Historija Bosne i Hercegovine kroz 20. stoljeće ispunjena je dinamičnim društveno-političkim promjenama, ratovima i idejnim trvenjima, srpskim i hrvatskim nacionalizmom, totalitarnim ideologijama komunizma, ustaštva i četništva te borbom Bošnjaka za biološko-političko-nacionalnim opstankom. Tokom jednog burnog vijeka projicirani su i dominantni narativi koje Zagreb i Beograd, kao centri moći, plasiraju s ciljem stvaranja ravnoteže i relativizacije krivice ili radi bojanja historije sadržajima koji koriste za opravdanje svojih nacionalističkih politika.  

Rezultat takvog nastojanja jeste da su izolovani slučajevi negativnih pojava među Bošnjacima i u Drugom svjetskom ratu i tokom Agresije na RBiH iskorišteni za anatemisanje Bošnjaka i njihovog antifašističkog nasljeđa. Isticanje Handžar-divizije, kao jednog od najvećih „historijskih grijeha“ Bošnjaka, dešava se u isto vrijeme dok Hrvati prisvajaju prvi oružani ustanak članova neke SS divizije u Evropi pod njemačkom okupacijom. Ustanak je izraz bošnjačke pobune u francuskom gradu Villefranche-de-Rouergueu, u kojem se nalazi Avenija Hrvata, podsjetnik na oružanu pobunu i otpor Bošnjaka iz Handžar-divizije. 

Na sličan način hrvatska historiografija i politika njeguje odnos prema pokretu „Mladi muslimani“ koristeći ga da argumentuje svoje neutemeljene teze o „panislamističkom radikalizmu i fanatizmu bošnjačke politike“, a s ciljem da amnestira neofašističke pojave u svojim redovima. Nažalost, zbog površnog odnosa naših historičara prema dešavanjima u 20. stoljeću, i dalje imamo priliku da otkrivamo činjenice koje umnogome mijenjaju narative i percepciju trenutnih političkih odnosa u BiH. To je na najbolji način dokazala knjiga „Bosanski muslimani u Drugom svjetskom ratu“ britanskog historičara sa sarajevskom adresom, dr. Marka Attile Hoarea. 

Prešućivanje „Mladih Hrvata“ 

Iako Hrvati spadaju među nacionalno osvještenije narode koji izuzetno posvećeno njeguju svoju prošlost, afirmišu imena i događaje iz bliže i dalje historije, ostala je izgleda namjerno zanemarena činjenica da se nakon Drugog svjetskog rata među bh. Hrvatima pojavila organizovana grupa pod imenom „Mladi Hrvati“, koja se zalagala za obnavljanje hrvatske nezavisnosti na kombinaciji ideologija Ante Starčevića i Stjepana Radića. Je li ova organizacija desetak godina nakon masovnih hapšenja „Mladih muslimana“ posudila njihovo ime promijenivši nacionalni sufiks, informacija je do koje nismo uspjeli doći, ali moguće paralele se nameću same od sebe. No, razlike postoje, itekako. Naime, dok su „Mladi muslimani“ tražili da imaju jednaka prava u Jugoslaviji, pa i tada su tražili samo slobodu vjere, nisu tražili povrat jezika, nacionalnog imena, pritom poštujući potpuno državu i bez namjera da je ruše, za to vrijeme „Mladi Hrvati“ se pripremaju za samostalnu Hrvatsku i planiraju kako da dođu do nje. Pritom je njihovo postojanje prešućeno ili čak izbrisano iz hrvatske historije, što je posebno interesantno i vjerovatno je s razlogom jer im ime asocira na mladomuslimanski pokret i neki je brižljivi hrvatski cenzor/ideolog procijenio da bi se moglo zaključivati da je riječ o mladomuslimanskoj hrvatskoj inačici ili refleksiji.  

Knjiga bivšeg svećenika mladohrvata Hrvoja Travnjanina Gaše „Mladi Hrvati“ objavljena u Novoj Biloj (Travnik) 2009. godine i predstavlja živo svjedočanstvo o djelovanju ove grupe. U njenom opisu stoji: „Knjiga je doprinos rasvjetljavanju života i djela Tomislava Vidovića i organizacije 'Mladih Hrvata'. Tomislav Vidović bio je hrvatski intelektualac, koji se nije mirio s komunističkom propagandom, lažima i krivom ideologijom. Okupio je mlade istomišljenike u organizaciju 'Mladih Hrvata'. Njihov osnovni cilj bio je proučavanje hrvatske povijesti, jezika, intelektualno uzdizanje, umna izobrazba na temelju nauka Oca Domovine Ante Starčevića i Stjepana Radića.“ 

Knjiga je u Zagrebu predstavljena u martu 2010. godine, gdje su govornici bili don Anto Jelić, predsjednik Hrvatskog katoličkog dobrotvornog društva iz Sarajeva, dr. Anđelko Mijatović, povjesničar, Mate Kovačević, novinar i publicist i autor Hrvoje Gašo Travnjanin. 

