„Kod riječi balija koju mnogi danas vole koristiti otkrivamo da može poticati od korijena različitih značenja, te da svako od njih ima smisla u svom kontekstu. Škutori se sa velikom sigurnošću vezuju čak za Skadar i raspuštene plaćene ratnike stratiote. Verzije nastanka riječi Šokac su brojne i svaka je jednako zanimljiva, bilo da potiče iz madžarskog ili albanskog jezika.“ Ispričala nam je to nedavno, među drugim brojnim zanimljivim stvarima, Ramiza Smajić, historičarka Instituta za historiju Sarajevskog univerziteta, dobitnica federalne nagrade za nauku za 2022. godinu.
Doktorica Smajić nagrađena je, itekako zasluženo, za naučni rad „Migracije i Bosanski ejalet: 1683-1718. godine“, koji je u međuvremenu postao odlična knjiga, iznimno važan doprinos temi demografske historije Bosne u osmanskom periodu.
Recenzirajući njezinu knjigu, doktor Senad Hasanagić je, između ostalog, zapisao: „Zahvaljujući profesorici Ramizi Smajić i ovom djelu, dat je doprinos većoj spoznaji o jednom egzodusu u srcu Evrope u kojem su na kraju 17. stoljeća sa prostora Mađarske, Slavonije, Like, Dalmacije, Krbave i Boke Kotorske nestali muslimani. Ovaj egzodus koji se realnim posljedicama i namjerom može okarakterizirati kao genocid treba imenovati kao historijski događaj, temeljitije i povezanije istražiti, pravilno karakterizirati. Od tih događanja treba sklopiti mozaik čiji je značajan dio vezan za migracije u Bosni i situacije u raznim društvenim aspektima koje su tim migracijama nastale... Tako je ujedno i dat doprinos i boljem razumijevanju historijskogkontinuiteta susreta civilizacija, ali i uništenja i progona, od poraza pod Bečom do Srebrenice.“
Knjiga Ramize Smajić dokaz je da naučni rad može postati uzbudljivo štivo koje se ne ispušta iz ruku do posljednje stranice. U njoj ona analizira događaje nakon neuspješnog pohoda Osmanlija na Beč, kada to Carstvo gubi ogromne teritorije od Poljske pa do današnje Sjeverne Makedonije i obale Crne Gore u svega petnaest godina. Smajić u knjizi detaljno objašnjava protjerivanje i migracije muslimanskog stanovništva s tih prostora, donosi brojne detalje o preseljenju stanovništva, njihovim novim selima i gradovima, zanatima, jeziku i identitetu. „Migracije i bosanski ejalet“ sastavljena je iz devet poglavlja, od kojih ćemo predstaviti samo neke, jednako važne s ostalima.
Sve počinje ugovorom o miru u Srijemskim Karlovcima 1699. godine, kada nastaju nove ejaletske granice. Ramiza Smajić piše kako su, doživjevši poraz kod Slankamena (9. augusta 1691) i Sente (11. septembra 1697), Osmanlije nakon dugih pregovora bile prisiljene na mir, pa je ugovor između Austrije i Venecije s jedne strane i Osmanske Države s druge sklopljen u Karlovcima 26. januara 1699. godine. Petnaest godina Velikog rata odnijelo je oko 300.000 žrtava.
Mirovni pregovori službeno su najavljeni 19. oktobra 1698. godine, a na prvoj konferenciji 13. novembra 1698. godine, predstavnici Osmanske Države bili su reisul-kuttab Rami Mehmed-ef., stručnjak za oblast osmanskog prava, državnu upravu i međunarodne odnose i prevodilac i iskusni pregovarač Aleksandar Maurocordato, znalac više evropskih jezika. Za teritoriju Bosanskog ejaleta bili su od ključne važnosti pregovori Austrije i Venecije s Osmanskom Državom, koji su u konačnici protekli neočekivano lahko. Zahvaljujući zalaganju izaslanika u Istanbulu prethodnih mjeseci, pa i godina, te općoj atmosferi nakon osmanlijskog poraza kod Sente, preovladalo je rješenje uti possidetis, ita possideatis (što se steklo, zadržati). To je isto tako bilo i neobično i neuobičajeno jer je Osmanska Država praktično time gubila vanredno mnogo.
