Njegujući melodijsku liniju koja ne zavarava ćutanje već otvara ono najmuklije u ljudskom biću, Ismet Marković svojim je objavljenim knjigama ostvario modernu pjesničku skasku, punu neodređene, ali snažne slutnje o onome što smo bili, što jesmo i što bismo, eventualno, mogli biti. Prepoznat kao pjesnik koji strpljivo gradi svoj jezik, melodiju i poetsku filozofiju (s nevelikim brojem motiva poetskih projekcija): mimohod, jato, raboš, stablo, visak, preci, putovanje, putnik, urok, Marković se u pjesmama neprestano kretao između semantičke hermetičnosti i naglašavanja jezičke melodije. Koliko se jezik njegove poezije oslobađao “semantičkog tereta”, utoliko se više otvarao prostor konkretnih i uhvatljivih nagovještaja, koji su nam se samo nekoliko godina ranije činili maglovitim i neodređenim.

Za ove stihove slobodno bi se moglo reći: Čitajući i slušajući ih, mi u prvom trenutku malo šta razumijemo, ali mnogo čujemo. Čujemo prije svega drevni jezik naše baštine, njegovo brujanje u basnama, bajalicama, brojalicama, poslovicama, svekolikoj narodnoj mudrosti. Koristeći nesvakidašnji postupak arhaične formule, zvukovna ponavljanja i naglašavanja, sintaksičke paralelizme, a sve to uobličeno u modernu poetsku formu, ponekad reduciranu na goli znak, Marković na svoj način staje na biljeg mnogom zlu koje prijeti. U knjizi Raboš susrećemo se sa sumiranjem proteklog u strahu od dolazećeg, slućenog. Strah, Zlo, Mrak, Progon, Tačka Skrivalica samo su neki od primarnih motiva odjevenih u osobenu melodiju poetskog jezika, koji je u biti univerzalni filozofski iskaz ogoljen do esencijalnog.

Pjesnikova težnja ka naglašavanju pojedinih simbola, kao i reskost iskaza, nisu, slobodno rečeno, sami sebi svrha. Oni su tu da nas podsjete, upozore na neke istine kojih ili nismo svjesni ili smo ih zaboravili, a koje ipak postoje u nekom od kutaka našeg bića. Ne bez razloga, svijet Markovićevih pjesama podsjeća na prvobitni svijet i iste takve odnose, oslobođene, kao i njegove riječi/ simboli svega suvišnog. Tumači njegove poezije ukazuju na gnomski sažetak simboličkog potencijala riječi, ali to ne znači da se ove pjesme mogu jednostrano tumačiti. One, jednostavno, ne trpe nasilan pritisak dešifriranja i pojednostavljena tumačenja. One se tome opiru, jer čini se, tek nakon protoka određenog perioda počnu živjeti u novom ruhu, a nova, ranije prikrivena i zamagljena značenja progovore simbolikom razumljivom i jasnom. Događa se, dakle, ono što je svojevremeno Momčilo Nastasijević imenovao silom govora. “Sila govora (ovo nikad nije dovoljno ponavljati) ne leži toliko u očevidnosti dokaza, koliko u istinitosti tona. Ton ubjeđuje, njime se iz podsvesti prodre u svest, njime otvore neotvoriva vrata. A iščili li pojam o svojoj rodnosti: na koju meledoju čovek neposredno uzdrhti, te je majke sin.”

Neoblikovani smisao koji je moguće izlučiti iz svih metafora i simbola svaki poetski jezik oblikuje na svoj način. Svaki poetski jezik stavlja svoje granice u amorfnu “masu od misli”, te u različitim odnosima riječi iz nje izdiže različite faktore, stavlja težište na različita mjesta i tim težištima daruje različit reljef. Nalik je to jednoj te istoj gomili pijeska što se oblikuje prema različitim intenzitetima i intervalima udara plime, ili je, pak, nalik oblacima na nebu kojima od časka do časka naš pogled mijenja lik. Baš kao što je ista zrna pijeska moguće staviti u različite kalupe i baš kao što oblaci vazda poprimaju novi lik/oblik, i isti se smisao u različitim poetskim registrima različito oblikuje i struktuira. Onog momenta kad se podudare poetska funkcija znaka/simbola i melodije ulazi/izlazi se iz muka Bića i rađa se poezija.

Nakon pažljivog iščitavanja poezije Ismeta Markovića, može se zaključiti da u njoj ima više slojeva: kada se prodre kroz zavjesu ove poetike, otvori se pogled na pozornicu dramatičnih zbivanja u simboličnom krugu ljudi jednog povijesnog vremena, a iza svega toga se nalazi pjesnikov sociološki, psihološki i filozofski komentar. Pitanje koje se nameće na kraju jeste: da li u presjeku ovih slojeva treba tražiti i samog autora; je li taj izraz autentični jezik samog pisca; nije li ta drama sklonost i rezonanca njegovog vlastitog temperamenta; da li je ta atmosfera duhovni medij kojem se on sam kreće; da li je sva ta tragičnost njegovo intimno uvjerenje; filozofija rezultat njegovog ličnog iskustva i saznanja? Na sva ova pitanja može se odgovoriti potvrdno jer se osjeća da je pjesnik srastao s materijom koju opservira, da ju je istočio iz sebe kao dio vlastitih životnih sokova, skokova pa i padova; ona, prema tome, svjedoči ne samo o Ismetu Markoviću kao umjetniku već i pojedincu sa svim ljudskim odlikama i slabostima.

Šta je u osnovi ovakvog osjećanja svijeta ako ne svijest o prolaznosti ljudskog života i vječnosti Univerzuma? Ili je, možda, pjesnik tražio nadoknadu za šturi zemaljski pejzaž, za ovozemaljsku stvarnost u kojoj treperi napaćeno ljudsko biće, opterećeno nedaćama, ratovima, siromaštvom, izgnanstvima i zbjegovima, zlom svakojake vrste, jer je Zlo u osnovi svega. Čitavog života zlom okruženi smrt rođenjem nosimo u sebi; svoje bezbrojne smrti, u kojima traži svoje izgubljeno lice, pjesnik nosi u sebi, da bi samo za Nju, dostojanstvenu Smrt, dao život: “Prti // do smrti…”

To je usud i udes ljudskog roda, ljudskog plemena, koje progovara kroz stihove pjesnika Ismeta Markovića. To je ona dominantna kolektivna zebnja koja se prepliće sa zebnjom i kobi pjesnikovog subjekta, koja se s njim i izjednačava. To su načela jedne više Etike “dok sreću nas i ispraćaju velika slova nemilosti”.