U trenutku Okupacije u Austro-Ugarskoj monarhiji nije postojao nikakav zvaničan koncept o vođenju određene nacionalne politike u Bosni i Hercegovini. Socijalne i konfesionalne suprotnosti među bosanskohercegovačkim stanovništvom nametale su austrougarskim vlastima potrebu održavanja ravnoteže.

Austrougarski zvanični krugovi su dosta rano shvatili da bi svaki veći poremećaj konfesionalno-etničke ravnoteže u Bosni i Hercegovinu u korist jednog od njena tri elementa mogao ugroziti položaj Monarhije u okupiranoj zemlji.

Bosna je bila izložena snažnim nacionalističkim pritiscima, od čijeg je efikasnog izoliranja u velikoj mjeri zavisio opstanak Monarhije u njoj, odnosno održanje njemačke i mađarske prevlasti u njenoj upravi.

PROHRVATSKI KURS OKUPACIONE UPRAVE

Pokušaj generala Filipovića da uz oslonac na činovničku ekipu iz Hrvatske provede u upravi okupirane zemlje jedan ekskluzivno hrvatski kurs vrlo brzo se završio neuspjehom. Filipović nije nastupao samo kao austrougarski vojnik nego istodobno kao predstavnik hrvatskog javnog mnijenja, koje je u njega polagalo velike nade.

Mnogi u Hrvatskoj su se zanosili iluzijom da će Bosna i Hercegovine biti pripojena Trojednici. Na vijest o zauzeću Sarajeva zavladalo je u Zagrebu 21. augusta 1878. godine veliko oduševljenje. Održane su velike manifestacije i štampana posebna spomenica u slavu “hrvatskih junaka”, koji su svojoj braći “po krvi i rodu” Bošnjacima i Hercegovcima donijeli već “četiri vijeka žuđenu slobodu”.

Hrvatski sabor je 21. augusta 1878. godine podnio adresu caru, kojom je tražio da se Bosna i Hercegovina pripoji Trojednici. Adresa je odlučno odbijena, uz primjedbu da je Sabor njenim podnošenjem prekoračio svoju nadležnost.

Filipovićeva činovnička ekipa nastojala je u svakoj prilici istaknuti hrvatsko ime. Naredbom Zemaljske vlade, 26. augusta 1879. godine osnovana su u Sarajevu “dva učevna tečaja u svrhu učenja, čitanja i pisanja hrvatskoga jezika latinskim pismeni”. U njemačkom tekstu iste naredbe ne spominje se, međutim, hrvatski nego samo zemaljski jezik.

Zajedničko ministarstvo je već 12. septembra 1879. godine zabranilo upotrebu izraza hrvatski, pa je Zemaljska vlada izmijenila spomenutu naredbu utoliko što je riječ hrvatski ispuštena. Od tada je bio u upotrebi za jezik naziv zemaljski, koji je 1883. zamijenjen riječju bosanski.

Premještanjem generala Filipovića iz Bosne, početkom decembra 1878. godine, prestaje hrvatski kurs okupacione uprave. Od tada ona nastoji uglavnom voditi politiku ravnoteže i pariteta između pojedinih konfesija.

S obzirom na ustavnu strukturu i unutrašnje odnose u Monarhiji, okupaciona uprava je imala veoma skučene mogućnosti za vođenje neke šire nacionalne politike u Bosni i Hercegovini. Svi njeni napori sveli su se na sprečavanje ili bar efikasno kontroliranje nacionalnih aspiracija domaćeg stanovništva.

KOKETIRANJE SA SRBIMA

Tu potrebu je Kállay posebno naglasio u svom memorandumu iz juna 1882. godine kada je preuzeo upravu nad Bosnom i Hercegovinom. Kállay je procijenio da je srpski nacionalni pokret u Bosni i Hercegovini najrazvijeniji te da je potrebno, ne zapostavljajući ostale, onemogućiti njegove iredentističke težnje. On je smatrao da je za to povoljan trenutak pošto se zvanična Srbija posebnom Tajnom konvencijom s Austro–Ugarskom, potpisanom 28. juna 1881. godine, obavezala da neće dozvoliti sa svoje teritorije nikakvu političku, vjersku ili drugu propagandu protiv Monarhije, uključujući tu Bosnu i Hercegovinu i Novopazarski sandžak.