Već je u početku prihvaćeno da Austrija zadrži kompletnu Ugarsku bez Banata, potom Erdelj i najveći dio Slavonije do rijeke Une. Osmanska strana predložila je da se na novoosvojenim prostorima poruše neka važnija pogranična utvrđenja u Banatu. Jedan dio granica određen je prirodnim linijama (rijekama Moriš, Tisom i Dunavom, erdeljskim planinama). U Srijemu se išlo stubovima i jarugama, a onda Savom i Unom od ušća Tise do Bosuta.
U stalnom nastojanju da dubrovačko zaleđe odvoji od sjevernih i južnih mletačkih posjeda hercegovačkim zaleđem, Dubrovnik je uspio i Austriju i Osmansku Državu prikloniti tome da u Hercegovini Osmanlije dobiju izlaz na Jadransko more u Kleku i Sutorini. I pored gubitka značajnog dijela Hercegovine, Mlečani su uspjeli zadržati važnije tačke u Dalmaciji i Hercegovini, mjesta Knin, Senj, Gabelu, Risan, Novi, ukupno 23 veća i manja mjesta koja su do tada pripadala Hercegovačkom, Kliškom i Krčkom sandžaku.
Jedan od članova Ugovora o miru iz 1699. godine odnosio se na povlačenje Mlečana s dubrovačke granice u Bokokotorskom zalivu i uspostavljanje novih granica s Osmanskom Državom, za koje je naglašeno da će se naknadno utvrditi od zajedničkih komisija. Cijeli proces utvrđivanja trajat će do 1701. godine. Uspostavljena osmansko-mletačka granica nazvana je linijom Grimmani po mletačkom članu zajedničke komisije.
Osmanska Država prvi je put u svojoj historiji dobila granice utvrđene prirodnim preprekama i službenim oznakama tamo gdje prirodnih prepreka nije bilo. Komisija je počela s radom 6. juna i prvi kameni biljeg je postavljen na Medvjeđoj glavici, mjestu na tromeđi austrijskog Zvonigrada, mletačkog Knina i osmanskog teritorija. Do razmimoilaženja je došlo kod uređenja granice kod Vrlike i Sinja, pa sve do Boke. Dubrovačko zaleđe bilo je veliki problem, jer su Mlečani tražili cijeli prostor od Gabele preko Popovog polja i Trebinja do Novog. Austrija se nastojala držati neutralnom smatrajući da je to stvar između osmanske i mletačke strane, ali kad su Dubrovčani uspjeli urgirati kod komesara Marsiglija, uključili su se i oni, ubjeđujući Mlečane da je taj predio nevažan i neplodan.
Mletačka strana pristala je konačno na to, ali se pojavio problem kod konkretnog razgraničavanja jer su Mlečani htjeli zadržati vojne posade kod Trebinja i Popovog polja. Time bi Dubrovčani izgubili vezu s osmanskim teritorijem. Bilo je to pogrešno tumačenje mirovnog ugovora, pa su Osmanlije insistirali da ti prostori budu zabilježeni kako jesu, kao osmanski teritorij. Razgraničavanje je zato bilo nakratko prekinuto, ali su Mlečani pod pritiskom Beča i na osmansko insistiranje na kraju pristali povući snage. To su u praksi radili sporo, i povlačenje iz Trebinja, Popovog polja i Sutorine završeno je tek 21. januara 1701. godine.
I s austrijskim razgraničavanjem na terenu bilo je problema budući da se austrijska vojska nije povlačila iz Bosanskog Novog i Bosanske Krupe i pored više upozorenja. To su učinili tek 1703. godine. U konačnici, Osmanlije su Karlovačkim ugovorom ostali bez Ugarske (osim Banata), izgubili su Slavoniju i Hrvatsku do Une i južno od Velebita, kao i sve gradove i oblasti koje su u tom ratu osvojili Mlečani (Herceg-Novi, Knin, Sinj, Vrgorac i Gabelu). Austrija dobija cijelu Ugarsku osim Banata, Slavoniju i Srijem do linije od ušća Tise do ušća Bosuta. Tako su duboko ušli u Balkan da su se čak povezali sa stanovništvom i u Staroj Raškoj.