Rodonačelnik pokreta Tomislav Vidović (1934–1985) je bio i novinar „Oslobođenja“, a „Mladi Hrvati“ bili su skupina studenata iz Bosne i Hercegovine koji su 1950-ih, kako stoji u opisima njihovog djelovanja, razmišljali drugačije od drugih pa ih je Vidović motivisao da se bore za samostalnost Hrvatske. Njegovo djelovanje primijetila je vlast te je UDBA prekinula rad organizacije koju je smatrala kontrarevolucionarnom i opasnom za Jugoslaviju. Na sudskom procesu u Sarajevu 18. novembra 1959. godine „Mladi Hrvati“ su osuđeni na dugogodišnje zatvorske kazne. Vidović je osuđen na 15 godina, a njegovi sljedbenici u Sarajevu, Travniku, Prozoru, Bugojnu, Širokom Brijegu, Varešu, Bosanskom Šamcu, Domaljevcu i Mostaru na zatvorske kazne od dvije do deset godina. 

Rankovićev režim je 1962. godine pomilovao dio zatvorenika KPD „Zenica“, ali ne i Slavka Miletića, Tomislava Vidovića, Andriju Radoša, Antu Bakovića i Vinka Vicu Ostojića. Inače, don Anto Baković se kasnije proslavio i svojim pastoralnim djelovanjem, ali i kao pisac i novinar te autor „Drinskih mučenica“, za koje je papa Ivan Pavao II rekao da „su za oltara“. Mladohrvat Slavko Miletić je s druge strane bio profesionalni hrvatski revolucionar, jedan od osnivača Hrvatskog oslobodilačkog pokreta, a 1990. godine, iako u kasnoj životnoj dobi, u prvim je redovima među osnivačima HDZ-a BiH te postaje dragovoljac Domovinskog rata i zaslužuje vojni čin satnika u Hrvatskoj vojsci.  

Tomislav Vidović je pak umro pod nerazjašnjenim okolnostima u oktobru 1985. godine. Porodica je sumnjala da je otrovan zato što autopsija tijela nije dopuštena na njihovo insistiranje. U emigrantskom listu „Hrvatska budućnost“ objavljeno je da je Vidović otrovan, no taj članak sadrži i određeni broj netočnosti iz Vidovićeve biografije. 

Za šta su se borili „Mladi muslimani“, za šta „Mladi Hrvati“ 

Osnovi motiv djelovanja „Mladih muslimana“ je bila duhovno-obrazovna obnova Bošnjaka i borba za vjerska prava u komunističkom sistemu. S druge strane, „Mladi Hrvati“ su na temeljima nacionalističke ideologije integralnog hrvatstva sanjali nezavisnost Hrvatske, što je u praksi značilo rušenje Jugoslavije. U hrvatskoj nacionalnoj borbi protiv komunizma oružani dio preuzima tzv. Bugojanska grupa, koja je djelovala sredinom 1972. godine, a svetačkim aureolom mučenika od hrvatskih mitopoetskih historičara biva okrunjen Bruno Bušić, koji je u Parizu ubijen od UDBA-e 1978. godine. O mučeništvu „Mladih Hrvata“ ne bi bilo značajnije bilješke da svećenik i mladohrvat Hrvoje Travnjanin Gašo nije osjetio potrebu opisati svoje teške zatvoreničke dane. 

Uprkos navedenim činjenicama, Bošnjacima se konstantno spočitava mladomuslimanski bauk, dok u isto vrijeme hrvatska političarka i novinarka Ana Havel, kao jedna od osnivačica HDZBiH, bila je živa veza između nacionalističke ideologije „Mladih Hrvata“ i dominantne stranke bh. Hrvata i njihovih medija. Ova mimikrija ima očit razlog u strahu da šira javnost ne sazna da su deset godina poslije procesuiranja i ubijanja „Mladih muslimana“ neki „Mladi Hrvati“ njegovali opasnu ideologiju svehrvatstva i težili tome da vrate Hrvatsku u granicama tzv. NDH. 

Naime, sestra Tomislava Vidovića Ana Havel (1938–2012) jedna je od utemeljiteljica HDZ-a BiH te pokretač sedmičnjaka „Hrvatska riječ“, čijeg je bila i glavna urednica sedam godina, koliko je postojao. Godine 2001. „Hrvatska riječ“ prestaje izlaziti, ali samo sedmicu poslije pokreće se „Večernji list“, izdanje za BiH kao direktni ideološki sljednik.  

Za „Mlade Hrvate“ do sada nismo čuli i ne bismo ni čuli da nismo primijetili proizraelske stavove mladohrvatskog nećaka dr. Borisa Havela, sina Ane koji je rođen u Sarajevu 1966. godine. On je poznati hrvatski politolog, historičar, prevoditelj i stručnjak za Bliski Istok koji je studirao u Izraelu. Njegove opasne ideje o odnosu Hrvata i Izraela, percepciji Bošnjaka i izvrnute činjenice iz historije islama javnost imala je priliku čuti nedavno u emisiji Kompas RTV Herceg-Bosne, gdje je, između ostalog, iznio vrlo zanimljivu tezu da su se sunije i šije samo dva puta ujedinile protiv neprijatelja, i to protiv Izraela i bh. Hrvata. 

Ovo otkriće ukazuje na to da su se u hrvatskim nacionalističkim narativima, kada je u pitanju BiH, mijenjale metode i saveznici, ali da je cilj ostao isti. HDZBiH ne želi samo da vlada kantonima s hrvatskom većinom, nego želi da posve upravlja cijelom Federacijom BiH i tako barem dijelom ostvari san svojih osnivača, svojih ideoloških prethodnika „Mladih Hrvata“, koji su željeli rušiti Jugoslaviju i uspostaviti Hrvatsku u granicama tzv. NDH.