Kállay je dozvolio da se ime Srbin slobodno upotrebljava, a nešto kasnije vlasti su pokrenule i list Prosvjeta, štampan ćirilicom. Ovim “srpskim kursom”, koji je oličavao civilni adlatus baron Fedor Nikolić, po majci unuk kneza Miloša Obrenovića, Kállay je nastojao da za svoju politiku pridobije vodeće srpsko građanstvo. Nikolić je, kao blizak rođak kralja Milana Obrenovića, održavao veze sa zvaničnom Srbijom, što je skupa sa ranijim Kállayevim interesovanjem za Srbe i njihovu prošlost imalo izvjesnog odjeka kod nekih srpskih građanskih slojeva.

U ogromnoj većini srpsko građanstvo, a pogotovu seljaštvo nije imalo puno povjerenja u Nikolićevu politiku u Bosni i Hercegovini. On je otišao iz Bosne 1886. godine, čime je Kállay želio osloboditi prostor za svoju novu nacionalnu politiku, koja je, polazeći od vjerske tolerancije i poštovanja pariteta, imala za cilj da u domaćem stanovništvu razvije i učvrsti osjećanje zemaljske, bosanske posebnosti, odnosno narodnosti.

OŽIVLJAVANJE BOSANSTVA

Kállay je smatrao da su uslovi za to povoljni, pošto su nacionalni pokreti u Bosni i Hercegovini prilično slabi, vodeći slojevi građanstva se odnose lojalno prema Monarhiji, a u zemlji još postoji izvjesna tradicija bosanstva, kao oznaka državne, odnosno vilajetske pripadnosti. Upravo ovo bosanstvo istakao je Kállay nasuprot različitim nacionalnim idejama u Bosni i Hercegovini.

Takvo bosanstvo, koje je Kállayevim nastojanjem krajem osamdesetih godina dobilo obilježja jedne političke ideje sa spoljnim simbolima (grb i zastava), oštro je napadano u srpskoj i hrvatskoj štampi i publicistici. Pri tome se tvrdilo da je to “bosanstvo” izmislio Kállay.


Benjamin Kallay

Ovaj stav savremene srpske i hrvatske nacionalističke propagande preuzela je i kasnija  literatura, pa se često sreće  mišljenje da su “bosanstvo” i “bosanska narodnost” nekakva Kállayeva fikcija “stvorena dekretom”.

Kállay je, kao historičar i političar, dobro znao da se realnim historijskim silama, kakav je npr. bio srpski nacionalni pokret, ne mogu suprotstaviti nikakve političke invencije. On je realnim historijskim procesima, tj. nacionalnim pokretima, suprotstavio također objektivnu društvenu silu, u vidu bosanske političke tradicije.

Odgovarajući na prigovore poslanika u Delegacijama austrijskog i ugarskog parlamenta, Kállay je više puta istakao da nije on izmislio ime Bosna i Bosanci, pa prema tome ni bosanstvo, ni bosanski jezik.

Kállay je isticao da ime Bosna spominje još Konstantin Porfirogenit, a ova riječ se upotrebljava i u svim slavensko-bosanskim izvorima. Isto tako, nije on izmislio antagonizme između konfesija, odnosno naroda koji čine bosansko stanovništvo. Ali i pored tih antagonizama, stanovnici Bosne zovu sebe Bosancima ili Bošnjacima.

Kállayeva nacionalna politika nije za Bosnu predstavljala posebnu novinu. Može se reći da je Kállay samo sa mnogo više odlučnosti i upornosti nastavio politiku koju je vodila osmanska uprava u Bosni, šezdesetih i sedamdesetih godina 19, stoljeća.

BOSANSTVO I BOŠNJAŠTVO U OSMANSKOJ BOSNI

Za vrijeme osmanske uprave pod Bošnjacima su se podrazumijevali samo muslimani, a ne i kršćani. Tako čuveni putopisac Evlija Čelebi piše da su stanovnici Srebrenice Bošnjaci, a raja su im Srbi i Bugari. Matija Mažuranić, brat hrvatskog bana i književnika Ivana Mažuranića, pisao je 1842. godine: “U Bosni se Krstjani ne smiju zvati Bošnjaci. Kad se reče Bošnjaci: onda Muhamedovci samo sebe razumiju, a Krstjani su samo raja Bošnjačka, a drugačije Vlasi. Bošnjaci i Osmanlije, premda su Muhamedovci i jedan i drugi, opet se mrze strašno kao prava nebraća.”