Kraj XVII stoljeća Bosanski ejalet dočekuje s četiri sandžaka (Bosanskim, Hercegovačkim, Zvorničkim i Kliškim), dok je Bihaćki bio ukinut na samom početku XVIII stoljeća, a njegov teritorij priključen Bosanskom sandžaku. Kad je riječ o muslimanskom stanovništvu na prelazu XVII i XVIII stoljeća, bilo je najmanje 400.000 muslimana (primarno uzimajući u obzir broj od 60.000 vojno sposobnih osoba na koje se moglo računati u slučaju opće mobilizacije, koji se množi s 5 ili 7, a onda tome doda plaćena vojska). I pored pridošlog stanovništva iz izgubljenih područja Osmanske Države, ta je brojka manja od one sto godina ranije. Katoličko stanovništvo skoro je prepolovljeno, dok je broj pravoslavnih skoro trostruko veći.
Putopisci bilježe da u XVIII stoljeću raste broj pravoslavnih vjernika, pa će krajem tog stoljeća biti već 12 manastira u Hercegovini, a u Bosni dva, u Derventi i Banjoj Luci. Mitropolit je imao službenu rezidenciju u Sarajevu 1699. godine i do kraja XVII stoljeća četiri episkopa (u Sarajevu, Mostaru, Zvorniku i Novom Pazaru). Priliv muslimanskog stanovništva s nekadašnjih područja pod osmanlijskom jurisdikcijom bio je brojan, ali prostori istočne, srednje i zapadne Bosne koji su ostali opustjeli nakon odlaska nemuslimanskog stanovništva tokom Bečkog rata i dalje su ostali relativno nenaseljeni. I pored bojazni da domaće nemuslimansko stanovništvo ne primijeti “koliko je izginulo zarobljenika ili od gladi i bolesti pomrlo muslimanskog svijetaˮ, država je morala riješiti pitanje radne snage na zemlji koja je imala nesumnjivo povoljne privredne uvjete, ali je bila pusta.
Vlasi su kao nomadsko stanovništvo i do osmanskog osvajanja na Balkanu imali svoje mjesto u spomenicima srednjovjekovnih balkanskih država. Kolonizaciona politika Osmanlija isključila je cikličnost nomadskog kretanja Vlaha i njihove migracije tokom narednih stoljeća izdvojit će ih kao posebnu pravnu kategoriju. Za razliku od dijela koji je ostao izvan granica Osmanske Države, ovi Vlasi imali su više svojih zakona koji su donošeni paralelno sa širenjem osvojene teritorije. Kao poluvojni element, Vlasi će dugoročno utjecati na razbijanje regionalne društvene strukture i stvaranje budućeg demografskog mozaika.
Stabilizacijom prilika i vlasti u Bosanskom ejaletu vlaško stanovništvo gubilo je na značaju koje je ranije imalo, te postepeno poprima drugačiji lik kroz status proizvođačkog seoskog stanovništva. Vlasi koje nalazimo u defterima uglavnom su bili pravoslavne vjere, jer uz njihov starješinski kadar nalazimo popove. Oni koji su imali vojne ili poluvojne službe (akindžije, martolosi, eškindžije, derbendžije, vojnuci, kaikčije, madendžije i dr.) prvobitno su bili isključivo nemuslimani, ali građa XVII stoljeća svjedoči o priličnom prelasku na islam većine ovih rodova.
