Život ima neku vrijednost samo tamo gdje mu je svrha nešto dostojno 

/Hegel/ 

Suvremeni čovjek ubačen je u dramu koju karakteriziraju neizvjesnosti, svakojaka iskušenja, često i porazi što se kriju iza prividnih uspjeha. U borbi za stvaranje novih, integralnijih sloboda i novih odnosa u svijetu on se sukobljava s porastom totalitarnosti tehnički razvijenih sustava, emocionalne izolacije, anksioznosti, kakve sve ne napetosti u interpersonalnim odnosima, nesigurnosti, osjećanja nemoći, potiskivanja... On živi u eri diskusije kao društvene hijerarhije, moralnog nespokojstva u politici, ekonomiji, obitelji, bogomolji; u eri spektakularnih samoubojstava, ogoljavanja, prapočetne praznine nakon pokušaja da se suprotstavi kaosu svijeta – u toj modernoj pokleknutosti najuspjelije je očajno neuspijevanje! – u eri superepohalnih promjena koje nas vode, ako ne u neku svjetsku demokraciju, pravo u kataklizmu; u eri formiranja moćnih proizvodnih snaga i novih ljudskih potreba, težnje za održanjem starih socijalnih institucija, buđenja suprotnosti u društvu; u eri sukoba stare i nove civilizacije, dehumaniziranog rada, otuđenog upravljanja, svojine i zloupotrebe tehnike, zastarjelih oblika socijalne organizacije, siromaštva, društvene moći birokracije, opće krize i nestalnosti društvenih vrijednosti kao izraz krize ideologije i morala, socijalnog diferenciranja, slabljenja kolektivne svijesti, težnji, vrijednosti; jednom riječi, u eri ljudske neosjetljivosti na jednoj strani i bolesne preosjetljivosti. 

Razdražen i slavohlepan čovjek živi svoju dramu koja nije samo ideološkog, mitološkog, ekonomističkog i humanističkog, već animalnog, obezljuđenog, otuđenog, antiljudskog sadržaja. Birokratske i menedžerske tendencije poremetile su ustaljeni princip stvarnosti u kojoj je egzistirala kakva-takva snošljivost. Moralna hipokrizija umnosti dovela je do ogromnog kulturnog rascjepa. Moralno indiferentni i intelektualno lijeni bježe u metafizički eskapizam. Bogomdane umišljene veličine nojevski tupoumno uživaju u zabavljačkoj, navijačkoj, natjecateljskoj, kladilačkoj, antiumjetničkoj kulturi. 

Gdje je granica između masovne i elitne kulture, zna li tko? Kako se ta granica ustanovljuje? Je li umjetnik kadar da iscrpi tako složenu društvenu stvarnost? 

Raspeta između tehnike i duha, moderna umjetnost nije u stanju sačiniti intelektualnu zajednicu svijeta. Prepušten sam sebi, umjetnik tone u ponore besmisla. 

Kako pronaći sebe i svoje društvo oploditi humanošću u carstvu bilijuntine milimetra, kako savladati sablasni svijet neodredivosti, virusa, gigantskih molekula i atoma, antibiotika i vitamina od umjetnih tvari, novoosvojene vladavine čovjeka nad materijom, apokaliptičkih greblja radioaktivnih otpadaka, sunčevih generatora i motora, industrijskog umora, sveuništavajuće monotonije kao proizvoda kibernetike i industrijskog automatizma?... 

Kako u sveukupnosti nepoznanica saznati i spoznati evolucionističke, ciklusne, difuzionističke, funkcionalističke teorije o kulturnim promjenama? 

Kako mijenjati mentalitet malograđanina i njegovo „osobeno“ shvaćanje kulture? 

Kako definirati pojam kulture masovnog društva? 

