Prošle su dvije noći. Mokre i teške. Kiša danju prestane, a noću, kao u inat, opet pljusne. Kapljice hladne kao ledenice zabadaju se u umorna tijela. Peti je dan kako smo na liniji na Krečanama. Svaki dan nižu se jedan za drugim napadi na naše položaje. Jučer smo u granatiranju izgubili četiri vojnika. Poginuli su momci iz jednog od bataljona Gradačačke brigade. U ispomoć su nam to jutro došli i borci iz Živinica, Lukavca i Gračanice.

Hladan kišni vjetar probijao je navlaženu odjeću. Prethodna noć bila je mnogo hladnija nego što je danas, ali nismo ni pokušali naložiti vatru. Probali smo to uraditi čim smo stigli na ove položaje, ali je odmah uslijedilo tenkovsko granatiranje mjesta s kojeg je probijao dim. Sinoć su ispalili svjetleću granatu i onda tenkom tukli po položajima.

Ukopavamo se, stiglo nam je još municije, raspodijelili smo je uz cigarete i konzerve.

Jutro počinje njihovom sporadičnom pucnjavom. Dolje, iz daljine, čujemo galamu. Na megafon viču i upozoravaju da će prema našim položajima pustiti civile zarobljene prethodnog dana na Požarikama.

Ponovo po nama djeluju snajperima. Oko podneva snajperskim metkom u glavu pogođen je rahmetli Nijaz Rahmanović Tvica. Rana na glavi bila je veoma teška. Tvica je podlegao prije nego što je došao do Kliničkog centra u Tuzli.

U poslijepodnevnim satima opet napadaju naše desno krilo. Bezuspješno i ovaj put. Naši ih  ponovo odbacuju nazad nanoseći im prilične gubitke.

Ali nisu nam dali vremena za razmišljanje i planiranje. Desetak minuta poslije prvog napada, četnici ponovo kreću.

Napad je, ovaj put, počeo sa svih strana u isto vrijeme. Lijevo i desno od nas dolazili su iz malog šumarka udaljenog stotinjak metara.

Detonacije od ispaljenih granata s njihovih položaja samrtno ječe gradačačkom kotlinom. Dolaze vijesti o ranjenim i poginulim civilima dolje u čaršiji. Saznajemo da je ranjeno pet civila. Uzbune Gradačcom neprestano odjekuju. U nemogućnosti da pomakne naše linije, agresor se iskaljuje granatirajući grad i civile.

Borba je žestoka, neprijatelj ne popušta, a mi nemamo izbora. Kuda dalje? Tek pedalj ispod nas je cesta koja vodi ka naselju. Nije udaljeno više od 600 metara od nas.

Na našem dijelu konačno je napad stao. Dolje ispod još tuku pokušavajući napraviti nešto na toj našoj desnoj strani.

Spremamo se za novi napad, municije za dopunu sve je manje, ljudi pretresaju i najdublje ćoškove svojih džepova na jaknama i pantalonama.

Nastaje faza napetog iščekivanja, kada osjećate da su ponovo krenuli i čekate samo da neko ispali prvi pucanj. A onda vas ponese, pa trenuci dobiju tok u koji ste ubačeni nekim ruletom sudbine. Sudjelujete u onome što vam je sudbinom unaprijed određeno i nema sile kojom ćete to izbjeći. Nekako je čovjek, iako je teška situacija, svjestan važnosti i trenutka i djela koje tu obavlja. Masa stvari mota vam se po glavi, stvari koje vam u normalnim uvjetima nikad ne bi pale napamet.

Ponovno nam iznad glava počinju frcati granate. Razbijaju se po livadi iza nas ili, već kako koja stigne, padaju dolje u gradačačku kotlinu. Od jakog eha teško ih je sve i locirati.

Čekajući napad za koji sam siguran da je već počeo, da nam se prikradaju, u tranšeji pogledam u Zengu. Stiskao je kundak svog puškomitraljeza čvrsto uz rame, širom otvorenih očiju motrio i čekao trenutak da saspe po četnicima. S još malo municije, koliko mu je ostalo, slutim da neće biti lahko.

