Istraživanje odnosa i utjecaja institucije hadža kao petog stuba islama kroz ukupnu duhovnost jedne zajednice ili naroda jedinstven je način putovanja u historiju. Činjenica je da je islam na Balkan stigao mnogo ranije nego Osmanlije, ali je upravo u okviru Osmanske Države Balkan stoljećima bio jedna cjelina s Arapskim poluotokom.  

Kroz hadž se na najbolji način mogu pratiti društveno-politički razvoj i promjenjive globalne okolnosti koje utječu i na pojedinca i zajednicu. S obzirom na to da je za ostvarenje hadža preduslov imetak i vjerska svijest, odnos prema ovom ibadetu nam pokazuje hronologiju amplituda ekonomskog i duhovnog stanja svakog naroda. 

Deset godina istraživanja 

Dr. Dženita Karić postdoktoralna je istraživačica na Berlinskom institutu za islamsku teologiju (Univerzitet Humboldt u Berlinu). Autorica je knjige Bosnian Hajj Literature: Multiple Paths to the Holy (Bosanska hodočasna literatura: Višestruki putevi ka Svetom) u izdanju Edinburgh University Pressa, koja je rezultat njenog desetogodišnjega istraživanja.  

Knjiga približava čitaocima kako su “obični” vjernici imali iskustva na putovanjima u Meku i Medinu u različitim okolnostima u proteklih pet stoljeća kroz skup različitih pisanih izvora, a koji obuhvata široki niz žanrova i tekstova, od vazova, poslanica, rasprava do putopisa, reportaža i eseja, na tri jezika: arapskom, osmanskom i bosanskom. 

David Henig, vanredni profesor kulturne antropologije na Univerzitetu Utrecht, jedan od recenzenata ove publikacije, smatra da autorica pruža izvanredne uvide u svijet hadža kakav praktikuju, doživljavaju i dijele generacije bosanskih muslimana, te dodaje da je ovo originalna knjiga koja će postati klasik u godinama koje dolaze. 

Edin Hajdarpašić, vanredni profesor na Loyola University Chicago, drugi je recenzent knjige. 

“Karić vodi čitaoca kroz priče koje su bosanske hadžije pričale kroz pet stoljeća, prateći njihove spise iz osmanskog doba kroz burne prevrate i ratove dvadesetog stoljeća. Historičari će biti posebno zahvalni za analizu u knjizi geografskih, tekstualnih, kulturnih, pa čak i čulnih veza koje su činile iskustva hadžija koje su putovale s ruba Evrope prema Meki i Medini”, piše dr. Hajdarpašić. 

Iako Bošnjaci žive na periferiji muslimanskog svijeta, njihova veza za duhovnim centrima Mekom, Medinom, ali i s Kudsom, Damaskom, Kairom, Konyom, Istanbulom bila je izuzetno dinamična. 

Običaj brojnih Bošnjaka bio je i ostao da s hadža kao životnog putovanja donesu pisani materijal koji je najčešće u formi putopisa, ali obogaćen savjetima, ličnim impresijama, osjećanjima… Pojedini su svoje tekstove umnožavali i dijelili porodici i prijateljima i na taj način povećavali doseg svoje duhovne transformacije. Dr. Karić je prepoznala zapostavljenost ovakvih rukopisa u akademskoj zajednici, što joj je bila inspiracija da istraži motivaciju njihovih autora. Postavlja se pitanje zašto bi neko ko se u životu nije bavio pisanjem odlučio da napiše putopis o hadžu. Literatura o hadžu koju je ona istražila bogat je izvor informacija o tome kako su obični ljudi razumijevali vjeru i kako je društveno-politički kontekst utjecao na njih.  

Dr. Karić je istraživanja započela u bogatoj porodičnoj biblioteci te u javnim bibliotekama u Bosni i Hercegovini, Istanbulu i Kairu, te na internetu. Kad se saznalo za njeno istraživanje, počeli su joj se javljati pojedinci koji su joj ustupali rukopise članova porodice koji su vezani za hadž. 

