Bohannon jasno daje do znanja koliko je malo vjerovatno ljudsko preživljavanje, s našim uskim karlicama, ogromnim glavama, bebama kojima je potrebna pomoć i gladnim mozgovima. I tako, tvrdi ona, inovacije koje su omogućile našoj vrsti da preživi i procvjeta nisu bile koplje, točak ili internet, već babica i ginekologija, dojenje i prenatalna njega. Bez naše super-socijalne saradnje, nestali bismo u prahistorijskoj Africi, ostavljajući jedva fosil.

“Eve” je izuzetno ambiciozan posao, u kojem se autorica ne povlači pred udarcima. Bohannon je trebalo 10 godina da istražuje i piše – mada, da budemo pošteni, to je bilo u isto vrijeme kada je stekla doktorat, proživjela pandemiju i dobila dvoje djece. Knjiga ima za cilj da preokrene naše muško-centrično razumevanje ljudskog tjela i historije. Bohannon stvara ženske likove od naših najranijih zajedničkih predaka i prepisuje početnu scenu filma Stenlija Kjubrika 2001: Odiseja u svemiru, kako bi ustvrdila da su možda žene bile te koje su vodile razvoj jezika, alata i hodanja na dvije noge.

Krećući se između evolucione biologije, fiziologije, paleoantropologije i genetike, od perioda jure do najsavremenijih naučnih istraživanja, ova historija ljudskog sisara koja otvara novu stranicu nauke opisuje sedam glavnih likova: „Eve“ naših predaka, kako ih naziva Bohannon.

Bohannon je rođena je u Atlanti, Džordžija; njen otac je bio profesor psihologije na Univerzitetu Emory, majka pijanistica. „Moje pubertetske godine protekle su u pomaganju u pripremi slajdova za očeve eksperimente“, kaže ona. “Bila sam subjekt mnogo prije nego što sam postala istraživač.” Preskočila je nekoliko godina u školi, napustila je, svirala u bendovima i otišla na Univerzitet Istočne Anglije da studira poeziju kod Andrewa Motiona. Zatim je magistrirala na Kolumbiji iz kreativne publicistike, a njen doktorat je bio iz oblasti evolucije naracije i spoznaje.

Njen smjer je službeno bio baziran na odsjeku za engleski jezik, ali je radila u psihološkim laboratorijama, provodila eksperimente koristeći obradu prirodnog jezika i pisala kompjuterske programe kako bi pretvorila hiljade romana iz projekta Gutenberg u podatke. Jedne večeri na zabavi razgovarala je sa postdoktorom neuronauke koji je, tokom eksperimenta, slučajno tražio neke polne razlike u odgovorima kod miševa. Bio je šokiran kada je pronašao "ogromnu razliku u podacima", ali njegov glavni istraživač, nobelovac, savjetovao ga je da to ignoriše. Nauku je lakše učiniti, „čistijom“, ako potencijalnu varijaciju između spolova stavite na stranu. Zato takozvana “muška norma” prevladava u istraživanjima, iskrivljenim rezultatima, a samim tim i saznanjima i tretmanima koji se pojavljuju.

Bohannon je provela godine čitajući najnovije naučne radove i ispitujući naučnike o njihovom radu, u svom pokušaju da popravi ovu neravnotežu. Otkrila je, na primjer, da žene imaju bolji sluh, i to na višim frekvencijama, od muškaraca. Da žene češće umru od srčanog udara, iako je manje vjerovatno da će ih imati. I da je u SAD-u rizik od majčinske smrti zapravo porastao posljednjih godina, "za razliku od svake druge industrijalizirane nacije koja trenutno nije u ratu". Značaj ovog istraživanja za naše razumijevanje ženskog tijela i zdravlja je jasan. Ali ipak je nervozna. „Očigledno će me nazivati svakakvim stvarima jer internet je ono što jeste“, uzdiše ona.

Na kraju ipak smatra da je pisanje knjige „veoma oslobađajuće“. Kako je bila trudna tokom pisanja knjige, posvetila je pažnju istraživanju debljanja trudnica odnosno nakupljanju sala na stražnjici I bokovima. Zapazila je da je riječ o posebnoj vrsti sala koja se nakuplja oko ženskih bokova, zadnjice i gornjeg dijela bedara, koja je puna lipida koji su potrebni bebi u razvoju za izgradnju mozga i mrežnice. Ovo je masnoća koja se često uklanja tokom liposukcije – pa može li to predstavljati problem za ženu koja ostane trudna? Odgovor ne znamo. Jednostavno nemamo podatke.

Međutim, postoji jedno posebno poglavlje na kojem se Bohannon plašila da radi. U odeljku o mozgu, ona piše: „Moj zadatak je, vidite, da se borim sa tim da li su muški i ženski mozgovi funkcionalno različiti i, ako jesu, da li su te razlike vezane za nešto urođeno. Svaki dio tog zadatka okružen je sociopolitičkom rodnom debatom toliko snažnom da prijeti da zamagli nauku.” Zaintrigiralo ju je otkriće da su muški i ženski mozgovi zapanjujuće slični kod ljudi – mnogo više nego kod nekih drugih sisara. Naši glasovi i sluh, s druge strane, pokazuju daleko veće varijacije. I zar ne bi imalo smisla da su ženski glasovi, koji su milionima godina pjevušili bebama koje doje, i njihove uši, koje su tumačile plač njihove bebe, možda bili prvi koji su formirali riječi i gramatiku?

Njena knjiga je prepuna iznenađujućih otkrića. Primjera radi, utvrdila je da žene imaju sposobnost da nadmaše muškarce u sportovima izdržljivosti. Ili činjenicu da se 12% djevojčica može roditi s fiziologijom da vidi 99 miliona više različitih boja od prosječnog čovjeka: latentna supermoć. Ali možda je najšokantnija stvar na koju se treba podsjetiti koliko smo novi u odnosu na davno nestale “Eve” koje Bohannon opisuje. Život postoji na Zemlji nekoliko milijardi godina; anatomski moderni ljudi samo 300.000. Lahko nam je vidjeti sebe kao krajnju tačku evolucije – vrhunac onoga što utjelovljeni mozgovi mogu biti. Da li upoznavanje naših predaka stavlja Homo sapiensa u kontekst?

“Mislim da nismo bili izgledni kandidati za uspjeh. Niti nismo očigledni kandidati za uspjeh u budućnosti: trenutno imamo brojke, ali smo nevjerovatno samoporažavajući kao vrsta. Ono u čemu smo, međutim, dobri je rješavanje problema, a za to ljudi moraju raditi zajedno”, kaže autorica. Bohannon se nada da će njena knjiga čitateljima dati nove načine razmišljanja o našim tijelima i o tome šta znači živjeti u njima, te vjeruje da je naša jedinstvena ljudska saradnja način na koji ćemo prevladati podjele koje nas sve sputavaju.

Izvor: The Guardian