U četrdesetim godinama 13. stoljeća, tokom tatarske provale u Ugarskoj i Hrvatskoj, izrazito je ojačala moć pojedinih velikaških porodica koje su se održale u tvrdim i nepristupačnim zamkovima i župama. Među njima su se posebno izdigli bribirski knezovi Šubići. Oni su prvo ovladali Šibenikom i Skradinom, u čijem se je neposrednom zaleđu nalazila njihova nasljedna župa Bribir. Zatim su svoju vlast nametnuli Trogiru, Splitu i Zadru, te su na kraju uzeli također donji tok i ušće Neretve.
Nakon toga, Šubići svoju ekspanziju usmjeravaju prema Hrvatskoj i Bosni. Najveći među njima Pavao Šubić, koristeći se borbom za ugarsko-hrvatsko prijestolje između Arpadovića i napuljskih Anžujaca (Anjon), u stvarnosti se izdigao do prave dinastičke moći. Radi stjecanja naklonosti Šubića, Arpadovići i Anžujci se utrkuju za njihovu naklonost, dijeleći im titule i časti koje su oni faktički već uživali i obavljali. Pavao Šubić se tako u jednoj povelji iz 1299. već naziva banom Hrvatske i Dalmacije, „gospodarom Bosne“. Bez obzira na svu njegovu moć, nedostajala mu je titula bosanskoga bana.
Pavao Šubić je 1302. za bosanskoga bana samovoljno postavio svoga brata Mladena. Tadašnji bosanski ban Stjepan I Kotromanić pružio je odlučan otpor Šubićima. Na cijeloj teritoriji Bosne vođene su teške borbe. Mada je u jednom trenutku Mladen Šubić uspio potisnuti bana Stjepana I sve do Drine, on nikad nije uspio pokoriti Bosnu. U stalnim ratovanjima protiv dobrih Bošnjana Mladen Šubić je 1304. i sam konačno poginuo. Pavao Šubić je odmah umjesto njega za „gospodara čitave Bosne“ imenovao svoga sina, također po imenu Mladen. Umjesto ratom, on nastoji vlast nad Bosnom uspostaviti sistemom vazalnih veza i odnosa s dijelom bosanske vlastele, posebno one u Donjim Krajima, koja mu je geografski bila najbliža. Novi bosanski ban, Stjepan II Kotromanić, oružjem brani svoju vlast i državu od nasrtaja Šubića.
U međuvremenu su dinastičke borbe za ugarsko-hrvatsko prijestolje završene pobjedom Anžujaca, pa je novi kralj Robert Anžujski odlučnom vojnom akcijom skršio moć hrvatskih velikaša, a na prvom mjestu Anžujaca. Ban Stjepan II Kotromanić je u tim ratovima mudro stao na stranu kralja Roberta i tako se riješio Šubića, a na svoju stranu privukao bosansku vlastelu iz Donjih Kraja, posebno knezove Hrvatiniće, koji su držali tvrdi grad Ključ. Tim je činom, poslije duže krize, utvrđena bosanska država pod domaćom dinastijom. Ban Stjepan II je vojnički odlučno djelovao protiv hrvatske vlastele, koja je ustala protiv ugarskog kralja Roberta Anžujskog. Time je za narednih trideset godina svoje vladavine (1322–1353) osigurao stabilne odnose s ugarskim dvorom. U ličnosti bana Stjepana II Bosna je, poslije banova Kulina i Mateja Ninoslava, dobila vladara i političara koji je državničkim potezima uveo Bosnu u glavne tokove balkanske politike, kao i u registar evropskih država.
Tokom samo prve četiri godine svoje dugotrajne vladavine (1322–1326) ban Stjepan II konačno je uobličio Bosnu kao savremeni geopolitički pojam. Ban Stjepan II je učvrstio bosansku državu na prostorima Donjih Kraja, Usore i Soli, župa Duvno, Hlivno i Glamoč, zatim na Primorju od Neretve do Cetine, te na kraju (1326) i na području Humske zemlje.
Dugotrajna i preko dvije decenije mirna vladavina bana Stjepana II obilježena je, kako političko-teritorijalnim širenjem Bosne, tako i njenim privrednim usponom. Razvoj rudarstva u Bosni, na bazi eksploatacije i prerade plemenitih metala, daje razmah bosanskoj trgovini s dalmatinskim i prekomorskim gradovima. Na toj osnovi proširuje se postojeća i osnivaju nova gradska naselja u Bosni. Od tog cjelokupnog političko-teritorijalnog i privrednog razvoja i uspona najveću korist imaju vladar i krupna bosanska vlastela. Oni trguju i udružuju se u poslovima i poduhvatima s dubrovačkim, trogirskim i drugim trgovcima, a Stjepan II, na temelju svojih fiskalnih prava, kuje prvi bosanski srebreni novac pod nazivom dinar.
Ban Stjepan II vladao je u povoljnim unutrašnjim i vanjskim prilikama. U zemlji je imao podršku svoje vlastele, a sa strane je uživao naklonost ugarskog kralja Ludovika I Anžujskog, čija je žena kraljica Elizabeta bila kćerka bana Stjepana. Banu Stjepanu II nije prijetila opasnost ni s Istoka jer je srpski vladar Stefan Dušan bio zauzet planovima i snovima o Carigradu i kruni istočno-rimskog, tj. grčkog carstva.