Dr. Karić svjedoči da se kroz svoje višegodišnje istraživanje povezala s autorima koji su pisali o hadžu iz drugih dijelova muslimanskog svijeta, čime je proširila svoja saznanja o ogromnom utjecaju hadža na kulture i društva širom svijeta. Poseban segment njenog istraživanja bio je da dokuči izazove očuvanje duhovnosti onih muslimanskih zajednica koje su se nalazile u otežanim okolnostima, kao što su Bošnjaci unutar Jugoslavije, kroz prepoznavanje mehanizama koji drže ljude uz vjeru gdje se hadž prepoznaje kao jedan od najvažnijih elemenata. 

Njena knjiga ispunjena je inspirativnim pričama o hadžijama koje su putovale u izuzetno teškim okolnostima. Na koricama njene knjige je ilustracija priče o dvije žene koje su otišle na hadž 1981. godine automobilom iz Jugoslavije. Jedna je bila domaćica, a druga računovođa. Živjeli su vrlo prosječnim životom, ali njihova duhovnost i hrabrost ih je odvela na hadž. Njihovi muževi nisu imali vozačku pa su one vozile do Meke zahvaljujući međunarodnoj vozačkoj dozvoli. Na tom putovanju su posjetili Damask, Ankaru i Istanbul, gdje su potražili rodbinu koja je bila primorana na iseljavanje početkom 20. stoljeća nakon raspada Osmanskog Carstva.  

Ono što je posebnost materijala koje je dr. Karić obradila ogromna je iskrenost autora u njihovim duhovnim iskustvima, očekivanjima i impresijama, što je rjeđe zastupljeno u općim vjerskim tekstovima. Autorica ističe da je pisanje o hodočasnoj literaturi nezavršen posao, zato što privrženost i posvećenost svetim mjestima nikada ne prestaje, a ona se svjedoči kroz nova pisanja. Također, arhivska građa i dalje nije do kraja iscrpljena. 

Hadž kao medij 

Značajan dio knjige posvećen je promjeni forme diskursa o hadžu, te šta to znači za samo poimanje hodočašća u različitim periodima i okolnostima. Na diskurs o hadžu značajno je utjecala evolucija medija, od štampe preko fotografije pa do interneta, što je sa sobom donijelo popularizaciju hadža, ali i dijelom umanjilo njegovu sakralnost. 

Uprkos burnim ratnim i političkim okolnostima, kontinuitet duhovnosti Bošnjaka kroz hadž kao vezivno tkivo s muslimanskim svijetom se očuvao. Period dekadencije umeta, odnosno kolonijalizma, Bošnjaci su iskusili upravo na hadžu i na svojoj koži. S druge strane, hadž je uvijek bio i ostao mjesto godišnjeg susreta muslimana i razmjene ideja, mišljenja i stavova. Jednim dijelom hadž je bio i medij za prijenos ideja obnoviteljskih antikolonijalnih pokreta i drugih utjecaja u kulturi. 

Kao što su Meka i Medina bile mjesta gdje se širila istina o Agresiji i Genocidu nad Bošnjacima, tako i kroz zapise naših hadžija možemo pratiti solidarnost umeta za stradanja muslimana u Grškoj, Indoneziji... Sastavni dio hadža jeste putovanje sa svim izazovima koje ono nosi kao i ogromnim mogućnostima za posjetama značajnim destinacijama na rutama hadža koje imaju duhovnu vrijednost kao što su posjete mezarovima i turbetima učenjaka i evlija u Anadoliji, Šamu, Egiptu...  

Takva vrsta pobožnosti danas je u velikoj mjeri neprepoznatljiva prosječnom modernom vjerniku iz više razloga. Karić uviđa da su bošnjački putopisci kao što je Jusuf Livnjak i Mustafa Muhlisija zijaretili i opisivali brojna mjesta duhovnosti, što nam otkriva da su naši preci čitali relevantnu literaturu svoga vremena, ali su preferirali fizički susret sa svetim prostorima. Pored zijareta, putovanje je značilo i prolazak kroz “obični” prostor, u kojem su hadžije gladovale ili bile site, tražile vodu i kupovale voće i povrće. Kroz tu interakciju gradio se poseban odnos za ljudima i mjestima, a za takva iskustva uskraćeni su hodočasnici novijih generacija, što zbog razvoja saobraćaja, što zbog ratnih okolnosti u Šamu. 