Iz pisama, koje je Husein-kapetan Gradaščević uputio austrijskom caru i knezu Metternichu, marta i jula 1832, vidi se da je on pod pojmom “bosanski narod” obuhvatio samo Bošnjake i to sve, bez obzira na stalešku pripadnost.

Prve pokušaje da se bošnjaštvo proširi na sve stanovnike Bosne, bez obzira na vjeroispovijest, inicirala je centralna osmanska vlast u sklopu državnih reformi koje je provodila. Već je Omer-paša Latas početkom pedesetih godina prošlog stoljeća vodio takvu politiku u Bosni. U tome je imao podršku jednog dijela bosanskih franjevaca, kod kojih se održao kontinuitet tradicije o postojanju kraljevine Bosne i bosanske katoličke provincije, franjevačke redodržave Bosne Srebrne (Bosna Argentina), kojoj je još sultan Mehmed Fatih 1464. godine potvrdio privilegije.

Organizirani pokušaji na izgradnji jedne bosanske nacionalne ideologije činjeni su za vrijeme režima Šerif Osman Topal-paše, posljednjeg velikog bosanskog namjesnika od 1861. do 1869. godine. Osman Topal-paša, koji je odlučnije nastojao izvesti Bosnu na put buržoaskog razvitka, budno je pratio nacionalističku literaturu i propagandu u Bosni i proučavao političko raspoloženje i koncepcije franjevaca i srpskog građanstva.

Osman Topal-paša može se smatrati inspiratorom i tvorcem ideje interkonfesionalnog bošnjaštva, koju će kasnije Kállay uporno zastupati. Po toj koncepciji postoji bosanski narod, koji je historijski vezan za osmansku državu, ali koji je i unutar te države zadržao svoje narodne osobenosti tako da izražava narodnost u punom smislu. Ta narodnost nije samo generična, nego je i historijski vezana za Bosnu, upravljana i ograničavana njome, te je ostala nepovrijeđena različitošću vjeroispovijesti. Izraz te narodnosti su i autonomističke težnje Bosne, koje su sada u skladu sa sistemom koji se uvodi u Osmanskom carstvu. Organizacija Bosanskog vilajeta teoretski odgovara političkoj autonomiji i daje mogućnost njenog proširenja. Uvođenje autonomije dalo je već dobre rezultate na ekonomskom polju, pa Bosna u tom pogledu može drugima služiti za uzor. Bosna je uvijek imala neku vrstu autonomije koja je zasnovana na njenoj prošlosti i izražava njeno historijsko pravo. Ali ta nekadašnja autonomija Bosne zasnivala se na feudalizmu, pa prema tome nije u duhu racionalističko-pravne teorije. Raniji “bošnjakluk” bio je zasnovan na feudalnim koncepcijama, dok sadržaj i smisao novog bošnjakluka, odnosno bosanske nacije treba da se gradi na racionalističko–pravnoj teoriji. Prema tome, bošnjaštvo u novim uslovima znači naciju koja obuhvata svo stanovništvo Bosne, a ne samo Bošnjake kao povlašteni elemenat, odnosno kao vladajuću konfesiju.

Međutim, ovi pokušaji ostali su potpuno uzaludni. Bošnjaci su se u to doba još teško mirili s idejom ravnopravnosti s ostalim stanovnicima Bosne. Srpska nacionalna ideja, širena propagandom iz Srbije i Monarhije, bila je već prihvaćena kod ogromne većine pravoslavnog građanstva i seljaštva. Bez ikakvih potresa i franjevci su u korist hrvatske nacionalne ideje napustili bošnjačku ideologiju, utoliko lakše što ova uopće nije imala korijena kod katoličkog seljaštva. Pravoslavno i katoličko stanovništvo u Bosni bilo je u većini doseljeno tokom 18 i 19 stoljeća pa njihova svijest, tradicija i ideologija nisu imale nikakve veze s bosanskom srednjovjekovnom državom.

Zato su i nastojanja Austro–Ugarske da oživi interkonfesionalno bošnjaštvo kao nacionalnu ideologiju, historijski bila unaprijed osuđena na neuspjeh.

(Izvor: Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, BZK “Preporod”, Sarajevo, 1998)