Izraelski napad na Gazu potakao je ogromnu zapadnu podršklu izraelskim Jevrejima zajedno s genocidnim pozivima iz cijelog zapadnog političkog spektra da se "dokrajče" Palestinci.

Doista, čak i glasovi koji podržavaju Palestince osudili su bijeg iz njihovog izraelskog zatvora sedmog oktobra. Također su požurili usvojiti izraelsku propagandu, uključujući neobične tvrdnje o odrubljenim glavama beba i silovanjima, koje su kasnije potiho povukle isti oni zapadni mediji poput CNN-a i Los Angeles Timesa koje su u početku pomogle u širenju ovih izmišljotina.

Ova fanatična zapadnjačka mržnja prema Palestincima i podržavanje Izraela šokirali su većinu Arapa, čak i one koji su Zapad već smatrali glavnim neprijateljem palestinskog naroda.

Tokom posljednja četiri desetljeća, među liberalnim i prozapadnim arapskim intelektualcima, poslovnim ljudima i političkim elitama prevladavalo je pogrešno mišljenje da su zapadni liberali, pa čak i neki konzervativci, promijenili svoje poglede na Palestince i postali manje neprijateljski nastrojeni.

Proveo sam veći dio posljednja tri desetljeća, međutim, tvrdeći da je ova promjena u zapadnoj percepciji Palestinaca ograničena na to da su samo žrtve masakra. Ali to se nije pretočilo u zapadnu podršku njihovom pravu da se odupru svojim sadističkim kolonizatorima, a svaka simpatija koju dobiju uvijek koegzistira s beskonačnom zapadnom podrškom Izraelu bez obzira na to koliko Palestinaca ubije.

Prezir bijelog Zapada prema palestinskom narodu čvrsta je tradicija koja seže u 19. stoljeće. U to su se vrijeme autohtoni Palestinci odupirali bijelim američkim, britanskim i njemačkim evangelističkim protestantskim fanaticima koji su nastojali uspostaviti kolonije u Palestini. Britanci su također sponzorirali projekat preobraćanja evropskih Jevreja na protestantizam i njihovog slanja u Palestinu da je koloniziraju. Ali kako je ovaj projekt postigao ograničen uspjeh, doveo je do uspona jevrejskog cionizma.

Jevrejski cionisti od kasnog 19. stoljeća naovamo pokazali su sličan prezir prema palestinskom narodu čiji su poraz, smrt i protjerivanje tražili kako bi ispunili svoj projekat doseljeničke kolonizacije zemlje.

Britanska Balfourova deklaracija i Liga naroda, koji su prihvatili Balfourovo obećanje nakon Prvog svjetskog rata, smatrali su palestinski narod u najboljem slučaju smetnjom, a u najgorem nepoželjnim u svrhu osiguranja transfera evropskih Jevreja iz Evrope u Palestinu kao kolonista.

Evropski i američki rasistički prezir prema Palestincima bio je utemeljen na tradicionalnim bijelim kolonijalnim stavovima prema nebijelim narodima prije Drugog svjetskog rata. Nakon rata i nakon evropskog genocida nad evropskim Jevrejima, isti evropski kršćani i njihovi cionistički jevrejski saveznici natjerat će Palestince da plate cijenu za zločine kršćanske Evrope prisiljavajući ih da predaju svoju domovinu cionistima koji su ih napadali.

Nakon što su cionisti protjerali većinu naroda 1948. godine, ponovno nepotrebni Palestinci smatrani su ništa više od "problema arapskih izbjeglica", jer će se na njih početi odnositi rezolucije UN-a, te su zaboravljeni i bačeni na smetljište historije.

Čini se da se status Palestinaca promijenio u kasnijim desetljećima. Činilo se da se novi dinamizam infiltrirao u statične predodžbe koje su obično karakterizirale Palestince u SAD-u i Evropi. Komentatori i kreatori politike iz čitavog zapadnog političkog spektra počeli su izražavati stavove o Palestincima koje prije nisu iznijeli.

Ove promjene u karakterizaciji Palestinaca na Zapadu nisu bile inspirirane ponovnom kalibracijom zapadnog (ne)morala, već razvojem događaja od sredine 1960-ih nadalje koji su palestinski narod doveli u prvi plan svjetske politike. Događaji poput uspona palestinskog gerilskog pokreta, koji je počeo napadati izraelski kolonijalni režim kako bi stekao nezavisnost, nakon čega je uslijedila izraelska brutalna invazija na Libanon 1982. i masakri koji su uslijedili, te prvi palestinski ustanak 1987.-1993. ili Intifada, pokrenuli su određene promjene u statusu Palestinaca na Zapadu.

S obzirom na palestinske gerilske protukolonijalne operacije između 1968. i 1981. godine, Palestinci koji se dva desetljeća nisu uspjeli registrirati na moralnom radaru Zapada sada su osuđivani kao divlji teroristi ili zapravo kao "životinje", zbog napada na miroljubivi Izrael, koji je bio i još uvijek ga se smatra produžetkom kolonijalnog Zapada.