Onome ko kroz deftere dijahrono prati raspored vlaških plemena od XV stoljeća pa nadalje, geografski raspored pravoslavnog stanovništva po Bosanskom ejaletu s kraja XVII stoljeća očituje sigurno vlaško porijeklo. Takav je slučaj s valom naseljavanja Vlaha koji su se kretali pravcem Ozren, Maglaj, Tešanj, Teslić i dalje prema zapadu, pa se dio njih zadržao na padinama Vlašića, a dio spustio u Lašvansku dolinu. Bilo da je ovo stanovništvo naseljavano od vlasti (vojnom službom) ili je ono spontano ostajalo tu na području koje im se svidjelo na njihovom putu u XV i XVI stoljeću, kraj XVII i početak XVIII stoljeća bilježi tu pravoslavno stanovništvo, najčešće u miješanim konfesionalnim sredinama. Rjeđa su naselja s većinskim pravoslavnim stanovništvom.
Jasno se mogu izdvojiti i sela u kojima je u prethodnim stoljećima bilo samo muslimansko stanovništvo, a kraj XVII stoljeća dočekuju s višekonfesionalnim stanovništvom. U XVII stoljeću vlaško stanovništvo ili stanovništvo koje je imalo vlaški status javlja se u tri teritorijalno raspoređene grupacije: prve, stare Vlahe na istoku Bosanskog ejaleta, druge, Vlahe koji su se s prvim doseljavanjima bazirali u Posavini, treće, Vlahe na zapadu, prostor današnje Bosanske krajine. U Opširnom defteru Bosanskog sandžaka iz 1604. godine zabilježeno je 12.324 domaćinstva, što znači da je nakon 20 godina zabilježeno novih 3.097 kuća.
Novi su Osmanlije osvojile 1482. godine. Stjepan Vukčić Kosača nastojao je od Novog napraviti jako ekonomsko središte Hercegovine, prvenstveno kroz unosnu prodaju soli, ali je on s Osmanlijama poprimio fizionomiju orijentalno-islamskog grada, kroz administrativne, kulturne i vojne forme, tekije, džamije, utvrde, mostove, mahale, luku. U izvorima je najčešće nazivan Neve. Za Osmanlije je to bila važna strateška tačka jer je zatvarao bokokotorski zaliv, a iz njega se moglo nadzirati more prema italijanskim obalama. Osmanski će ostati do 1687. godine.
Još '60-ih godina XVII stoljeća, kad su Osmanlije opsjedali Kotor, generalni providur Bernardi je napadao na zidine Novog, ne bi li tako okrenuo pažnju osmanskih snaga. Prema izvještajima tajnika nuncijature Andrea Borghija i Luigija Giacobellija, koji su vodili ured u Veneciji, očito je da je puna pažnja usmjerena ka Novom i pred sami početak Bečkog rata 1683. godine. U januaru sljedeće godine peraški kapetani Kristofor Zmajević i Nikola Nikićević u Senatu izvještavaju o stanju utvrda Herceg-Novog. Prema njihovoj procjeni, u gradu je bilo 600 stanovnika, od kojih je pola bilo vojno sposobnih, kao i 40 janjičara u Gornjem gradu ili Španjoli uzdignutom iznad provalije od osam koraka; iako nisu znali s koliko streljiva raspolažu, čuli su bili da je loše kvalitete i dijelom vlažno, da imaju oko 2.000 topovskih kugli različite veličine i nagrizenih hrđom.
U opsadi Novog sudjelovalo je 16.000 boraca s 2.400 papinskih, mletačkih i toskanskih plaćenika, stotinu malteških vitezova, 2.000 mletačkih prekomoraca, 7.000 dalmatinskih prekoteritorijalaca i ranije obećanih Cornarovih 4.000 Crnogoraca, Arnauta i Bokelja. Raznovrsna vojska ukrcana na 130 brodova prema Boki krenula je 30. augusta. Iako je prema Cornarovom izvještaju od 6. septembra u gradu bilo 1.000 vojnika, pod zapovjednikom Osman-agom Ibrahimagićem bilo je, ustvari, više od 2.000 boraca, domaćih muslimana i kršćana, a stiglo im je bilo i pojačanje iz Ugarske, kao i civili.