Zdravlje je jedan od tri glavna preduslova za obavljanje hadža, zbog čega je zdravstveno stanje i tijelo hadžije u fokusu, kao i tjelesna ekspresija emocija u toku samog hadža i nakon povratka. Autorica ističe posebnost hadža Bošnjaka koji su u toku Agresije izgubili dijelove tijela kroz njihov tavaf oko Kabe i divljenje drugih muslimana. Hadž je tokom 90-tih godina u ratnim i postratnim okolnostima imao poseban značaj za Bošnjake te je institucija hadža doprinijela nacionalnom jačanju i vjerskom buđenju Bošnjaka. 

“Hadž 1994. godine bio je jedan od ključnih i simbolički značajnih događaja u novijoj bošnjačkoj historiji. Hodočašće koje je finansirala Kraljevina Saudijska Arabija i koje je okupilo veliki broj ranjenih boraca stavilo je Bosnu u centar pažnje muslimanske javnosti, te proizvelo nekoliko hodočasnih putopisa i reportaža. Ono što je posebno zanimljivo jeste centralnost bosanskoga muslimanskoga ranjenoga tijela u tim opisima: gubitak udova se poistovjećuje sa svjedočenjem vjere, a Bošnjaci se ističu kao narod koji je dokazao svoju žrtvu za islam. Hadž i sveta mjesta u kontekstu tih putopisa postaju još jedna arena gdje se pokazuje posebnost bosanskih muslimana naspram muslimana koji nisu morali da svojim tijelima dokazuju vjeru”, smatra dr. Karić. 

Hadž i politika 

Hadž je od svog uspostavljanja od Ibrahima, a. s., imao jasnu političku i diplomatsku implikaciju koja se u 20. stoljeću dodatno pojačala. 

“Nakon Drugog svjetskog rata, bilo je nekoliko hodočasnih/državnih posjeta putem kojih je socijalistička vlast nastojala ne samo da poboljša svoju reputaciju u muslimanskom svijetu, već također da suzbije propagandu iseljenika koji su živjeli rasuti po Bliskom Istoku, te da pošalje sliku benevolentne vlasti lokalnoj publici u Jugoslaviji. Takve vrste političkih hadžskih delegacija nisu bile rijetkost – poznate su hodočasne delegacije Japana i Španije u međuratnom i postratnom periodu koje su za cilj imale uspostavljanje političkih i ekonomskih veza s muslimanskim svijetom. Nije moguće tačno utvrditi koliki je uspjeh ovih delegacija bio, ali činjenica je da su autori – vođe ili sudionici puta – nama ostavili vrijedne putopise koji ne govore samo o promociji Jugoslavije, već i opisu jednog jedinstvenog perioda u kojem se pojavljuju i pitanja odnosa prema prošlosti, modernosti i sekularnosti”, pojašnjava dr. Karić. 

Hadž je bio jedinstvena prilika obnavljanja veza s bošnjačkim iseljenicima u Turskoj i arapskom svijetu. Također, hadž je bio i ostao velika inspiracija za književnike kao što su Džumhur, Ibrišimović, Taljić... 

“Hadž postaje prilika za refleksiju o pitanjima koja tište moderne muslimane: koji je smisao ovog rituala; koja su njegova osnovna značenja; i, možda najčešće, kako iskoristiti potencijal ovog hodočašća? Bosanski muslimani u ovome svakako nisu bili usamljeni: prisjetimo se autora poput Alija Shariatija i Jalala Al-e-Ahmada, kao i Malcolma X, koji su nastojali razumjeti hadž i podariti mu značenje u okviru modernoga doba”, ističe dr. Karić.