Razloge za pojave krize duha i rasula ukusa jedni vide u birokratskom tutorstvu nad umjetnošću, a drugi u tretmanu umjetničkog djela kao robe. Ekonomska valorizacija kulturnih dobara je besmislena, govore jedni. U robnom karakteru umjetničkog stvaralaštva neki vide fantomsku avet restauracijskog prošlog, a neki – inkompatibilnost ideologije i stvaralaštva. Gotovo je nemoguće u sažetom obliku iznijeti brojna oprečna shvaćanja o kulturi... kao predmetu potrošnje, o instrumentalizaciji publike pretvarajući je u tržište, o indiferentnosti i učmalosti, o nadgornjavanju, provincijalizmu, golom verbalizmu, o modernoj umjetnosti lišenoj svake upotrebne vrijednosti... Grozno je, nesnosno kad se stvaralačkom činu suprotstavi gruba, pojednostavljena, siva doktrina raznih „dnevnih“ ideologija što otuđuju i unakazuju čovjeka, a s njim i kulturu – tako odgovaraju neki umjetnici. Uzbuđenje počinje rasti kad se govori o ekonomskoj osnovi reprodukcije kulture i robnom karakteru umjetničkog stvaralaštva.  

Nezadovoljnici se rado pozivaju na društvo u kome homo economicus treba ustupiti mjesto društvu homo humanuma koje će kulturu i umjetničko stvaralaštvo približiti pravim potrebama čovjekove egzistencije. Oni što rado i često ističu problem otuđenja, zalažu se za čovjekovo oslobođenje ne samo od gladi, bijede i nemoći već i od zavisnosti, potčinjenosti, tiranije državnih sustava, kapitala, teologija, pragmatičkih ideologija, oligarhija, birokracija, „bezgrešnih“ vođa. Pri tom se misli da je to univerzalno-historijski protest protiv navike da se na osnovi statističkih anketa postavljaju sociološki zaključci kao surogat za etičke ideale. Upotrebna, estetska vrijednost se ne može valorizirati na tržni način, jer na svijetu nema tržnice s vagom takvog senzibiliteta koja može vagati talent, duh, fantazmagoričnost stvaranja... Da, ali čovjek ne postoji samo u duhu, već i u kilogramu kupusa na tržnoj vagi... To je već obezvređivanje kulture... Koje kulture? Čije? Radne individue?.. Da. U proizvodno-radnom, kulturno-obrazovnom i funkcionalno-psihološkom smislu. Mislimo na individuu koja će izvršiti historijski proces dezalijenacije. U sumrak moralnih vrijednosti društva ta će individua uvesti opredmećen rad kao svrsishodnu djelatnost i to će biti faktor čovjekova uspona, mjera samoostvarivanja. Njegova kultura neće imati etatističku osnovicu reprodukcije, država neće utvrđivati ne samo potrebe već i hijerarhiju tih potreba. Njegova kultura će umjeti ovladati društvenim silama, ali će se umjeti i potčiniti njima. 

Međutim, valja primijetiti da postoji i struja kojoj ne smeta birokratsko pokroviteljstvo. Protagonisti te struje nisu više tribuni, a ni podstrekači rada i životne harmonije. Istini za volju, oni to ne mogu ni biti jer su se pretvorili u činovnike, privrednike, proizvođače robe. /Čovjek koji uvijek trči ne može razmišljati./ On ne pripada prošlosti, ni sadašnjosti, ni budućnosti. Polako se navikava da stupanj intelektualne zrelosti određuje i prema tome koliko su mu čula disponirana da bez otpora upija razne izme, ili mitove, koji se javljaju – da ne kažemo: nameću – poput prave najezde. Mehanizam samoobrane ga prisili da se skloni iza svoje barikade i da iz te „sigurnosti“ sve promatra kao malo neugodno čudo – a svakog čuda tri dana dosta – i posveti se svojoj svakodnevici koja je inače bremenita drugim čudima. 

Jasno, to je čin svjesnog uzmicanja. Bijeg koji znači mnogo što: jednom poraz, drugi put pobjedu; jednom uzmak, drugi put superiornu ogradu od nepoželjnih upletanja u provjerene i potvrđene vrijednosti onoga što nas okružuje. Tim reakcijama, isto tako, dokazujemo mnogo što: jednom da nam je apsorbna moć iscrpena, drugi put da se plašimo novotarija bez obzira na to s koje strane dolaze. 