Dočekavši konačno pomoć Husejna Topal-paše, branitelji Novog krenuli su u žestoki proboj 15. septembra, ali je manevrom Bona, sina generala S. Pola, dio snaga prosto usmjeren u ruke Crnogorcima u Kamenom koji su ih tamo i očekivali. Izvori govore kako je Cornaru doneseno 12 neprijateljskih zastava i 300 glava za koje su Crnogorci dobili po zlatnik i koje su nabodene ispred tvrđave tako da ih osmanske snage mogu vidjeti.
Bijelu su zastavu branitelji izvjesili 30. septembra, postavljajući uvjet da mogu otići s oružjem i neophodnim stvarima. Tako je iz grada izašlo 2.200 ljudi, među kojima je bilo 700 naoružanih.
Novi je negdje do 1687. godine imao 45 džamija i preko 40 mesdžida. Nakon što je iz njega te godine otišlo spomenutih 2.200 stanovnika prema Baru, oni koji su ostali bili su pokrštavani. Ako uzmemo u obzir podatak Tome Popovića, koji navodi da je u Donjem i Gornjem gradu Herceg-Novog bilo 700 ratnika i oko 2.500 žena i djece, ostaje razlika od 1.000 ljudi. To su oni koji su pošli prema Trebinju, Klobuku (Korjenićima) i Nikšiću, a čije potomke nalazimo u Konjicu, Rogatici, Sarajevu (porodice: Bijedić, Šehović, Resulbegović, Dizdarević, Duraković, Kreso, Abaza, Balić, Bašić, Paripović, Pivodić, Šamić i dr.). Dio ovih porodica boravio je cijelo stoljeće na prostoru Nikšića, neke su poput Abaza, nakon osvajanja Nikšića od Crnogoraca 1878. godine naselile nevesinjsko područje, zaselak Kuti, sela Potoci i Zijemlja, pa i Mostar i Konjic.
Sutorina je do 1687. godine ostala pod osmanskom upravom kojima je to bio važan izlaz na Jadransko more. Nakon pada Novog 1687. godine muslimansko stanovništvo ide prema Hercegovini, a njihova imanja zaposjeda mletačka i peraštanska vlastela i poneka srpska porodica. Požarevačkim mirom 1718. godine Osmanska Država (a time i Bosanski ejalet) dobila je izlaz na more uskim koridorom kroz Sutorinu.
Povlačenjem Osmanske Države sa sjeverozapadnog dijela Balkana i Panonije, određenih dijelova Like, Kninske krajine, Dalmacije i Slavonije, muslimansko stanovništvo koje je više od dva stoljeća naseljavalo te prostore biva izloženo oštrim represalijama praćenim masovnim protjerivanjima, sve u skladu s tada vladajućim zapadnim načelom Cuius regio, eius religio (Čija vlast, toga i vjera).
Porodice koje su ostale u Ugarskoj, Lici, Krbavi, Dalmaciji bivale su pokrštavane. Izvještaji bosanskih franjevaca u Rim početkom XVIII stoljeća govore o “obraćenju”, pokrštavanju 1.601 osobe u Slavoniji i 184 osobe u Dalmaciji. To nije bila nepoznata pojava ni u prethodnim stoljećima, a službeno je omogućena odobrenjem pape Urbana VIII od 23. septembra 1625. godine da franjevci mogu “kršćansku djecu i muhamedance krstiti”. Ostalo je zabilježeno da su Gačani muslimani bili voljni sklopiti neku nagodbu s Mlečanima i pristajući na pokrštavanje ostati tu gdje jesu. Bilo je i vraćanja u islam novokrštenih. Muslimani Vrnograča koji su 1696. godine kao pokrštenici preseljeni u Kirin ponovo su se vratili staroj vjeri kad je Vrnograč pripao Osmanskoj Državi prema odredbama Karlovačkog mira 1699. godine.
