Mnogo je boraca Armije Republike Bosne i Hercegovine koji su, u neravnopravnoj borbi protiv višestruko nadmoćnijeg agresora, činili veličanstvene podvige, kakve je teško i zamisliti. Među njima ima i onih junaka koji su manje poznati, a o čijoj bi se hrabrosti i sposobnosti mogle napisati knjige. Takav je i Hasib Džomba, rodom iz sela Toholji u fočanskom kraju.
Priču o Hasibovom junaštvu zabilježio je bosanskohercegovački autor Avdo Huseinović, temeljito istražujući period agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu.
Hasib Džomba je sa Igmana početkom augusta 1992. krenuo u rodno selo, koje se nalazi na samoj granici Bosne i Hercegovine sa Crnom Gorom, kako bi izvukao majku i ostale rođake i komšije, koji su se našli u okruženju srpskih snaga. Sa njim je bila manja grupa njegovih saboraca. Uspjeli su se probiti kroz neprijateljske linije i stići na odredište. Nažalost, zakasnili su dva dana. Naime, Hasibova je grupa u selo Toholji stigla 14. augusta 1992, a dva su dana ranije srpski vojnici, koje su predvodili Neđo Matović, Slobodan Marković, Dragan Tešović i Lale Radović Zekan, ubili 26 civilia iz Toholja, skoro cijelo selo. Među žrtvama su bili djeca, žene, starci... Zločinsci su ubili i Hasibovu majku.
U jednoj seoskoj pećini uspio je naći Abida i Ramu Ćehović, svoje komšije, i još sedmero civila, među kojima je bilo dvoje male djece i jedna trudnica. Hasib ih vodi na daleki put spasa, preko planina prema slobodnoj teritoriji. U međuvremenu, u selu Hum mu se pridružuje još dio bošnjačkih civila koji su se tu skrivali, tako da je u koloni imao dvadesetak civila. Sporo su se kretali po teško prohodnom terenu. Drinu su prešli kod škole u fočanskom selu Bastasi i krenuli preko legendarnog Vučeva, kako bi se iz Sutjeske prebacili na Zelengoru i dalje prema Trnovu. Međutim, tog toplog augustovskog dana na Vučevu im je napravljena zasjeda. Hasib Džomba sa svojim borcima prihvata borbu. Nakon pokolja koji je počinjen nad njegovom porodicom, svjestan je da će zločinci pobiti sve na šta naiđu.
U žestokoj su borbi Hasib i njegovi drugovi uspjeli probiti zasjedu, i pri tome sačuvati i sebe i sve civile koje su sa sobom poveli. A neprijateljskoj jedinici, koju su sačinjavali oni koji su u Bosnu došli iz susjedne Crne Gore, nanijeli su velike gubitke.
„Borba je trajala punih jedanaest sati. Nevjerovatno je to da smo uspjeli razbiti tu njihovu zasjedu, bez ijednog poginulog, samo sam ja bio ranjen. Tada smo u toj borbi ubili trinaest Crnogoraca. Bili su iz Plužina, gledali smo njihove dokumente. Slušali smo kod Zaima Bešovića na Trebovi kad crnogorski radio govori da smo mi imali namjeru da napadnemo teritoriju Crne Gore. I tada su priznali da su imali 30 ranjenih. Međutim, pošto su tijela ostala na poprištu bitke, mi smo izbrojali trinaest tijela poginulih crnogorskih vojnika. Ipak, od svega je najvažnije da smo spasili te civile, a ta trudnica se brzo nakon tog dugog puta porodila“, svjedoči Hasib.