Mnogostrukoj i raznostranoj pojavi nesporazuma na relaciji umjetnik – konzument vrlo je teško pronaći uzročne veze. Iako zajedno rastu, iako su suvremenici svekolikih promjena koje, u našem slučaju, često idu ispred njih, umjetnik i potrošač žive na različitim transverzalama: ne poznaju se, ne cijene jedan drugog i, na žalost, svom vremenu ne daju ni približno isti doprinos. Šteta što naša sociologija umjetnosti još nije pokazala ni pravi zametak, a kamoli određene rezultate. Da nije tako, ona bi odgovorila na složena pitanja razjedinjenih pregnuća, na tragične udaljenosti onih koji bi moralo da su bliži, na pitanje uzroka lutanja jednih a nezainteresiranosti drugih. 

Mladi se ne zadovoljavaju mehaničkim protjecanjem vremena. Oni ne priznaju umor. Koriste pravo da nameću svijet svojih preokupacija. Što je to nametanje izazovnije, reakcije su, prirodno, drastičnije. Branimo se svim sredstvima, a to znači: ne kupujemo knjige, ne gledamo slike, ne slušamo glazbena djela. Skloni smo u svakom potezu mladih umjetnika otkrivati prijevaru i, ne baš svi i ne uvijek, bježimo u ono što je vremenom steklo patinu i što – neka nam bude dopušteno reći – odgovara sivom tonu našeg umora. 

Novo se mora potvrditi, a tek će onda biti usvojeno. N o v o se katkad potvrdi, a ostane neusvojeno. Dogodi se da nam s t a r o podmetnu pod n o v o... e, to katkad i uspije. U svakom slučaju, mi smo se unaprijed osigurali od jednog i drugog i gledamo svoja posla. U vertikali i, na žalost, i horizontali. Drugima je dopušteno eksperimentiranje – ono se često izvodi o trošku zajednice – ali umjetniku nije. On mora sam progutati gorku pilulu poraza. Koliko li je prošlo neuspjelih poteza, projekata, elaborata i kojekakvih neuspjelih pokušaja koje je društvo izdašno platilo! Koliko li je bilo slučajeva da su neuspjele stvari i nagrađene! /Utjeh a za poraz./ A umjetniku, eto, nije omogućeno da se, u cilju traženja svog izraza, koristi izdašnijom pomoći svog društva. Dok sva ostala duhovna pregnuća nailaze na ovakvu ili onakvu podršku, umjetnikovo djelanje odvija se gotovo izvan sfera društvene zainteresiranosti. Kao da su im ciljevi raznorodni. Kao da su htijenja suprotna jedna drugima. 

Svjestan svoje uzaludnosti, umjetnik se nerijetko povlači u samotno zatočeništvo. Osuđen na jalovo trajanje, on se katkad, bez svoje želje, nađe na suprotnoj obali. Društvo nije ni svjesno da je izvršilo jednu drastičnu presudu. Računalo je na upornost, na strpljivost umjetnikovu, a njegov glas – već umro. 

Treba priznati da se u tom samotarstvu krije dobar dio odgonetki za pojavu umjetnikove promašenosti, uzaludnosti, nezavidnog položaja u društvu i, bez obzira na njegove vrijednosti, nepriznatosti. 

Da odmah kažemo: naš umjetnik – da li svojom krivicom? – nije iscrpio sva sredstva u cilju približavanja konzumentu. Premda životno zainteresiran da plasira svoj proizvod, pokazao je tragičnu crtu nespretnosti i na taj se način otuđio čak i od svog vlastitog djela. Kao poslanik Muhammed, iako poslanik, na ljudski način shvatio da brdo ima svoj ponos i svoju veličinu, odstupio od fiktivne moći i, kako znamo, pristupio brdu, učinio je sudbonosan korak u oživotvorenju svojih ideja, a time i jasno stavio do znanja da „prići brdu“ nije ništa drugo nego čin podignute ljudskosti. 

Kad umjetnik kaže: moje je da stvaram, a društvo će valjda jednom to usvojiti – time zapravo otkriva komociju, nemoć poimanja životne realnosti i što još ne. Dok ja na planu modifikacije izraza i usavršavanja forme otišao vrlo daleko, na planu komunikacije s potrošačem svojih proizvoda pokazuje izrazitu nesuvremenost. 