Ali nakon masakra u Sabri i Shatili u septembru 1982. godine, sa slikama zaklanih palestinskih civila na naslovnicama glavnih časopisa, zapadni politički komentatori počeli su varirati u svojim pogledima na Palestince, od kritičnih i neprijateljskih do kritičnih i prijateljskih.

Iako se činilo da različite razine neprijateljstva i susretljivosti odražavaju temeljne razlike, oni su zapravo dijelili iste osnovne pretpostavke. Neprijateljski kritičar poput konzervativnog američkog političkog komentatora Georgea Willa, na primjer, protivio se palestinskoj državnosti i samoodređenju i žestoko branio ono što je smatrao izraelskim interesima. Ipak, Will je uspio izreći nekoliko riječi sućuti prema Palestincima nakon masakra: “Palestinci sada imaju svoj Babi Yar, svoje Lidice. Masakr u Bejrutu izmijenio je moralnu algebru Bliskog istoka stvarajući novu simetriju patnje."

Nakon prvog palestinskog ustanka, koji je uglavnom bio nenaoružan, zapadni su komentatori djelovali ambivalentno, pokazujući neke simpatije za nenaoružane ljude koji se bore protiv kolonijalizma, ali su ih i dalje osuđivali kada su ugrozili izraelske kolonijalne vojnike. Anthony Lewis, tada liberalni kolumnist The New York Timesa, zauzimao je drugi kraj mainstream spektra od Willa. Pružao je podršku palestinskim pravima tokom intifade.

Unatoč priznanju nekih palestinskih prava, Lewis je 1990. godine zahtijevao da Yasser Arafat osudi osvetnički gerilski napad Palestinske oslobodilačke fronte, organizacije članice PLO-a, na izraelske obale u blizini Tel Aviva, koji nije rezultirao nikakvim izraelskim žrtvama. Ipak, Lewis nije postavio takve zahtjeve tadašnjem izraelskom premijeru Yitzhaku Shamiru nakon masakra izraelskog naoružanog napadača nad sedam palestinskih radnika iz Gaze na autobuskoj stanici u Rishon LeZionu nekoliko dana ranije i nakon ubistva 19 Palestinaca, uključujući 14- godišnjeg dječaka i ranjavanje 700 drugih od strane izraelske vojske na Zapadnoj obali.

Jedina uočljiva razlika između stajališta Lewisa i revnih pristaša Izraela povezana je s neizbježnim pitanjem stvarne palestinske fizičke viktimizacije - smrti, ozljeda, deportacije, pritvora i mučenja. Lewis je podržavao Palestince utoliko što su Palestinci bili fizičke pasivne žrtve, objekti izraelskog nasilja. Ali njegova podrška nije previše premašila tu granicu. Palestinci koji su preuzeli aktivnu ulogu subjekta naišli bi na osude, gotovo bijes da su objekti drsko preuzeli ulogu subjekta. To je razlog zašto kada Palestinci pruže otpor tada ili danas, bivaju označeni kao "barbarski" i "zli".

Ovdje počinjemo shvaćati progresiju zapadnih stavova prema Palestincima nakon 1948 godine: počevši s krajnjim prezirom i odbacivanjem u razdoblju 1948.-1968., prelazeći na intenzivnu osudu i neprijateljstvo u razdoblju 1968.-1981., očitovanje neke simpatije prema Palestincima žrtve masakra u razdoblju 1982.-1987., te konačno ambivalentno suosjećanje i osuda u razdoblju 1987.-1993. U razdoblju nakon 1993. prevladat će ta posljednja iteracija ambivalentne simpatije i osude.

Mnogim Palestincima i Arapima ambivalentnost Zapada prema Palestincima, iako skromna u svojim simpatijama, činila se obećavajućom preobrazbom. Uzbuđeni liberalni palestinski intelektualci, poslovni ljudi i političke elite smatrali su da će ambivalentnost pomoći u napredovanju palestinske borbe.

Međutim, problem s ovim liberalnim palestinskim uzbuđenjem je pogrešno prepoznavanje prirode te zapadne ambivalentnosti. Nisu uspjeli shvatiti da temeljna uvjerenja koja određuju gdje se Palestinci uklapaju u zapadni moral ne proizlaze iz onoga što Palestinci čine ili ne čine, već iz toga kako se odnose prema evropskim Jevrejima.

Status evropskih Jevreja na Zapadu određuje kako zapadnjaci gledaju na Jevreje u odnosu na Palestinu i kako se na evropske Jevreje gleda u arapskom svijetu, posebno Palestini. Dok su na Zapadu evropski Jevreji prikazani kao izbjeglice koje bježe od nacista i kasnijih užasa Evrope nakon holokausta, preživjeli u ratu za uništenje i žrtve britanskih obaveza prema Arapima, Palestinci gledaju na evropske Jevreje iz vlastitih izravnih iskustava.

