem naše levhe.

Ako već nismo skinuli s interneta neku konkretnu jaziju ili urnek od nekog poznatog kaligrafa koji bismo mogli prenijeti na bakar preko indigo ili karbon-papira, za početak napravimo valoviti šablon od papira koji odgovara jednoj četvrtini površine. Taj isti šablon precrtamo na sva četiri označena polja i u sredini svega toga ispišemo arapski tekst. Prilikom iscrtavanja okolice, koja se, inače, u zanatu naziva ćenar, koristimo perdžel da bi nam loza, tj. floralni ornament u formi arabeske, bila simetrična.

Kada smo završili s crtanjem i pisanjem, uzimamo edžene i laganim udarcima čekića utiskujemo kratke linije koje prate one nacrtane. Edžene držimo blago stisnuto između palca i kažiprsta, srednjeg prsta i prstenjaka, a mali prst mora biti totalno nezavisan od ostatka šake i koristimo ga kao oslonac na podlogu. U isto vrijeme njime čuvamo materijal da se ne miče. Isto je i s katmom. Ako previše stišćemo prstima alatić, uglavnom se dešava da nam prsti utrnu, a ako tako nastavimo, nisu isključene i neke ozbiljnije upale živaca na ruci, pa čak i na leđima.

Kada završimo sve nacrtane detalje, uzmemo katmu i popunimo, tj. matiramo pozadinu oko lože da bismo dobili kontrast.

Podlogu iza harfova popunjavamo laganim udarcima oštrom stranom čekića da bismo dobili drugačiji i interesantniji efekt.

Kada u potpunosti završimo obradu prednje strane, laganim udarcima čekića poravnamo kompletan komad jer se već zbog broja udaraca poprilično iskrivio. Zatim okrenemo drugu stranu komada i nastavimo edženetom udarati detalje koje želimo istaknuti na prednjoj strani. Bitno je naglasiti da materijal mora biti sve vrijeme čvrsto naslonjen na željeznu površinu da ne bi došlo do pretjerane deformacije materijala i do eventualnog pucanja.

Nakon što smo završili s obradom detalja, uzimamo crnu akrilnu boju, premažemo kompletnu prednju stranu i obrišemo ispupčene detalje pamučnom krpom. To nam daje finalni kontrast i neku vrstu zaštite od eventualnog brzog oksidiranja i neravnomjernog mijenjanja boje.

Možete levhu dodatno zaštititi bezbojnim lakom, to će je neko vrijeme čuvati od oksidacije iako u svojoj radionici više volim ostaviti bez laka jer su jako ružna iskustva s restauracijom starih bakrenih predmeta. Nerijetko sam svjedok dunđeraja s lakiranjem koji otežava i čišćenje, i letovanje, i tretiranje bilo kakvim kiselinama. Nije loša opcija prešpricati je lakom za kosu, to je prilično dobra zaštita od vlage i dodira, a ako se desi da ipak oksidira, nije ga teško skinuti.

Istu ovu tehniku možete koristiti za izradu bilo koje vrste natpisa, slike ili ornamenta.