II 

Prije nekoliko godina mogli smo ne jednom i ne na jednom mjestu čitati esejističke i kritičarsko-feljtonistička štiva kojima se navješćuje apokalipsa Guttenbergove civilizacije. Umjereniji futurolozi uvjeravali su nas da će na pragu novog senzibiliteta i potreba pisano slovo i dalje biti njegovano, ali da će doći do velikih prestrojavanja literarnih rodova. Pošto se moderna literatura pretvara u instituciju, način pjevanja morat će se prilagoditi potrošačkom mentalitetu. Prema tome, suština opisa neće više biti čovjek, nego predmet. Čitalačka publika će kao znak dobrog ukusa slaviti samo ono što je avangardno. Pripovijetka će se, govoreno je, postupno obogaćivati esejom da bi jednom možda i prestala posjedovati samosvojnost, a roman će tijekom vremena gubiti klasična obilježja, pogotovo ona koja su ga kadikad približavala poeziji lirskog kova. Draž i potreba literature bit će, pisali su, oblikovanje misaone strukture, a to znači: književnost kojoj je osnovna podloga esej bit će zapravo polje križanja znanosti i umjetnosti. Dosadašnje forme ustupat će mjesto fakticitetu, ne samo onome što je viđeno već i na izvjestan način proučeno, a naročito onome što je okvireno prepoznatljivom lokacijom. Modernu istinu o oblikovanju lijepog bit će potrebno, znači, i dokazivati, a ne samo proosjećati. 

Znači li to da knjiga počinje odumirati? Ili je skori kraj „Guttenbergove galaksije“ u vezi s nastupanjem elektronske ere zloslutna šala kanadskog sociologa Marshalla McLuhana? Mogu li veliki pronalasci našeg doba sasvim „uništiti“ knjigu, ili će radio, televizija, film, magnetofon, mikrofilm, kompjuter spretno i sretno surađivati s knjigom oplemenjujući se njezinim mogućnostima i dopunjujući je tamo gdje njezin govor počne patiti od „starosne“ insuficijencije? 

Kao da je na pomolu doba zaborava kulture, pogotovo one koju predstavlja umjetničko stvaralaštvo. Kadikad se stječe dojam da dolazi doba u kojemu kultura neće više biti ogledalo u kojem se – kako je mislio, na primjer, Konoje Fuminaro u svojim „Filozofskim spisima“ – odrazuje tradicija. Čini se da kultura neće više biti ključ pomoću kojeg se mogu otvoriti vrata svijesti jednog naroda i njegovih institucija. Askeza duhovne kulture je znak krize egzistencije. Apsurdnost je okus svakodnevice. Nalazimo se u nekom interegnumu stvaranja nove civilizacije i nove kulture zasnovane na znanstveno-tehničkoj revoluciji. Poremećene su etičke, političke i religijske norme temeljene na neprikosnovenim hijerarhijskim odnosima. Osnovna oznaka suvremenosti je zbunjenost. Tehnokracija je religija modernog čovjeka, a stvaralački um – podređeni genij. Protagoniste modernog u umjetnosti smatraju lakrdijašima, a njihove tvorevine dosadnom šalom. Nikada nije postojao toliki razdor između moderne umjetnosti i publike. Vrijeme visoko razvijene tehnologije i raspadanja klasičnih i tradicionalnih vrijednosti traži svoj tip umjetnosti i kulture. Suvremena civilizacija je svjesna podvojenosti privređivačke djelatnosti i umjetničkog stvaralaštva, ostvarenja i uživanja, proizvođenja i trošenja. Ne traži ničije apriorne žrtve. U stanju je platiti ono što kupi. Ne kupuje samo zato što su joj suvišni predmeti potrebni, već da se obrani od nasrtljivaca, a i da iskaže svoju ekonomsku moć. Ne zabrinjava je ni to što nema neko ovjekovječeno ubjeđenje u politici, religiji, filozofiji, ljubavi. Neprestano trči da zbrine svoju sutrašnjicu, a na nju zapravo i ne misli, ne da joj se, nema potrebe, ne interesira je ni svoja niti bilo čija sutrašnjica. Važniji joj je automobil nego knjiga ili opera. Ne želi i ne umije ničemu robovati. Radije će baciti nego sačuvati. Nazovimo je uvjetno: CIVILIZACIJA ZA JEDNOKRATNU UPOTREBU. Ona proizvodi glačala za put što se nakon upotrebe bacaju... Konzerve same griju jelo što se nalazi u njima... Jedna tvornica pravi usisivače za prašinu koji traju točno tri mjeseca. Ni manje ni više: tri mjeseca. Rok trajanja: tri mjeseca! Vjenčane, balske i druge haljine garantirano će poslužiti ne samo za jedno vjenčanje, već i za ponovni pokus. Ne klonite duhom, građani! Kupite li fotoaparat za jednokratnu upotrebu, dobit ćete dvanaest snimaka jedinstvene tehničke korekcije. I još da se zna: navikavanje ljudi na predmete za jednokratnu upotrebu ne vrši se nekom posebnom propagandom, nije običaj, niti političkim ili crkvenim pritiskom. Nije potrebno. Čarobnost jeftinog i efemernog danas je veća nego što je ikada bila. 