Za Palestince, evropski Jevreji nisu stigli kao izbjeglice, već kao osvajači čija je jedina svrha bila prisvojiti Palestinu svim mogućim sredstvima kako bi ostvarili cionističke kolonijalne težnje, koje su počele pola stoljeća prije dolaska Hitlera na vlast. Zbog toga Palestinci gledaju na evropske Jevreje ne kao na bespomoćne izbjeglice, već kao na naoružane koloniste koji vrše masakre. Tu je perspektivu Edward Said želio prenijeti u svom klasičnom eseju “Cionizam sa stajališta njegovih žrtava”.

Dok se veliki dio izraelskog nasilja stoga na Zapadu "objašnjava" predizraelskim statusom evropskih Jevreja, palestinski se otpor također promatra kroz isti status tih istih Jevreja, a ne kroz historiju cionističkog kolonijalnog osvajanja zemlje od Palestinaca.

 

Akcije Izraela predstavljaju se kao proizašle iz statusa onih Jevreja koji su stigli na obale Palestine nakon bijega od nacističkog režima i holokausta, samo da bi se suočili s još jednom nasilnom “antisemitskom” kampanjom, ovaj put od strane palestinskih Arapa i Arapa iz susjednih zemalja koje ih namjeravaju protjerati iz njihovog posljednjeg i jedinog utočišta. Stoga se izraelsko nasilje, koliko god povremeno bilo žalosno, zapravo uvijek smatra samoodbrambenom prirodom.

U istom duhu, palestinski otpor, miran ili nasilan, koji je uvijek bio i ostaje u samoodbrani protiv stranih kolonista okupatora, objašnjava se kao dio "antisemitske" kampanje protiv jevrejskih izbjeglica, a ne kao otpor cionističkim kolonistima. To znači da dok neki zapadnjaci mogu suosjećati s Palestincima kao žrtvama izraelskog ugnjetavanja, oni ne suosjećaju s bilo kojim oblikom otpora koji Palestinci usvoje i koji bi mogao uspjeti u svrgavanju izraelskog kolonijalnog i rasističkog režima.

Posljednji potres koji je izazvala operacija palestinskog otpora “Potop Al-Aqsa” natjerao je zapadnjake svih političkih tokova da se vrate zadanom stajalištu, naime otvorenoj osudi otpora autohtonih Palestinaca i podršci njihovim evropskim kolonizatorima koji su bili prikazani kao žrtve, ne otpora autohtonog naroda koji su pokorili barem od 1948. godine, već još jednog nasilja tipa holokausta od strane antisemita sličnih nacistima.

Ova zapadna podrška Izraelu nije posljedica osjećaja zapadnjačkog užasa zbog žalosne i uvijek užasne smrti civila, već činjenice da su to bili izraelski jevrejski civili. Nikada nije bilo uporedivog izraza užasa zbog namjernog izraelskog ubijanja desetina hiljada Palestinaca i drugih Arapa.

Ovu zločinačka drskost od strane palestinskog otpora, čini se da mnogi tvrde, treba osvetiti bombardiranjem svih Palestinaca u Gazi sličnom Dresdenu i smatrati sve Palestince odgovornima što su se usudili pružiti otpor Izraelu, kao što je kazao izraelski predsjednik Isaac Herzog.

S obzirom na ovu historiju, malo je razloga da ova zapadnjačka mržnja prema palestinskom narodu šokira bilo koga u arapskom svijetu. Taj fanatizam je konstantan od 19. stoljeća. Čini se da su oni Arapi koji su šokirani zamijenili neke zapadnjačke simpatije prema Palestincima kao žrtvama masakra kao podršku palestinskom otporu i oslobođenju.

Ipak, većina zapadnih liberala koji suosjećaju sa stradanjem Palestinaca kao žrtava izraelskog ugnjetavanja rijetko su, ako ikad, branili svoje pravo na rušenje rasističkog kolonijalnog sistema koji je Izrael uspostavio od 1948.

Oni malobrojni koji brane to pravo žele da Palestinci svrgnu kolonijalni rasizam i ugnjetavanje "miroljubivim" sredstvima - možda bacanjem cvijeća na izraelske tenkove ili pisanjem pisama Ujedinjenim narodima. U najboljem slučaju, izrazi sućuti sa Zapada nastojali su ublažiti ugnjetavanje za koje vjeruju da Palestinci moraju plemenito trpjeti kao žrtve neprestanog izraelskog kolonijalnog nasilja, a da Izraelu nikada ne zaprijete bilo kakvim oblikom osvetničkog nasilja.

Onog trenutka kad su Palestinci to učinili sedmog oktobra, sve su simpatije nestale.

Joseph Massad je profesor moderne arapske politike i intelektualne historije na Univerzitetu Columbia u New Yorku. Autor je brojnih knjiga te naučnih i novinarskih članaka. Njegove knjige i članci prevedeni su na desetak jezika. Obaj tekst objavio je Middle East Eye.