„Otac mi je pripovijedao, kad se prvi put sastao turski parlamenat, da je Fehim ef. Đumišić pozvao na večeru sve bos. i herc. zastupnike. Fehim ef. je čuo od nekoga, da se tada nalazila u Carigradu jedna Sarajka, koja je slovila kao dobra pjevačica. Ne žaleći ni novca ni truda da gostima priredi pravu bosansku večeru, doveo je pjevačicu u svoj konak da im nekolike otpjeva.
Među gostima bio je i Hikmet sa svojom trpezom, jer bez akšamluka u njega nije bilo veselja. Tu je njegovu slabost svak poznavao i niko mu je nije uzimao za zlo.
Rahmetli otac veli, da je cijelo vrijeme, dok su guslar i pjevačica pjevali, promatrao Hikmeta i njegovo duševno raspoloženje. Sjedio je mirno, što je kod njega bilo rijetko, gledao je ozbiljno i slušao sve s nekim dubokim poštovanjem i dječinjim zanosom.
Među ostalim zapjevala je Sarajka i onu sevdaliju, u kojoj dolaze slijedeći stihovi: 'Kun’ ga, majko, i ja ću ga kleti, Ali stani ja ću započeti: Tamnica mu moja njedra bila...'
Na to je Hikmet skočio na noge i u velikoj uzbuđenosti poviknuo: “Moj je narod najveći pjesnik!”, pa onda počeo tumačiti prisutnima po arapskoj poetici ljepote te narodne. Svi su se u čudu snebivali: šta je sve Hikmet u toj pjesmi našao“, piše Bašagić.