GLAS II: Moderna umjetnost se ponaša kao umorni putnik: mlitavo, bezvoljno, kaćiperno, razdražljivo. Kadikad je i nihilistička, konfuzna, destruktivna, apsurdna, bez nade, bez života, bez budućnosti! 

GLAS I: Hoćete li knjigu za jednokratnu upotrebu? Imat ćete je. 

GLAS II: Knjiga, napisana i objavljena knjiga, nikad nije napisana ako nije dospjela u misao i duh čitalaca. 

GLAS I: Izrazita sklonost k zabavljačkom unutar područja umjetnosti, rušilački nagoni, nevjerovanje u dublji smisao lijepog i istinitog, eto pravog apsurda! Može li čovjek živjeti s onim što posjeduje i samo s njim? 

GLAS II: Govorite ozlojađeno! Čini se da pripovijedate u ime otuđenosti! Umjetnici se uglavnom bave apsurdom, živa ljudska ličnost kao da ih i ne interesira! 

GLAS I: Može li se radosno živjeti u saznanju da si apsurdni čovjek? Umjesto ljubavi – mržnja, umjesto bratstva – neprijateljstvo, umjesto dostojanstva ličnosti – ništavnost! Vlast se osvajala ne samo zaslugama, sposobnostima i moralnim vrijednostima, već i naklonošću vođe grupe! 

GLAS II: Pravi apsurdni čovjek je čovjek bez poziva... Neka dođe u tvornicu... Neće doći, jasno. Previše se zabarikadirao razmišljanjem o besmislenosti... Nije li estetska pobjesnjelost opustošila mnoge prave stvaraoce? Tamo gdje ima previše vještine ima dosta i nemoći!... Uostalom, nije li ovo doba antiumjetnosti? Kome je danas stalo do nekih „nerazumljivih“ knjiga? 

„Pravi svoj uspjeh knjiga će požnjeti tek sutra, jer ona se sve više širi... Čitanje je uvijek izbor: da bi se pročitala barem jedna riječ, potrebno je prethodno zaželjeti da se pročita. A sve ono što slušamo i gledamo putom televizora, sjedeći u fotelji, ne pruža nikakav izbor“ – E. Faure. 

Knjiga se ne odbacuje uslijed zasićenosti, već zbog iskonskog straha od njezinih poruka. Strah od knjige je različitog porijekla. Pojavljuje se u svim kategorijama egzistencije. 

Valja pripomenuti da su knjige za mnoge socijalno zbrinute samo namještaj od papira. Svetost u koju nitko u obitelji ne smije dirati. 

Strah je to od prošlog i budućeg, i od smrti i od života, i od istine i od laži, i od stvarnog i od prividnog, i od autentičnog i nevjerodostojnog. Strah od „Čovjeka jedne dimenzije“, „Tragičnog osjećanja života“, „Mučnine“, „Usamljene gomile“, „Proklete avlije“, „Smrti u Veneciji“, „Stranca“, „Pomračenja uma“, „Derviša i smrti“... 

GLAS I: Da bi opravdali svoj strah, knjigu su proglasili robom a pritom nisu objasnili: kakva je to roba, koje i kakve upotrebne vrijednosti. Kada je knjiga roba i kada prestaje egzistirati kao roba? Zašto će umjetničko djelo biti nekorisno ako, bačeno u alkemičarsku retortu prometa, ne izađe iz nje kao novac? 