Osijek je grad koji se nalazio u Požeškom sandžaku do septembra 1687. godine, kada ga zauzimaju snage Svete lige. Iako će ponovo biti pod teškom opsadom Osmanlija 1690. godine, Osijek nadalje ostaje u okviru Habsburške Monarhije. Matice iz tog perioda bilježe brojno pokrštavanje zarobljenih “Turakaˮ, naročito mlađih žena i djece. Karakterističan slučaj životni je put omiljenog i odlikovanog fra Lovre Šitovića, za kojeg se dugo govorilo i pisalo da se rodio u muslimanskoj porodici Alendar (Alemdar) u Ljubuškom. U sinjskoj matici krštenih stoji da je fra Lovro 25. augusta 1720. godine pokrstio nekog Ahmeta Alendarovića, Turčina iz Ljubuškog, koji je potom dobio ime Petar. Nema spomena o tome je li mu to bio rođak. Bilo je i slučajeva da jedan dio porodice izbjegne na prostor pod osmanskom upravom zadržavajući svoju vjeru, a drugi dio iste porodice ostane na ranijim posjedima, prihvatajući katoličanstvo.
Između svih oblika migracija, od početka XVIII stoljeća prisutan je onaj u kojem se na prostor srednje i istočne Bosne, opustjelih nakon talasa kuge, ratnih dešavanja i gladi, naseljava kršćansko stanovništvo iz Crne Gore, Hercegovine i Dalmacije. Tako je i bosanski namjesnik vezir Numan-paša Ćuprilić, slijedeći naređenja iz Istanbula, organizirao vojni pohod na neke crnogorske nahije odakle su ljudi često pružali pomoć protivnicima Osmanske Države i poduzimali pljačkaške upade u bogatija područja Bosanskog ejaleta. Pravi cilj Numan-pašinog pohoda je bio Portin plan da u slučaju rata s Mletačkom Republikom onemogući pomoć i podršku protivnicima od strane sultanovih podanika nemuslimana.
Čim je imenovan za seraskera tog pohoda, u junu 1714., Numan-paša je poduzeo temeljite pripreme i cijelu akciju okončao u oktobru iste godine. Pored toga što je ostalo zapamćeno njegovo rušenje cetinjskog manastira, ne tako čest potez je bio da u povratku u Bosanski ejalet iz napadnutih nahija povede sa sobom preko 2.000 stanovnika, sa ženama i djecom, koje će naseliti na području Glasinca i Vlasenice. Među naseljenim Crnogorcima na Glasincu bile su porodice: Cuca, Bjelica, Ćeklića, Pješivaca i Bjelopavlića, a u kasnijim navratima su se tu naselile 21 porodica Pivljana, šest rodova Drobnjaka i Banjana i 12 rodova Nikšićana.
I za kraj, ovako piše ramiza Smajić o pojmu "balije"...
Učestalost imena Bali još u najstarijim osmanskim katastarskim popisima Bosne kao arabistu me je direktno upućivalo na pridjev izveden od arapske riječi “bâlˮ (mozak, um), pogotovo što su ljudi tog imena često bili begovi, vojnička klasa dakle, a čak je i jedan od dva šejhu’l-islama porijeklom iz Bosne bio Bali-zade. Pojedini su ustvrdili da postoji i arapski korijen koji ima značenje “starˮ, “istrošenˮ na čemu su zasnovali stanovište da su Osmanlije balijama nazivali “starinceˮ, starosjedioce. Time bi se naglasilo njihovo domaće porijeklo, za razliku od došljaka.
U savremenom turskom jeziku danas riječ abalı znači, između ostalog, “siromašanˮ, “bijednikˮ, “nemoćanˮ, “nadničarˮ, “neko na dnu društvene ljestviceˮ. Na taj način, u pežorativnom značenju, ta riječ se koristila i koristi i danas u bosanskom jeziku i od strane viših muslimanskih slojeva, da označi društveni talog među pripadnicima iste religije.
U savremenom turskom jeziku danas riječ abalı znači, između ostalog, “siromašanˮ, “bijednikˮ, “nemoćanˮ, “nadničarˮ, “neko na dnu društvene ljestviceˮ. Na taj način, u pežorativnom značenju, ta riječ se koristila i koristi i danas u bosanskom jeziku i od strane viših muslimanskih slojeva, da označi društveni talog među pripadnicima iste religije.