Pucnji mi prozujaše pokraj ušiju i vratiše me u stvarnost. Rafali velikog kalibra poklopili su nas tako da gotovo pa nismo mogli uzvratiti paljbu. Teški mitraljez ispred nas i još jedan s naše desne strane držali su nas pod vatrom neprestano tukući po nama.

Tačno ispred nas, iz male uvale, uz blagi nagib, poklopili su nas rafalima tako žestoko da glavu nismo mogli dići, niti smo se smjeli pomaknuti. Prikovali su nas tako da smo jedva disali. Miralem, pod šljemom, gleda me svojim krupnim crnim očima. Lijevo od nas naš mitraljez kratko odgovori i ubrzo utihne. Četnici napreduju. I kao da su tu pod nama, u njivi. Sa strana su naši, ali niko se ne javlja.

Hoće li barem malo prekinuti, razmišljam pomalo u panici, da se stignemo premjestiti – onda bismo mogli i uzvratiti. Bože, nije fer, sav sam u skrušenosti i skoro u molitvi. Ne možemo se niti braniti.

Uspjeli smo nekako dopuzati desno do boljeg zaklona i otvoriti vatru. Momci iz Gradačca sada su bili tačno u tranšeji do nas. Bjesomučno su uzvraćali vatrom.

Agresorski vojnici polahko su napredovali usjekom prema našoj lijevoj strani. Ponovo su odjeknule detonacije ručnih bacača i “zolja”. Blijesak, detonacija, a onda se izvio oblak dima odmah tu do nas. Bio sam se zaklonio za balvan, ali sam odmah ustao. Momci koji su bili do nas više se nisu vidjeli od dima. Ivicom tranšeje polahko sam se privukao njihovom položaju. Dok sam prilazio, čuo sam da neko puca pojedinačno, metak po metak. Ono što sam ugledao u momentu kad sam ušao u njihovu tranšeju zaledilo me. Jedan naš vojnik ležao je potrbuške u velikoj lokvi krvi, a drugi je bio pogođen u glavu krupnim gelerima koji su mu odnijeli prednji dio glave.

Treći vojnik pucao je prema četnicima držeći pušku jednom rukom. Prenu me nova detonacija nakon ispaljenja iz ručnog bacača. Preskočim preko nekih stvari u tranšeji i počnem pucati preko grudobrana. Uspijevam nakratko osmotriti vojnika iz Gračanice. Cijelo lice mu je krvavo, a na vratu, sa strane, ima veliku posjekotinu.

Iza nas čuju se jaki rafale. To naši momci pucajući uskaču u tranšeju. Još nekoliko ih je došlo s naše lijeve strane i otvorilo vatru na četnike. Trojica četnika, koji su krenuli preko brdašca lijevo od nas, bila su pokošena mnogobrojnim rafalima.

Agresori, koji su bili prešli preko brdašca i do maloprije pucali po nama, sada su po svaku cijenu tražili mogućnost da se povuku. Naši su krenuli u kontranapad s lijeve strane, a s njima i Živiničani. Dvojica četnika ostala su ležati na putiću preko njive; nisu se uspjeli izvući ispred smrtonosne mreže metaka.

Uskoro je sve utihnulo, tek pokoji ispaljeni metak došao bi s naše desne strane.

Neko me udari po ramenu. Okrenem se i vidim Suada. “Sjedi malo tu, odmori. Gotovo je, odbili smo ih natrag”, reče mi.

Spustio sam pušku i strgnuo s ulaza u zemunicu neku deku da prekrijem tijela naših poginulih momaka. Sjeo sam na balvan pored zemunice. Shvatio sam kako mi se noge tresu i osjetio neku mučninu u stomaku.

Krv je odmah počela natapati maslinastozelenu deku koju sam stavio preko tijela. Okrenuo sam se na drugu stranu i gledao u daljinu, bilo mi je hladno i nešto me gušilo u grudima, gušilo me jako.