GLAS II: Ali nikakva, pa ni umjetnička vrijednost ne može lebdjeti u zraku. Svaka vrijednost mora biti vezana za opipljiv rezultat ljudskog proizvodnog rada. 

GLAS I: Da umjetnost ne bi bila rana u trbuhu modernog društva, pokušajmo njezine kreatore izjednačiti s proizvođačima naše vlastite kulture i historije, to se htjelo, zar ne? 

GLAS II: Sve je podložno vrednovanju, vrijednosnim odnosima... 

GLAS I: Naivno je vjerovanje da će samo razvitak proizvodnih snaga dovesti do rješenja društvenih antagonizama. 

GLAS II: To pripada drugoj temi. 

GLAS I: Historija je zapamtila i pamti neka društva zasićena materijalnim dobrima, ali još nije registrirala društvo zasićeno duhovnim i kulturnim vrijednostima. 

GLAS II: To je točno, ali je ipak izvan naše teme... Pretpostavimo da kulturna usluga i kulturno dobro nije roba. Pošto kulturna usluga nije roba, ne može imati ni vrijednosti, a ni cijenu upotrebne vrijednosti, a onda ni tržišta, konkurencije... 

GLAS I: Ni nakupaca, ni zakupaca, ni preprodavača, ni transmisionara... Dovoljna je tolerantnost prema nekulturi međuljudskih odnosa... Proizvodnja robe sumnjive estetske vrijednosti... Izlozi trgovina pretvoreni u skladišta svega i svačega... Ignorirana estetska komponenta uređenja prostora u kojima čovjek provodi radno vrijeme... 

GLAS II: Kultura postaje sama sebi cilj... Društvena sredstva se pretvaraju u porez na luksuz... Kulturni radnici u nekim institucijama su suputnici, a ne sustavni dio našeg društvenog života... 

GLAS I: Stupanj razvijenosti kulturnih potreba u nas je nedopustivo nizak. Ako kulturi ne priđemo previše akademski i ne okamenimo je staromodnom definicijom da se pod njezinom svetom dijademom nalaze samo dobro zaštićeni relikvijari ljudskog duha u formi beletrističkih, likovnih, glazbenih i drugih jedino priznatih tvorevina, nego ako prihvatimo fleksibilniju i stvarnosti bližu odrednicu da kultura obuhvaća sav život, od čekića i rala do partiture ili nadrealističkog stiha, moramo konstatirati da sadašnji trenutak kulture, i pored brojnih revolucionarnih ostvarenja, prati zla kob da vjerojatno imamo najveći postotak nepismenih u Europi. Veći dio stanovništva živi bez konzumiranja kulture umjetničkog smjera, a pogotovo izvan knjige, slike i tzv. ozbiljne glazbe. Od onih koji čitaju samo svaki stoti čita djelo nekog domaćeg suvremenog pisca. 77 posto naselja nemaju svoje knjižnice. Sve je više izdavača, a sve manje knjiga. Raste broj naslova, opada naklada! 

GLAS II: Naše kulturne slojeve je zahvatio težak umor. 

GLAS I: Kad bi umjetnik svoju mukotrpnu i višegodišnju tvorbu u procesu realizacije shvaćao kao robu u smislu potrošačke logike, do finalizacije nikada ne bi došlo. Osnovna pokretačka snaga duha neminovno bi se pretvorila u robu, a to znači u – NIŠTA. U jedno praznjikavo, veličanstveno, mrtvozorničko – NIŠTA. 

GLAS II: Umjetnicima nije ništa oduzeto. Njima pripada sve ono što su osvojili. Je li to malo ili mnogo, ne krivite za to društvo već sami sebe. 

Razgovor je prekinut umilnim i tihim glasom starine: 

„Knjiga je vrednija od svih spomenika i od svih grobnica, urešenih oslikanim stupovima, jer ona sama gradi spomenike u srcu onoga koji je čita“ - egipatski natpis iz vremena Novog carstva. 

Umnici su mnogo puta govorili o knjizi kao o živom glasu neusporedivo najponosnijeg i najsadržajnijeg življenja u kojoj je na najljepši način konzervirano pamćenje ljudskog roda. Knjiga je, znači, najdostojnije i najpristupačnije kulturno nasljeđe minulih naroda. Knjiga je straža na barikadama nepismenosti. 

