Konrad Adenauer ušao je u historiju kao otac Savezne Republike Njemačke nastale nakon tragedije nacizma. Na vlasti 14 godina, od 1949. do 1963., demokršćanski čelnik bio je ne samo savezni kancelar već i jedan od najstarijih šefova vlada na svijetu: imao je 73 godine kada je izabran i 87 u vrijeme kada je smijenjen što je nastojao izbjeći svim sredstvima.

Međutim, 'starac', kako su ga nadimali unutar i izvan CDU-a, nikada nije pokazivao znakove starosti. Baš suprotno, uvijek je bio izuzetno energičan i proaktivan, sposoban s lakoćom i entuzijazmom podnijeti teret posla, tada posebno neugodnih putovanja, dugih sjednica vlade ili zamornih rasprava u Bundestagu. Trebalo mu je samo nekoliko sati sna da stigne do Kanzleramta izgledajući zavidno zdravo i svježe poput salate. Kako je to bilo moguće?

Prema berlinskom historičaru Danielu Koerferu, autoru knjige Kampf ums Kanzleramt (Borba za kancelarstvo), Adenauerova tajna vitalnosti imala je vrlo specifično ime: Pervitin, metamfetamin koji je 1934. patentirao ljekarnik Theodor Temmler, čiji je kancelar bio redoviti potrošač.

Kao nepobitan dokaz otkrića, Koerfer navodi dnevnike Adenauerovog sina Paula, koji u dosad neprimijećenom zapisu od 2. novembra 1964. godine piše: "Papa je i dalje živ i vitalan kao i uvijek, u 2. je uzeo tabletu Pervitin i sada mora popiti nešto poput 15 tableta za spavanje da bi zaspao. Kako možeš ovako živjeti?"

U to je vrijeme bivši kancelar imao 88 godina i godinu dana ranije napustio je vladu u kojoj ga je zamijenio Ludwig Erhard. Prema historičaru, dnevnik Paula Adenauera jasno ukazuje da je Pervitin bila uvriježena navika ili, zapravo, istinska ovisnost starog kancelara.

Ono što ovu hipotezu čini još vjerovatnijom je uloga koju je Pervitin imao u njemačkom društvu od druge polovice 1930-ih, kada je postao masovno korištena droga. Zapravo, zahvaljujući savršenoj reklamnoj kampanji, ta je čarobna pilula postala moderna: uklonio je umor, borio se protiv depresije, učinio ljude euforičnima i, ukratko, uzvisio Zeitgeist nove nacističke ere.

Slobodno se prodavao, čak i u obliku čokoladnih pločica, bio je droga koju su koristili mnogi potrošači iz najrazličitijih sektora: profesionalci, vojno osoblje, studenti, umjetnici, radnici pa čak i domaćice.

Ali iznad svega, Pervitin se proslavio kao 'lijek Wehrmachta', vojske Trećeg Reicha. Kad je Hitler napao Poljsku 1939. godine, vojni liječnici, koji su bili upoznati s proizvodom i njegovim učincima, predložili su da ga se široko koristi za poboljšanje performansi vojnika.

"Tvar velike vojne vrijednosti", rekao je Otto Ranke, šef vojnih psihologa, unatoč rezervama nekih njegovih kolega. Generali se nisu usprotivili. Za Von Kleista, Guderiana i Rommela, dijeljenje Pervitina trupama, zajedno s dnevnim obrocima hrane, moglo je samo produbiti njihove ambiciozne planove napada.

Na taj je način u maju 1940. sposobnost njemačke vojske postala odlučujućim faktoriom u ofanzivi na Francusku, preko Belgije i Nizozemske: nacistički vojnici napredovali su u Ardenima 72 sata, bez pauze i u samo četiri dana Francuzi su bili uništeni.

Učinak iznenađenja, logistika i tehnička superiornost, zasigurno. Ali i dopingovani muškarci sposobni za nadljudske performanse. "Blitzkrieg su pokretali amfetamini", zaključuje Peter Steinkamp, ​​medicinski historičar.

No, kao i u svim pobjedama postignutim dopingom, nije trebalo dugo čekati na posljedice. Kako Ohler piše, sjeme katastrofe već je bilo skriveno u početnim uspjesima Hitlerovih vojski. I došao je trenutak kada droga više nije djelovala, ovisnost je postala pretjerana i nije bilo Pervitina koji bi mogao izdržati u snježnim nanosima Rusije ili u pustinji sjeverne Afrike.

Prema Koerferu, Adenauer je vjerojatno došao u kontakt s amfetaminom već 1930-ih, kada je proizvod dosegao vrhunac popularnosti. Sve u svemu, historičar zaključuje da, iako su Adenauerovi politički uspjesi potpomognuti 'lijekom Werhmachta', ništa ne može zasjeniti njegovu najveću historijusku zaslugu: vraćanmje Njemačke na put demokratije, slobodnog tržišta i evropskih integracija.