Krajem aprila predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen tvrdila je da EU ima planove za nepredviđene situacije za moguće rezove u isporuci plina iz Rusije, nakon obustave opskrbe Bugarskoj i Poljskoj zbog neplaćanja u rubljama.

Gazprom, ruska kompanija koja izvozi najviše plina u Evropu, saopćila je da Rusija nastavlja slati plin u Evropu preko Ukrajine "prema zahtjevima kupaca", naprimjer, 55% plina koji troši Njemačka dolazi iz Rusije. Zato je njemački ministar ekonomije Robert Habeck pozvao na mjere presedana za smanjenje ovisnosti i suprotstavljanje onome što on vidi kao "energetsku ucjenu iz Kremlja".

Nije dovoljno da Njemačka prima brodove s ukapljenim prirodnim plinom (LNG) s drugih geografskih širina, jer treba izgraditi pogone za njegovu preradu. Unatoč logističkim poteškoćama i s obzirom na hitnost okolnosti, Habeck je rekao: "Moramo isprobati neizvedivo".

LNG je oblik rashlađenog plina čija je cijena viša od prirodnog plina, ali ima jednu veliku prednost: lakši je za transport. Može se ukrcati na brodove i ne zahtijeva izgradnju ogromnih plinovoda uz dugoročna milionska ulaganja.

Zato je Katar zemlja koja je najviše profitirala od sukoba između Rusije i Ukrajine. Prije početka rata, Katar je najavio planove za povećanje svog izvoza LNG-a za 64%, ali trenutna situacija dopušta im da izvezu i više što je "blagoslov, i ekonomski i politički", kako je je objasnila Karen Young, viša istraživačica i direktorica programa za ekonomiju i energiju na institutu Middle East Institute u Washingtonu.

Monarhija s emirom kao šefom države, nacija sa manje od tri miliona ljudi, postala je ključna za Evropu u njenoj mahnitoj potrazi za zamjenom ruskih energenata.  Zapadne organizacije smatraju politički sistem zemlje "autoritarnim režimom", što je kvalifikacija koju katarska vlada odbacuje. Isto tako, Amnesty International je osudio postupke za koje smatra da su "izrabljivanje i zlostavljanje" radnika migranata.

S više bogatstva po glavi stanovnika od Švicarske ili Sjedinjenih Država, uprkos svemu Katar je na odličnom putu da postane još bogatiji. Jer trenutno gotovo 80% katarskog LNG izvoza ide u Aziju, a glavni kupci su Južna Koreja, Indija, Kina i Japan. A po volumenu tržišta, Kina je postala najveći uvoznik LNG-a na svijetu nakon potpisivanja sporazuma s Katarom na razdoblje od 15 godina.

S druge strane, svoj dio kolača žele i afričke zemlje pa se Evropa okreće i tom tržištu. Postavljanje plinovoda koji pokriva udaljenost između Senegala i Evrope trajalo bi, prema stručnjacima, između dvije i tri godine izgradnje. Gotovo je nemoguće da Senegal ili susjedne zemlje opskrbe Evropu plinom kroz cjevovod, barem u bliskoj budućnosti. To znači da se željeni proizvod mora transportirati brodom, na sličan način kao što se događa s plinom koji Evropa dobiva iz Sjedinjenih Država, uz posljedično povećanje cijena koje nastaje korištenjem ovog prevoznog sredstva. Iako bi Afrika mogla garantirati opskrbu plinom, to ne znači nužno i smanjenje njegove cijene u kućama.

Senegal planira pokrenuti proizvodnju u decembru 2023., u početku po stopi od 2,5 miliona tona godišnje, a 2030. godine 10 miliona. To je poprilično malo ako uzmemo u obzir da je Rusija prodala 138 miliona tona plina Evropi u 2020. godini. To znači da bi do 2023. bilo potrebno 55 zemalja poput Senegala da učinkovito zamjene uvoz ruskog plina.

Neprijatelj kojeg treba pobijediti je Rusija koja drži 24% svjetskih rezervi plina. Prema prikupljenim podacima, ukupno 10 afričkih zemalja (Nigerija, Alžir, Senegal, Mozambik, Egipat, Tanzanija, Libija, Angola, Demokratska Republika Kongo i Ekvatorijalna Gvineja) ukupno jedva dostižu polovinu zaliha koju posjeduje Rusija. S druge strane, programi eksploatacije u tim zemljama su jedva razvijeni i proći će godine prije nego što Afrika može učinkovito opskrbljivati ​​evropski kontinent.

Izvještaji o rezervama nafte i plina u Africi koje je 2019. izdao PwC pokazuje da samo Nigerija, Angola i Mozambik imaju značajne rezerve plina južno od Sahare, iako su one znatno niže od onih u Rusiji. Prikupljeni podaci također pokazuju da kontinent sada ima kapacitet za izvoz oko 100 miliona tona plina godišnje. Uzmemo li u obzir da samo Rusija izvozi 138 miliona tona godišnje, bilo bi potrebno udvostručiti ili čak utrostručiti proizvodnju na kontinentu u rekordnom roku ako bi htjeli zamijeniti Rusiju u evropskoj proizvodnji plina.

Od 21 afričke zemlje koje imaju značajne rezerve plina, samo sedam ima pogone za ukapljivanje (Alžir, Libija, Egipat, Nigerija, Ekvatorijalna Gvineja, Angola i Kamerun). Užasni uslovi na cestama na kontinentu dodatno otežavaju procjenu vremena transporta, dok još uvijek ne postoji logistika u afričkim lukama koja se može usporediti s ostatkom svjetskih kontinenata. Afričke luke trenutno učestvuju u nešto više od 7% svjetske pomorske trgovine.

Tome se pridodaje i unutarnja nestabilnost pojedinih zemalja i problemi koji se ponavljaju povezani s korupcijom. Od deset afričkih zemalja s najvećim rezervama plina, njih šest trenutno proživljava neku vrstu sukoba vezanu uz terorizam (kao što je slučaj u Egiptu) ili oružane sukobe između pobunjenika i vladinih snaga.

Afrika se suočava s mnoštvom izazova ako želi postati sljedeći veliki izvoznik ukapljenog plina u Europu. Izgradnja adekvatne infrastrukture može potrajati godinama, dok rak korupcije neumitno raste na kontinentu. Čak i kad bi se svi ti problemi riješili preko noći, čini se da bi Evropa i dalje zavisila (iako u manjoj mjeri) od ruskog plina.