Strah od knjige nastajao je i zbog toga što se tu i tamo mislilo i vjerovalo da se iza nje krije nečija busija uperena protiv društvenosti, politike, napretka. Bijaše to vrijeme uniformiranih osjećanja, kada su se u koječemu pronalazili advocati diaboli. Što se knjiga više približavala istini, do isključivanja kompromisa postajala je sve nepopularnijom, nepotrebnom. 

Tek docnije se shvatilo da je kriza čitanja jedno od svjedočenja opće krize, a inzistiranje na stabilnosti je izazivalo stagnaciju, umrtvljivanje, obezvređivanje pravih vrijednosti... 

Bez obzira na to što neki intelektualci McLuhana svrstavaju u red jednog Spenglera, Toynbeea, Mumforda ili Riesmana, ne zabrinjava nas mnogo njegova osuda knjige. Knjigu od McLuhana braniti ne treba, ali bi vjerojatno bilo zanimljivo upitati: zašto on ignorira gotovo cjelokupnu etnologiju, sociologiju, historiju civilizacija, lingvistiku, psihoanalizu? Nema u McLuhana nikakva teorijskog principa iz kojeg bi se mogle stvarati analize. Njegov sistem nema pouzdane znanstvene vrijednosti. Stoga je suviše govoriti da je knjiga vječno mlada. Nepodložna vremenu. Alfa i omega svakog znanja. Prapočetak osnovnih, a i vrhunskih saznanja. Ako smo dobro shvatili isprazno piskaranje o „mediju ljudske sreće“, nije potrebno biti ni znanstvenik, ni umjetnik, ni mislilac. Dovoljno je biti suvremen. McLuhan se nalazi negdje između svega toga, to jest – nigdje. 

„Unatoč tvrdnjama Marshalla McLuhana, ne znamo još jesu li se sva sunca 'Guttenbergove galaksije' upalila na nebu“ – R. Escarpi. 

 Zagreb, septembar 1972. 

O AUTORU 

Književnik Nusret Idrizović (Bijelo Polje, 1930. – Zagreb, 2007) bio je poznat kao pisac povijesne sudbe Bosne od srednjovjekovlja do danas. Najbolju je recepciju doživio u Hrvatskoj, gdje je primio dvije ugledne nagrade (knjiga „Kolo bosanske škole smrti“ dobila je nagradu Željezare „Sisak“ kao najbolja knjiga eseja objavljena u bivšoj Jugoslaviji godine 1984, a knjiga „Kolo tajnih znakova“ nagrađena je najvišom hrvatskom nagradom „Vladimir Nazor“). No, taj proces prepoznavanja još nije završen jer riječ je o pjesniku, romansijeru, esejisti, radijskom piscu i dramaturgu. Njegova trilogija, koja uz rečene knjige ubraja i naslov „Kolo svetog broja“, po svojoj stilskoj i sadržajnoj osebujnosti i danas zadržava kultni status. Spomenimo još njegove knjige pjesama: „Tišine se ne mogu odreći“, „Zvona i usne“; monografiju „Kozara“; knjigu pripovjedaka „Borkina ljubav“, te romane „Ne zaboravi sviralu baćo“, „Smrt nije kraj“, „Mrav i aždaha“, „I noć…i dan“; „Divin“, „Ikona bez boga“ i „Vučje grlo“. Autor je mnogih radiodrama i radiokomedija, između kojih izdvajamo: „Bezazlene vukove“, „Obračun“, „Koga voli Ladislava“, „Pismo idolu“, „Nasilje hipotalamusa“, „Apage, satanas“. Uz to, Idrizović je dramatizirao više od stotinu romana domaćih i stranih autora za zagrebačku radijsku emisiju „Radio roman“. Napisao je nekoliko scenarija i sinopsisa za dokumentarne i igrane filmove, a prevođen je na više jezika. „Stav“ iz autorove bogate književne ostavštine objavljuje slabo poznate eseje i putopise. Žanr je to u kojemu je Idrizović briljantno funkcionirao te je doista velika šteta da iza sebe nije ostavio obimniju građu.